H-Alter
Foto: Silvija Dogan, ExitFoto: Silvija Dogan, ExitU prvom tjednu prosinca Teatar Exit uprizorio je premijeru predstave Keinberg - mjesto koje nestaje, autorski projekt dramaturginje Vedrane Klepice. Keinberg je inspiriran brojnim slučajevima iz kratke, ali destruktivne povijesti kapitalističkog načina proizvodnje, i vjerojatno nije slučaj što je ključna industrija lokaliteta u kojem je priča smještena - rudarenje: čitava moderna kapitalistička civilizacija vrti se oko iskapanja nečeg odavno mrtvog iz zemljine utrobe.

U prvom tjednu ovog prosinca, Teatar Exit uprizorio je premijeru, a potom i reprizu Keinberg - mjesto koje nestaje, autorski projekt dramaturginje Vedrane Klepice. Keinberg iznosi priču o malenoj zajednici koju je povijesni slučaj smjestio točno na izvor svjetski važnog prirodnog resursa, čija je ekstrakcija centralno važna ekonomska aktivnost o kojoj zajedica egzistencijalno ovisi te na kojoj čak i gradi svoj identitet - ali koja također razara same fizičke temelje tog društva, doslovno mu gutajući tlo pod nogama. Moralni, psihički i socijalni padovi takve zajednice su tema o kojoj ovo djelo progovara.

Keinberg je inspiriran brojnim stvarnim slučajevima iz kratke ali disproporcionalno destruktivne povijesti kapitalističkog načina proizvodnje, i vjerojatno nije slučaj što je ključna industrija lokaliteta u kojem je priča smještena rudarenje; svakom poznavatelju onih najružnijih poglavlja u kapitalističkoj povijesti je već poznato da se čitava moderna kapitalistička civilizacija vrti oko iskapanja nečeg odavno mrtvog iz zemljine utrobe, te kako je ta grana proizvodnje bila poprište ogromnih ljudskih gubitaka, ali također i velikih klasnih borbi. Keinberg ne govori mnogo o potonjem, što je realističan prikaz, namjeran ili ne, naših rezigniranih i prepuštenih vremena u kojima značajan otpor vladavini kapitala više ne postoji.

Kapitalizam nije samo jedan način proizvodnje među mnogima koji su postojali u dosadašnjoj ljudskoj povijesti - on se do sad dokazao kao način proizvodnje par excellance, čista forma načina proizvodnje. Njegov produktivizam u 21. stoljeću pokazuje realnu mogućnost proždiranja najosnovnijih pretpostavki ljudskog života i egzistencije ljudskog društva. Prije modernog kapitalističkog društva, kako je primjećivao Max Weber, rad odnosno proizvodnja bili su punktuirane aktivnosti koje su se poduzimale sa svrhom direktnog i kratkoročnog zadovoljenja ljudskih potreba. Kada nema životnih potrepština, radničke klase tadašnjih društava idu proizvesti ih. Ako ih trenutno ima dovoljno, neko vrijeme se ne radi ništa. Rad je imao konkretnu i jasnu svrhu bez koje se nije obavljao. Tada su postojali duži periodi vremena u kojima se ništa ne radi naprosto zato što nema potrebe da se još nešto proizvede. Nasuprot tome, u kapitalističkom načinu proizvodnje ta proizvodnja je poduzimana kako bi se još više proizvodilo u budućnosti - proizvedu se robe, prodaju se, stekne se profit i taj se profit reinvestira u, po mogućnosti, uvećanu buduću prozvodnju. Cijena toga je kolosalno traćenje resursa radi proizvodnje koja je namjerno suvišna.

