Uskoro se bliži stoti dan od inauguracije Baracka Obame za predsjednika SAD-a, kada mediji tradicionalno daju svoje ocjene i preliminarna predviđanja o tome kamo će novi predsjednik zemlju odvesti i kako će se njegov mandat završiti.
U najkraćim crtama politička konstanta Obamine administracije je jedino neprestana promjena. Stavovi, mišljenja, proglasi se mijenjaju i prilagođavaju svaki tjedan, svaki dan, nekad i nekoliko puta unutar istog dana, pragmatično i dinamično, ostavljajući promatrača katkada zbunjenog oko stvarnog smjera politike.
Vanjska politika: dijalektički pristup problemu
Obama je bio anti-ratni kandidat, koji je ad nauseam ponavljao svoju opoziciju ratu u Iraku od samog početka, a jedna od njegovih prvih odluka bila je da pošalje 21 tisuću vojnika više u rat. U Afganistan, doduše, ali prije nego je bilo kakvo povlačenje iz Iraka i započelo.
Prvo je poslao "tajno" pismo Medvedevu u Moskvu tvrdeći kako će SAD odustati od postavljanja projektila u Poljsku i Češku, ukoliko se Rusi slože da onemoguće nuklearne ambicije Irana. To pismo je srušilo Topolanekovu vladu u Češkoj, koja je gurala taj projekt usprkos dvotrećinskog protivljenja vlastitog naroda.
U svom nedavnom posjetu Europi, pred zbunjenim Topolanekom, sada u ulozi predsjedavajućeg EU, Obama je međutim pohvalio hrabrost Poljske i Češke da učestvuju u tom projektu i naglasio kako SAD neće odustati od istog, sve dok postoji prijetnja od Irana i dok postoji tehnički dokazana i financijski efektivna mogućnost obrane od iste prijetnje.
Obamin dijalektički pristup problemu ostavlja nas bez konačnog odgovora: hoće li ili neće SAD postaviti radar i anti-balističke projektile u Poljsku i Češku? Naime, niti zapravo postoji ozbiljna balistička nuklearna prijetnja od Irana, niti postoji tehnički dokazana i financijski efektivna obrana od iste.
Tokom Obamine posjete Europi, Sjeverna Koreja je lansirala svoj prvi satelit. Umjesto u orbiti, satelit je završio u oceanu šest tisuća kilometara istočno od Koreje. Ili su sjeverno-korejski znanstvenici totalni mulci, dakle, ili je Kim Jong II jedan djetinjasti lažov, kojemu je jedini cilj održati svoju vlast ucjenjivanjem ostatka planete.
Osim riječi osude, primjerenije krezubom Vijeću Sigurnosti UN-a, Obamina administracija, međutim, nije izašla sa nekim posebnim planom što raditi po pitanju Sjeverne Koreje. Mnogo više zabrinjavajuće je, što takav plan ne postoji niti za Pakistan. Dok se Amerika i dalje bavi izmjenom pohvala i pogrda s Iranom, talibani su došli na sto kilometara od Islamabada, glavnog grada države koja, za razliku od Irana, posjeduje nuklearno oružje i funkcionirajuće balističke projektile.
Izgleda da najmoćnija svjetska mornarica ipak može barem nesto postići. Recimo, uspjeli su savladati lako naoružane maloljetne somalijske gusare u gumenom čamcu, nakon što su ovi ostali bez benzina. Bravo, Obama. Irak, Afganistan, Pakistan, Iran i Sjeverna Koreja su već ipak malo veći problem.
U međuvremenu, Izrael je nekako uspio da iz medija praktički nestanu priče o ratu u Gazi, s početka ove godine, toliko da je nedavni proglas njihove unutrašnje istrage da nisu činili ratne zločine, prošao gotovo nezapaženo. Da nema Ahmadinedžada, koji ne propušta da svaki međunarodni skup pretvori u forum osude Izraela, čini mi se da se nitko od novinara u SAD-u ne bi niti sjetio da je samo pred tri mjeseca Izrael ponovno vodio rat u Gazi.
Također su iščezle i priče o ulasku Ukrajine i Gruzije u NATO pakt, dok Saakashviliju u Tbilisiju prijeti neposredno padanje s vlasti. Vjerojatno da se ne bi ljutilo Ruse nepotrebno, sad kad sudbina američkih vojnika u Afganistanu dobrim dijelom ovisi o njihovoj suradnji, budući da talibani kontroliraju pakistansko-afganistansku granicu.
Albanija i Hrvatska su zato, konačno, primljene u NATO. "Hrvatska je, napokon, na svome mjestu," kako je Vladimir Šeks lijepo rekao. I jednako kao i ostatak Nove Europe, služit će uglavnom ostvarivanju američkih imperijalističkih interesa, koje će hrvatski političari prikazivati svom narodu kao njihove vlastite interese.
