NIKAD VIŠE RATA NA BALKANU!!?

Prije nekih šest mjeseci hrvatski je državni vrh djelovao kao dobro uštimani orkestar. Mimo običaja, svi su pjevali jednu te istu ariju. Predsjednik, premijer, ministri i ostali dužnosnici vezani za represivne aparate, inače majstori kakofonije, uglas su ponavljali kako rata i agresije na Hrvatsku 1991. godine ne bi ni bilo da je Hrvatska bila članica NATO-a. Opasne varnice Bio je to slogan kojim je država odlučila reklamirati ne baš pretjerano popularno članstvo u sjevernoatlantskom savezu. Teza zvuči zavodljivo. Krunski joj je dokaz članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora iz 1948. godine, prema kojemu se napad na jednu članicu Saveza smatra napadom na sve ostale. Povijest sugerira zaključak prema kojemu taj paragraf nije mrtvo slovo na papiru: NATO dosad nije iznevjerio odanost duhu kolektivne sigurnosti. Unutar granica saveza, mir je postao trajno agregatno stanje. No, Pakt nikada nije dosegao granice stvarnog iskušenja. Nije im se čak niti opasno približio.

NATO članice, naime, nikada nitko nije napao, iako je među nekim državama Saveza opasno iskrilo. Skoro stalna čarkanja grčkih i turskih aviona u zračnom prostoru (najteži incident zbio se 2006. godine, kada su Turci srušili jedan grčki F-16, pri čemu je grčki pilot poginuo), nekoliko sukoba islandske flote s Britancima sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao i trajno neslaganje Grčke i Turske oko Cipra, nisu dokaz suprotnoj tezi, prema kojoj NATO ne može riješiti ni sukobe u svom dvorištu. Naprotiv, i ti primjeri pokazuju kako se svi potencijali konflikta unutar NATO-a mogu riješiti uglavnom mirnim putem, stalnim političkim moderiranjem. U tom se smislu onaj Mesić-Sanaderov reklamni slogan pokazao točnim. Bivša SFRJ ili Balkan bit će idelan prostor za provjeru ove teze, u još jednom in vivo eksperimentu, čija složenost nadilazi grčko-turske ili tursko-kurdske sporove, ali čiji su subjekti, na sreću, znatno slabiji i samim tim podložniji prijateljskom uvjeravanju Uncle Sama. Kurda je oko 30, a Turaka više od 70 milijuna, pa je cijeli Balkan naspram njih minijaturan poput bijelog miša. Jugoistočna Evropa, ipak, ima nekoliko neuralgičnih točaka na kojima opasnost od izbijanja rata stalno tinja. Zapadna Makedonija, Kosovo i južna Srbija - Sandžak i tri općine s albanskom većinom - te Bosna i Hercegovina, u kojoj je opasnost od tihe disolucije pa i građanskog rata vrlo visoka, potencijalna su krizna žarišta u kojima aktualna etno-politička kriza može preliti okvire političke rasprave i prerasti u rat. Povijesna šansa Može li NATO doista automatski jamčiti mir i stabilnost i spriječiti takav razvoj događaja? Ulazak u NATO svakako će obeshrabriti ekstremiste s obje strane u Makedoniji, ali i okolo, kaže Miloš Vasić, analitičar beogradskog Vremena. NATO, kao neka vrst preduvjeta europskih integracija (kako se to općenito na Balkanu shvaća) ublažava paniku balkanskih nacionalista i njihovu anahronu opsesiju 'državotvornošću' i 'nacionalnim ujedinjenjem', dakle politiku za koju je očito da je doživjela svoj povijesni bankrot. To što 'naučnom socijalizmu' nije pošlo za rukom u projektu rješavanja 'nacionalnog pitanja' jer je i sam bankrotirao, možda pođe za rukom Europi, to jest integraciji na demokratskoj osnovi i osnovi zdrave i normalne ekonomije. Čini mi se to jedinom povijesnom šansom i prilikom da se naše krvave svađe oko nekretnina ne ponove.
Makedonija će u dogledno vrijeme predstavljati najveće iskušenje. Albanska manjina dominantna je u zapadnom dijelu te države, a kao i svakoj mladoj naciji, neovisnost Kosova, etničkog Pijemonta, dat će nova krila ujediniteljskom pokretu. Cilj je možda iz taktičke prebačen u stratešku ravan, ali nije odbačen. Naprotiv, albanska akademija znanosti formulirala je program gotovo identičan programu SANU. Analitičari se, dakle, s razlogom pribojavaju raspada Makedonije, koja je jednom već uspješno izbjegla građanski etnički rat, odnosno, secesiju Albanaca. Ako se Albanci iz tri povijesne grupacije - Albanija, Kosovo, Zapadna Makedonija – uskoro ne približe jedni drugima u labavom europskom okviru, njihovo 'nacionalno ujedinjenje', opsesija koja ih drži već više od sto godina (kao i Srbe i Hrvate, uostalom) mogla bi eksplodirati u vidu Velike Albanije, kaže Vasić.
To je tim prije realna opasnost, jer etnički Albanci na spornim teritorijima (Kosovo, Zapadna Makedonija) čine kompaktnu i dobro zaokruženu etničku cjelinu koja će se svakako pozvati na sva svoja 'etnička' i 'povijesna' prava. Uostalom, što bi oni bili gori od Srba i Hrvata kojima su ta 'prava' po međunarodnoj zajednici i Velikim Silama već donekle bila priznata? Ovoga trenutka jedino Republika Albanija usporava taj proces, svjesna da bi nacionalno ujedinjenje svih Albanaca išlo pretežito o njenom trošku. Ulazak u NATO, pa ubrzo i u Europsku Uniju usporit će i preusmjeriti postojeće energije na ipak koliko-toliko konstruktivan način, i smanjit će svakako lokalne zategnutosti na Balkanu, štogod mi inače o NATO-u mislili, misli Vasić. NATO, vojni savez kojeg nema Politolog dr Dejan Jović o NATO-u ima, dalo bi se kladiti, jedinstvenu misao – po njemu, zapadna vojna alijansa zapravo i ne postoji. NATO je u biti zakočena, nepostojeća organizacija, objašnjava Jović, profesor na škotskom sveučilištu Stirling. On politički postoji, ali vojno ne. Pitanje se zapravo svodi na to može li Amerika spriječiti sukob Albanaca i Makedonaca. SAD bi to mogle, jer na obje strane uživaju veliki ugled. Na to će utjecati i američko-grčki odnosi, ali u ovom trenutku Amerika, dakle NATO, može održati stabilnost i cjelovitost Makedonije kao države.

