Netom je započelo rušenje dviju zgrada provincijalnog mjerila na zapadnom perimetru Cvjetnog trga, istina, najstarijih ali upravo zato i ponešto neuglednih, koje podsjećaju na vremena kada je stari Zagreb tek započeo svoju građansku i urbanu modernizaciju. Funkciju glavnog gradskog arhitekta je uz patronat Izidora Kršnjavija obnašao Herman Bolle, autor upravo jedne od spornih građevina na Cvjetnom, koji je doveden da Zagreb europeizira u duhu stilskog eklekticizma, ali i da grad opremi neophodnim gradnjama od javnog značaja, poput škola, muzeja, crkava te, u konačnici i njegovog najboljeg rada, Arkada na Mirogoju. Bolleov zadatak je bila upravo izgradnja novog identiteta hrvatske metropole u nastajanju čemu je neosporno pridonio uz određene kolateralne žrtve. Među njima je primjerice kula ispred Katedrale s kojom su Zagrepčani umjesto razmjerno skromnog, ali autentičnog baroknog pročelja Katedrale dobili spektakularne (još "starije") neo-gotičke tornjeve što uostalom nije bila neuobičajena praksa tog vremena.
Ima neke ironije u tome da jedan već vremešni i umjereno bitan bečki arhitekt Boris Podrecca ruši svog predšasnika sličnog kreativnog kapaciteta, Hermana Bollea. Već je bilo i vrijeme, no...
Smatrati karikaturalnim da netko od vodećih svjetskih arhitekata sudjeluje u promišljanju središnjeg gradskog prostora, uz nepovjerenje u Horvatinčićeve financijske i pregovaračke mogućnosti, samo po sebi poprilično je karikaturalno i ukazuje na ozbiljni kompleks manje vrijednosti
Drugo, uslijedila je očekivana meta-ideologizacija prijepora gdje fizički prostor opravdano postaje simptom i simbolički nositelj znatno šireg sklopa aktualnih društvenih konflikata. Tako je 1996. ideologizacija intervencije na Cvjetnom trgu poslužila kao implicitna kritika regresivne oficijelne kulturne politike i totalitarnih vidova tadašnjeg hrvatskog društva. Godine 2007. fokus kritike se eksplicitnije okreće od kulturnog prema političkom polju pa se u fokusu kritike nalazi neo-liberalni laissez-faire ekonomski poredak poduprt korumpiranom politikom. No, za razliku od 1996. gdje je ideološko područje sukoba između totalitarnosti i građanske demokracije bilo društveno ozbiljnije, ali i donekle zamućeno velom kulturnih ukrasa, kao svojevrsna smetnja ideologizaciji 2007. pojavljuje se lik poduzetnika Horvatinčića koji je na sebe (uspješno) akumulirao znatnu količinu kriticizma i protesta, no s impersonalnim globalnim neo-liberalizmom on ima malo veze. Naime, kritičari ne polemiziraju s neo-liberalizmom nego s lokalnom inačicom regresivnog kapitalizma - brutalnom silom čije je djelovanje omogućenom ne ekonomsko-političkim poretkom nego disfunkcionalnošću hrvatskog društva. Uostalom, malo koja ozbiljna korporacija bi se odvažila na tako eksplicitno nepopularnu akciju, nego bi radije, kao T-com, sačekala da netko - upravo Horvatinčić - odradi "prljavi" građevinski posao pa se zatim useli u Hoto Tower u Savskoj. Uzgred budi rečeno, T-comova kula je Horvatinčićev arhitektonski najbolji zahvat čiji su proporcijski odnosi upropašteni nepotrebnim ograničenjem visine građevine koje su odredile iste one urbanističke službe koje legitimiziraju plombiranje Cvjetnog trga.
"Javni gradski prostor" i "javni interes" nisu nužno istoznačnice i dok je odista u javnom interesu kvalitetni redizajn trga, Horvatičića, kao vlasnika zemljišta, nikakav javni interes automatski ne obavezuje da na njemu formira javni gradski prostor; stoga bi ga urbanistički uvjeti i demokratski mehanizmi trebali spriječiti da na tom prostoru radi što god hoće
T-comova kula je Horvatinčićev arhitektonski najbolji zahvat čiji su proporcijski odnosi upropašteni nepotrebnim ograničenjem visine građevine koje su odredile iste one urbanističke službe koje legitimiziraju plombiranje Cvjetnog trga
Cvjetni trg je mogao i trebao dobro poslužiti kao katalizator za širenje područja polemike, ali to se nije dogodilo, što je jedan od najozbiljnijih propusta aktivista okupljenih u njegovu zaštitu
Članak je preuzet s portala Kulturpunkt (op. ur.)