Vedrana Klepica (ytb<p>-prtsc)</p>
Vedrana Klepica (ytb

-prtsc)

"To da Koraljni greben odumire, da se permafrost topi, a da će Mumbai i Maldivi uskoro bit pod vodom zna svatko tko čita svjetske vijesti na dnevnoj bazi. Svijet nam se mijenja pred očima iz godine u godinu, i ne mijenja se na dobro. Ne bavim se znanošću profesionalno, prema tome mogu samo o ovoj temi govoriti kao umjetnica i na kraju krajeva kao čovjek. Drugačiji svijet je zamisliv, a ako je zamisliv to znači da je i moguć. No naravno nije u interesu svima. Klimatska kriza, kapitalizam, pohlepa, megalomanija pa i egomanija u neraskidivoj su svezi jedni s drugim, i koliko god se možemo osjećati dobro doma kada razvrstavamo limenke od papira i plastike, glavni problem i dalje proizlazi iz fosilnih goriva i transporta. A to su industrije profita, i mora postojati ogromna politička volja da ih se regulira na odgovarajući način. S jedne strane, radi se o čistoj ogavnoj pohlepi, sebičnosti i nedostatku empatije. A s druge strane o banalnosti. Neki ljudi se naprosto svako jutro bude, operu zube i odu na posao. Ne znaju kako drugačije. Ne znaju da li uopće smiju. U Keinbergu postoji replika lika koji je predstavnik te kapitalističke, industrijske stihije, (koju mi je jedan zločesti glumac poštrihao tijekom pokusa), gdje, upitan zašto to radi, odgovara: 'ja naprosto ne znam stati. Ja ne znam što se događa kada se stane.' I to je tako. Neki ljudi ne žele ni zamisliti to nešto drugačije. Bilo zato što ne mogu, ili zato što im to nešto drugačije ne odgovara", kaže Klepica u razgovoru za H-Alter.

Momenti u vremenu su elementi profita, svaki trenutak slobodnog vremena koji nije nužno punjenje baterija mora biti upotrebljen radi što veće produktivnosti. Rad koji porađa sve više i više rada. Kapitalističko društvo je svojevrsni totalitarizam produktivnosti u kojem je dopušteno sve osim gubljenja vremena. Proizvodnja koja nema jasan kraj i koja mora beskonačno rasti. Takav način proizvodnje par excellance mora eventualno, kako se proročki izrazio Karl Marx, potrošiti dva izvora svekolikog svojeg bogatstva - prirodu i čovjeka.

Keinberg je između ostalog i priča proždrljivosti kapitala u njegovom beskonačnom lovu za višak vrijednosti. Jedna od centralnih tema - njegova Likovi unutar priče internaliziraju svoj odnos spram kapitala, svojeg djeteta i istovremeno gospodara, i izgrađuju dubok individualni i socijalni identitet na temelju nečeg što je ne samo ovladalo njima, nego i nečeg što zapravo uništava njihovo društvose ekonomija vrti oko ekstrakcije svjetski traženog i povijesno važnog resursa koji je dao svoj doprinos važnim događajima u povijesti industrijalne civilizacije i bez kojeg je život u tom mjestu i sama svrha življenja u tom mjestu nezamisliva. I kao što je kapitalizmu svojstveno, progres prema kojemu se ide nema jasan kraj - progres prema ničemu zapravo, progres koji može stati jedino samouništenjem sistema.

Unatoč očitoj poziciji socijalne kritike, Keinberg ne uokviruje centralan antagonizam koji pokreće narativ kao klasičan konflikt između čovjeka i čovjeka, kao što često bude slučaj u antiutopijama gdje postoji nekakav jasno identificiran režim s jasnim problemima na jednoj strani, te romantični junaci na drugoj strani. Ne postoji otpor, niti postoji jasan neprijatelj koji se mora poraziti. Neprijatelj je čista apstrakcija, teško mu je uopće dati jasno ime. Njegovo ime je, dakako, njegovo visočanstvo Kapital, no teško je dati konkretno ime jednom spletu društvenih odnosa u kojem svi ljudi do neke mjere sudjeluju i do značajne se mjere čak i identificiraju s njime, budući da sistem kapitala strukturira sve društvene odnose pa tako i individualne identitete koje ljudi imaju u njemu. Dati mu jasan naziv već znači pojednostaviti.