Mislim da će se za nekih sto godina u povijesnim udžbenicima ovo glasanje za ulazak u NATO u Saboru, sa jednim glasom protiv, nalaziti uz bok jednodušne odluke Sabora 1526. godine da izabere Ferdinanda Habsburga za vladara Hrvatske i Pacta Conventa-e iz 1102. godine. Hrvatska je povijesno na svome mjestu jedino kad njome vladaju drugi.
Ovakvi događaji u Staroj Europi uglavnom pružaju priliku staroeuropskim silama da se nadmeću u tome tko je bliži i vrijedniji suradnik Svete Američke Imperije. Francuzi, tradicionalno, prednjače u privlačenju pažnje na sebe. Sarkozy je sve učinio da zasjeni Browna, Merkelicu i Berlusconija - uključujući prihvaćanje JEDNOG zatvorenika iz logora Guantanamo, kao gestu pomoći Obami da zatvori taj logor, na što je Obama velikodušno odgovorio, sa jedva primjetnom, no, za moje balkanske uši, izvjesnom dozom sarkazma, kako je teško držati korak sa takvim vodstvom kakvo je Sarkozyevo.
I baš kad smo pomislili kako će otpočeti neki dijalog izmedju SAD-a i Irana, u Iranu osudiše mladu iransko-američku novinarku Roxanu Saberi za špijunažu. Svi dobri novinari su pomalo špijuni. No, suđenje je trajalo samo sat vremena, bez njenog prisustva, u stilu američkih procesa teroristima, da bi već sljedeći dan stiglo Ahmadinedžadovo pismo u kojem traži da se poštuju njena prava. Dakle, Roxana je postala pion u njegovoj političkoj kampanji da se prikaže modernijim i liberalnijim.
Gdje god da se pojavi, Obamu prate loši potezi bivše administracije - ratovi, mučenja, anti-balistički projektili, Iran, Koreja, ograničavajući njegove mogućnosti da nesto novo, dobro i pozitivno učini. Anticipirajući tako da će američka politika prema Kubi dominirati skupom Organizacije Američkih Zemalja na Trinidadu, iako ista uopće nije na dnevnom redu, Obama je u svom uvodnom govoru pre-emptivno obećao otvaranje prema Kubi.
No, nije otišao tako daleko da pozove Kubu na skup, ili da obeća ukidanje anakrone američke ekonomske blokade (Kubanci je zovu blokada, Amerika je zove embargo). Iako apsolutno sve druge zemlje na oba kontinenta (Sjeverne i Južne Amerike) to žele, i iako većina američkih građana kubanskog porijekla i američkih građana uopće (prema anketama) to, također, želi. Na vanjsko-političkom planu Obamina administracija u prvih sto dana je pokazala da je Amerika spremna istraživati i otvarati druge puteve, ali da nije još potpuno spremna zaista krenuti drugim putem.
Prvo, Agencija za Zaštitu Okoliša (EPA) proglasila je stakleničke gasove, uključujući CO2, zagađivačima opasnim za javno zdravlje i javno dobro, te je otvorila dvomjesečnu raspravu.
Pretpostavljam, da će naftna i auto industrija pokušati sve učiniti da se ovaj proces zaustavi, no mislim da su vremena takva da im to neće uspjeti. Taj proglas omogućit će donošenje zakona protiv ispuštanja stakleničkih plinova, čije kršenje može uzrokovati visoke novčane ili kazne zatvorom. Ukoliko Obamina administracija uspije ustrajati u podršci Agenciji, ti zakoni će drastično utjecati na potrošnju goriva novih američkih vozila, a time i na sve globalne aktere uključene u proizvodnju goriva i automobila.
Drugo, najveći američki sindikati odlučili su dijametralno promijeniti svoju politiku prema ilegalnim imigrantima. Ilegalni imigranti, u strahu od deportacije, pristaju raditi za najmanju nadnicu i time smanjuju cijenu rada uopće. Deportacije i zatvaranja, kojima država pokušava riješiti problem već dvadeset godina, a posebno tokom Busheve administracije, nisu donijele nikakvog rezultata. Tako da sada sindikati podržavaju oprečnu politiku: umjesto da se ilegalce pohvata, pozatvara ili pobaca van iz zemlje, treba ih sve legalizirati i dati im jednaka prava, uključujuci i člansku iskaznicu sindikata. Naravno, očekuje se protivljenje kapitalista, koji već desetljećima prave profit od zaposljavanja ilegalaca. Budući da se radi o dvanaest milijuna ljudi u najvećoj svjetskoj ekonomiji, ova odluka može znatno utjecati na tržište rada, ne samo u SAD-u, nego i globalno.
Obaminih prvih sto dana- 2.dio/ Unutarnja politika, čitajte sljedeći tjedan!