Jović smatra da je NATO u stanju odigrati jednaku ulogu i u slučaju Bosne, unutar sebe podijeljene države, koja formalno teži NATO-u, a optimizam podupire i činjenica da ni Hrvatska ni Srbija ne pokazuju otvorene teritorijalne aspiracije prema BiH. Ivan Lovrenović, ugledni bosanskohercegovački pisac, ograđuje se da nije stručnjak za geopolitiku, naročito ako prelazi granice njegove avlije, ali je posve siguran da bi svaka integrirajuća koncepcija, uključujući i NATO, trebala biti korisna. BiH je, smatra Lovrenović, u dronjcima, u lošem je stanju, ali joj takve inicijative svakako ne mogu odmoći. Lovrenović je u značajnoj mjeri pesimist, ali ne zbog slabosti NATO-a, već zbog unutarnjih dezintegrativnih tendencija u Bosni i Hercegovini. NATO, naravno, može štošta, ali ne može nikome udahniti entuzijazam za građenje zajedničke države - za te ideje vojni savezi nisu odveć podobni, a vjerojatno nisu ni koncipirani. Dr Mate Granić, bivši ministar vanjskih poslova, također je uvjeren u djelotvornost NATO-a. Ne postoji niti jedna država saveza koja je ratovala protiv druge. Naprotiv, i SAD i EU su, kad god bi do njih dolazilo, pomagali riješiti međusobne nesporazume. Konflikt Turske i Grčke, najozbiljniji primjer te vrste, zapravo je sukob niskog intenziteta. Granić, poput Jovića, vjeruje da je u cijeloj priči presudna moć SAD-a. Od 1994. godine nadalje na ovom prostoru ni jedan sukob nije riješen bez SAD-a. One su ključni jamac stabilnosti - u cijeloj regiji, pa i u Makedoniji. Uostalom, dovoljno je vidjeti kako su brzo vratili Albance (DPA) u makedonsku vladu, da se procjene razmjeri njihova (pozitivnog ) utjecaja, kaže dr Granić. Potencijalna opasnost u destabilizaciji regije - ono na što NATO ne može utjecati - leži u šansi radikala da osvoje vlast na predstojećim izborima u Srbiji. Srbija nije članica NATO-a, a popularnost Saveza u dogledno vrijeme sigurno neće biti visoka. Takav scenarij, s Radikalima na vlasti, vjerojatno ne bi doveo do ratne opasnosti na Kosovu, ali bi stvorio mogućnost da Srbija uvede Ruse na svoj prostor kao vojne saveznike. Taj scenarij već nosi određene rizike. Što ne želi Amerika Postoji stanovita mogućnost potpaljivanja vatre na Sandžaku, u Vojvodini pa i Kosovu, smatra Dejan Jović. Prema njegovoj analizi, SAD, strateški, zapravo i ne žele trajnu konsolidaciju na ovom prostoru, već im odgovara postojanje kriznih žarišta preko kojih mogu upravljati stranama u sporu, jer tako uvijek imaju dva oružja upravljanja - mrkvu i batinu. Na prevenciju mogućeg sukoba u Makedoniji svakako će utjecati i činjenica nadzirane neovisnosti Kosova. Albanci u zapadnoj Makedoniji neće htjeti ugroziti postignuće sjevernih sunarodnjaka, već će nastojati omogućiti njegovu konsolidaciju. Pobuna u Makedoniji, gdje su Albanci dio vladajuće koalicije, bila bi vrlo opasna po međunarodni kredibilitet eksjugoslavenskih Albanaca. Oni će zato održavati mir u Makedoniji, u koju dugoročno ne vjeruju. Na sličan su način pacificirani i Srbi u Bosni. To, međutim, znači da je sukob pod tepihom, ali ne i da ga nema.