"Ja nisam cinična. Nisam ni pesimistična. Štoviše radi svog mentalnog i emotivnog zdravlja pokušavam svim sredstvima biti optimistična, pa čak i donekle romantična. Ali moj posao je i baviti se ljudima, društvom oko nas. I imam osjećaj da je to društvo sve više lišeno velikih gesti, pa čak i ljubavi. A možda i nije tako, možda su ljudi uvijek isti kroz povijest. Neki su bolji, neki su lošiji, ovisno o odgoju, kulturi, traumama, klasi, blabla. Ne znam. Ali znam da me rastužuje činjenica što naprosto gdje god se okrenemo vidimo okrutnost i sposobnost čovjeka da povrijedi pa i uništi drugoga. Mislim da je stvar s likovima u Keinbergu da su jednostavno jako, jako umorni, jer su prošli puno toga, svatko neku svoju traumu, i samo traže malo sreće na mjestu koje propada. Astrid je kronično sama, na rubu očaja, Taša nema nikakve sigurnosti u svom životu, Kaspar je ovisan o inovaciji i profitu, jedino Sven, čovjek prilično lišen empatije, dobiva na neki način svoj holivudski kraj. Osim toga, očekujem da ljudi imaju razumijevanja što završavam priču malo zločesto. Bila je teška godina", komenitra Klepica.

smanj_klepica_keinberg_foto_silvija_dogan_3.png

Keinberg ne prikazuje konflikt između kapitala i čovječanstva u smislu nekog jasno vidljivog konflikta, recimo klasne borbe - on taj konflikt prikazuje na razini raznolikih negativiteta koji su u velikoj mjeri normalizirani. Na nivou svakodnevne štete koju ljudi trpe, ali koju ne prepoznaju kao promjenjivu kontingenciju svoje konkretne situacije nego kao potpunu svakidašnjicu na koju je moguće jedino priviknuti se i prestati razmišljati o njoj. Grad doslovno propada u zemlju zbog iskopavanja resursa koji su pod njim - ali to je nešto na što se čovjek jednostavno navikava; prepoznati to kao nešto čudno, pa time i dovodivo u pitanje, znak je nevinosti i naivnosti. Svježe pristigli radnici izražavaju čuđenje nad time što radovi doslovno kopaju jamu pod gradom i što se eksplozije mogu čuti svakog dana, no to je nešto što im se tek treba objasniti. U mnogo boljoj kritičkoj poziciji spram naviknutih i iskusnih upravo je onaj tko još nije upućen, jer je on sposobniji začuditi se. U najboljoj je poziciji osoba poput spomenutog Svena, koja je u potpunosti internalizirala hladnu indiferentnost sistema prema ljudskoj dobrobiti.

Kapital je proizvod rada, on je u svakom obliku kojeg zauzme u svojim mnogostruktim transformacijama uvijek neki minuli rad - i kao stroj, i kao izvađeni resurs, i kao novac... pa na kraju i kao radna snaga. Stvari postaju samo mediji kroz koje se društveni odnosi pojavljuju, i tek su površna pojava iza koje stoji društvena supstancija - vrijednost koja samu sebe umnožava u beskonačnost. Čovjek je vrijedan samo utoliko što je nosioc radne snage, njegovo tijelo je ništa više od vreće organa koja je pričvršćena za kapital unutar njega - njegovu sposobnost da radi i proizvodi, po čemu se ne razlikuje od stroja ni u kojoj kvaliteti osim po toj da je preduvjet stroju ili drugom resursu. Kapitalist ne zapošljava radnika samo zato da bi radnik mogao preživjeti; to preživljavanje je opcionalno. Zapošljava ga zato što radnik može proizvesti višak vrijednosti, dakle iz istog  "Distribucija profita je potpuno nelogično postavljena, i mi je konstantno prihvaćamo kao nekakvu iskonsku istinu. Ne bih čak rekla da se identificiramo s tim sistemom, ali ne možemo ga izbjeći"razloga u koje ulaže i u ostale faktore proizvodnje. Kad bi kapital mogao nekom magijom otrgnuti radnu snagu od same ljudske životinje, i onda zadržati tu sposobnost da se proizvodi vrijednost ali odbaciti vreću organa koja tu sposobnost nosi, kapital bi to učinio. To ne može naravno učiniti, no ipak će formirati društvo u kojem je radnik samo jedan resurs od mnogih. Gubitak radnika u opasnim uvjetima rada nije drugačiji, barem što se kapitala tiče, od kvara na nekom stroju.

