'Niko ne sme da vas bije!'

Sada vas više nitko ne može napasti, viknuo je George Bush. I dodao: Nitko vam nikada neće moći oduzeti ovu slobodu! Nastup američkog predsjednika na Gornjem gradu bio je iznenađujuće zanimljiv i, objektivno govoreći, neočekivano efektan. Teksašanin je, mimo očekivanja, vrlo simpatičan zlikovac. U ležernom tonu, uz dosta nekonvencionalnog namigivanja (koje bi bilo kojeg hrvatskog poglavara samo po sebi pribilo na stup srama), taj i takav George Bush uspio je naciju dovesti do ekstaze a njenu političku elitu do slijepog udivljenja. U toj kolektivnoj gornjnogradskoj hipnozi, izvedenoj na dan kada su Hrvati gledali najkarikaturalnijeg američkog predsjednika onako kako je Pinki gledao Tita, proturena je ipak jedna dalekosežna podvala. To je upravo taj povik, Niko ne sme da vas bije, po kojemu će Bushov govor ostati zapamćen u povijesti Hrvatske. U njemu je istina izvrnuta naglavce.

Hrvati su, naime, do svoje nacionalne slobode došli bez američke pomoći prije 17 godina. Štoviše, u vrijeme kada se Hrvatska borila za samostalnost, obitelj Bush stajala je baš na strani onih koji su taj hrvatski put osporavali. Lawrence Eagleburger, ambasador SAD u Jugoslaviji, u ime Busha starijeg blagonaklono je gledao na pokušaje ograničavanja hrvatske suverenosti. Bio je srpski lobist za tvornicu Zastava. James Baker, Bushov inoministar, amenovao je čak i vojni napad na Hrvatsku. Bush senior pokroviteljski je u to vrijeme podržavao Antu Markovića. Obitelj Bush podržavala je dakle sve, osim hrvatskih državotvoraca i osloboditelja, koji su u njihovim očima naglo od terorista prekvalificirani u borce za slobodu. Hrvatska je tada, za svoju slobodu i sigurnost, doista trebala pomoć i podršku NATO-a, ali je nije dobila. Dobili su je njeni neprijatelji. Danas, kada su stvarne ugroze daleko od hrvatskih granica, i kada država sa svojom vojskom očito može efektivno odvratiti svaki zamislivi napad (konačno: ni moćne SAD, sa svim svojim saveznicima, nemaju snage za okupaciju Iraka i Afganistana, pa tko bi onda mogao okupirati Hrvatsku!?), Bush dolazi da bi nama jamčio slobodu. Članak 5 Atlantske povelje kaže Svi za jednoga, jedan za sve. Ono svi za jednoga u slučaju Hrvatske očito je deplasirano, pa nas u toj jednadžbi može zanimati samo drugi dio - jedan za sve.

E, a baš je to ono što zanima Busha. Nitko hrvatske vojnike neće natjeravati na bilo koju intervenciju, to je uglavnom jasno, ali potrebe za natjeravanjem neće ni biti. Sanaderova fascinacija Bushom, ali, zapanjujuće, i Mesićeva, dovoljno su indikativne za zaključak prema kojemu će za angažman hrvatskih snaga na nekom od svjetskih ratišta (a Amerika je neprestano u ratu, čak i ona Kennedyjeva, a kamoli Amerika Busha, Wolfowitza, Kissingera...) biti dovoljan i neki tajni mig iz Bijele kuće. On će biti dobrovoljan. Neće biti ograničavanja suvereniteta. Bit će saveznišava, samo, neće Amerika braniti Hrvatsku, kao u Bushovu govoru, nego će hrvatski vojnici braniti američki državni interes. Diljem planete možemo vidjeti kako to izgleda, samo su nam nakon Bushova dolaska oči širom zatvorene.