Ovu analizu možemo završiti tamo gdje su je Mesić i Sanader započeli, pitanjem bi li Srbija napala Hrvatsku da je Hrvatska u NATO. Bivši šef HIS-a, ugledni hrvatski filozof, platonist i vojni teoretik, dr Ozren Žunec, na Net-u je dao vrlo plauzibilan odgovor. Što se tiče eventualnog sukoba Hrvatske i Srbije kad obje zemlje postanu članice NATO-a, nije vjerojatno da bi došlo do pravog oružanog sukoba, nego bi se eventualno radilo o nekim oblicima provokacija i izazivanja incidenata koji ne bi uključivali izravni napad na teritorij ili stradanja ljudi (osim eventualno malog broja vojnog osoblja), kaže Žunec, i dodaje: Vrlo je vjerojatno da bi NATO odmah poduzeo mjere za sprečavanje tih incidenata, a još je vjerojatnije da bi se obje zemlje, s obzirom na njihove male kapacitete vođenja potpuno neovisne politike, toj intervenciji bez pogovora pokorile. Odgovor kojega nudi Žunec dovoljno je izvjestan već i s razine neekspertskog mišljenja: Srbija i Hrvatska su države koje funkcioniraju na daljinski upravljač pa bi se povinovale komandi Uncle Sama. Uz dovoljno žustru prijetnju, one bi to učinile i bez obzira na članstvo u NATO-u. Mir na ovim prostorima ne jamči konstruktivnost balkanskih nacija, nego njihova posvemašnja nemoć.

Tko što kaže, što tko misli... Zbog toga što će Srbiju vidjeti kao stalnu prijetnju, Kosovo će praktički trajno zavisiti od podrške koju uživa u Sjedinjenim Državama, a ta podrška morat će biti velika, jer će i prijetnja održanju nezavisnog Kosova također biti velika i – kako su najavili srpski političari – permanentna. Za Sjedinjene Države, Kosovo će biti novi Izrael, čije održanje u najvećoj mjeri zavisi od američke podrške. Ja mislim da će ulaskom ovih zemalja u NATO i razvojem ovog procesa i u Bosni i Crnoj Gori obrambena, ali i sigurnosna situacija u ovim zemljama biti bolja nego što je bila do sada. Integracija zemalja zapadnog Balkana u NATO savez i Europsku Uniju jedini je put dugotrajne stabilizacije regije. Mirovne snage NATO-a na Kosovu odlučno će odgovoriti na bilo kakvo nasilje u toj pokrajini u skladu s mandatom koji im je dao UN. NATO je prisutan kao jamac stabilnosti na onim područjima koja još uvijek nose opasnost šire destabilizacije. Republika Hrvatska može biti važan čimbenik u naporima za dugotrajniju stabilizaciju regije. Dugoročna stabilizacija regije nije moguća bez zajedničkog djelovanja međunarodne zajednica i država u regiji. Sve veću odgovornost za regionalnu stabilnost i sigurnost trebaju preuzimati regionalni čimbenici. Što skorije uključivanje onih koji su već danas spremni, ili će u skoro vrijeme biti, u članstvo NATO saveza i Europske unije jedan je od ključnih budućih poteza. Svako odgađanje ili usporavanje integracije spremnih aspiranata usporava stvaranje uvjeta za održavanje pune i dugoročne stabilnosti. Trebamo se polako oslobađati kulture zavisnosti i preuzimati odgovornost za našu budućnost. A to možemo najbolje u okviru članstva.
REUTERS: Pozivnica Hrvatskoj za članstvo u NATO savezu i posjet Georgea Busha koordinirani su događaji, piše agencija Reuters, dodajući da poklapanje ovih događaja ne znači kako je Zapadu tako jako stalo do Hrvatske, već Zapad oko Srbije stvara sigurnosni kordon koji regiju treba zaštititi od potencijalne nestabilnosti u toj zemlji.