"Mi smo svi potrošni materijal. Osim onih koji okreću ozbiljni profit u društvu. Ljudski život nema nikakvu ekonomsku vrijednost, jedino emotivnu. Stvorili smo svijet koji je veći i vrjedniji od nas. I zato ne podnosim klasnu nepravdu, ne podnosim što ona radi ljudskim tijelima. Distribucija profita je potpuno nelogično postavljena, i mi je konstantno prihvaćamo kao nekakvu iskonsku istinu. Ne bih čak rekla da se mi identificiramo s tim sistemom, ali ne možemo ga izbjeći pa radimo najbolje što znamo u njemu. Lik u Keinbergu, Taša, dolazi u grad i prvo što kaže je zapravo - 'dobro da li ste vi svi ovdje normalni? Ovako se ne može živjeti.' No kada joj se ponudi opcija da sudjeluje u svemu uz dobru naknadu - naravno da pristaje", kaže Klepica

Ovakve društvene okolnosti kreiraju svijet izvrnutih odnosa dominacije; izraženo u klišeima, stvar upravlja čovjekom iako ju čovjek stvara, događa se reifikacija i hipostaziranje nečega što je u suštini uvjetovano i ovisno ali je postavljeno kao apsolutno. Kapital ne postoji bez produktivnog radnika, ali istovremeno, on upravlja produktivnim radnikom i odnos se preokreće. Nije samo kapital produkt rada, već je i rad koji stvara kapital bitno unaprijed tim kapitalom određen. Likovi unutar priče koja ovo tematizira internaliziraju svoj odnos spram kapitala, svojeg djeteta i istovremeno gospodara, i izgrađuju dubok individualni i socijalni identitet na temelju nečeg što je ne samo ovladalo njima, nego i nečeg što zapravo uništava njihovo društvo. Kapitalu ništa nije sveto - ali ne i obrnuto; on je svemu svetinja.

"Priče o ljudskoj pohlepi, gramzivosti, ponosu i tvrdoglavosti su uvijek i svuda iste. Da nisu, ne bi bilo razloga da se na scenama svjetskih kazališta i dalje postavljaju Kralj Edip ili Macbeth. Tako isto nije nikakva razlika između Gelsenkirchena, Lublina, Blackpoola, Rubaixa itd. Sve su to industrijski gradići koji su degradirali jer su previše željeli, ili je proizvodnja prebačena van Europe, u Indiju ili Kinu jer je radna snaga bila jeftinija. No nemojmo se varati. Netko je od nad svim tim propastima jako dobro zaradio. Obrnuto od mjesta koje sam sad nabrojala, propast u Keinbergu nije financijska. Ona je moralna. Novac se vrti, ali ljudi ostaju bez doticaja sa samim sobom. Bez osjećaja za druge. Velik profit uvijek ima svoju cijenu. Kada se Astrid pojavljuje u glazbenoj stanci između scene krvavog kolaboracionizma koji je donio tom mjestu 2. svjetski rat, i sadašnjice koju ždere čista kapitalistička pohlepa, onda pjeva riječi pjesme Tillthen - 'I knoweverygain must have a loss, Sopray that ourloss is nothing but time'. Naša generacija se boji uzeti pauzu. A pauza je ono što nam očajnički treba."

Ovdje je korisno prisjetiti se legendarnog Melvilleovog Bartlebyja - I would prefer not to. On je uzeo najekstremniju pauzu, ne bi nam svima bilo zgoreg da budemo upola dobri kao on.

Predstavu Keinberg - mjesto koje nestaje dugujemo udruzi Domino, a suprodukciju potpisuje Teatar Exit. Za dramaturgiju i režiju zaslužna je Vedrana Klepica, a za konkretnu izvedbu ovog djela glumci i glumice Boris Barukčić, Hrvojka Begović, Nataša Kopeč i Pavle Vrkljan.

Ključne riječi: kapitalizam, kazalište
<
Vezane vijesti