Najbolja vijest u zadnje vrijeme!

U ponedjeljak je objavljeno da je umro Dinko Šakić, a u utorak da je uhapšen Radovan Karadžić. Pa sad, neka netko kaže da Bog nije račundžija... O Bogu se još može i raspravljati, no srpske vlasti očito su izračunale da im se u ovom trenutku isplati uhapsiti i isporučiti Karadžića. Činjenica da je uhvaćen u javnom gradskom prijevozu, negdje kod Batajnice, i da se s punom torbom stvari navodno spremao na ljetovanje u Split (?) svjedoči dvije stvari: da se osjećao sasvim sigurno, i da su ga Srbi, da su to htjeli, tehnički mogli uhapsiti u svakom trenutku u minulih 13 godina, koliko je proveo u bijegu. Sada znamo da će biti uhapšen i Ratko Mladić, i to točno prema političkoj konjunkturi koji bude diktirala srpska mapa puta za Bruxelles. No, treba reći da je hapšenje najtraženijeg zločinca poslijeratne Europe ipak bilo omogućeno i trostrukim trijumfom Borisa Tadića: on je najprije dobio predsjedničke izbore, potom parlamentarne a onda je još i oteo Beograd koji je već padao u razjapljene radikalske ralje. Tek se tada osjetio dovoljno moćnim, ili dovoljno sigurnim, za hapšenje Karadžića. Boris Tadić sada se pokazao dostojnim nasljednikom Zorana Đinđića, jedinog proevropskog političara u Srbiji koji je uistinu bio vizionar grandioznog formata. O veličini prepreka koje su mu stajale na putu - ili stoje još uvijek - dovoljno govori činjenica da se MUP Srbije ogradio od hapšenja, i da je Karadžića privela tajna služba koja je podređena izravno predsjedniku Tadiću. Uhićenjem Karadžića žrtve će dobiti golemu satisfakciju: pokazuje se da međunarodna pravda ipak može polučiti neke efekte. Proces u Haagu mogao bi pokazati brojne istine o minulim ratovima na prostoru bivše Jugoslavije: nema kuhinje, od Graza do Beograda, u kojoj čupavi pjesnik spaljenih gradova nije sudjelovao, i nema čorbe u kojoj nije bio mirodija. Zašto je u Srebrenici ubijeno 7000 mladih Bošnjaka? Čija je to bila ideja, čija zamisao, zašto, kako? Čemu logori, deportacije, egzekucije, mučenja, silovanja... Bliže smo istini! Karadžić nije autistični psihopat kao Šešelj i Milošević - on je realist i sinja kukavica - pa bismo se mogli nadati da će bar on na sudu progovoriti pravu istinu, ako su se Šešelj i Milošević već odlučili upisati u povijest kao nadrealisti koji serijski proizvode tlapnje. Karadžić u Haagu, to je bez konkurencije najbolja vijest na Balkanu u zadnje vrijeme, a mogla bi to naročito biti za Hrvatsku. Službeni Zagreb minulih je 18 godina, u sjeni beogradskih kabadahija, konstatno proizvodio nepogode manjeg ranga od srpskih, pa samim tim što su manje, ispadati pozitivac u regiji. Milošević je bio krvnik pa je krvnikov šegrt ostao u sjeni; radikali su bili trajna opasnost za Srbiju pa su se polovične reforme HDZ-a doimale kao obrazac ovodobnog prosvjetiteljstva, ali Srbija je nakon parlamentarnih izbora i hapšenja Karadžića posve okrenula kurs i taj je zaokret epohalan: koliko god se našim natražnjacima takav obrat čini lošim po Hrvatsku, on je zapravo sjajan jer će Zagreb natjerati da u regionalnoj utakmici bude puno, puno bolji umjesto da se takvim tek pričinja zbog društva zlih susjeda, pretplaćenih na svinjarije i nepodopštine.