Radi se o posvećenosti svojevrsnoj burzi nekretnina, politički uvjetovanoj, kao zatajnom, no faktički dominantnom kontekstu Matičina pregalaštva. Ilustracije radi, vratit ćemo se malo u prošlost, za početak svega desetljeće i pol. Slaveći tijesno s režimom ultimativno, ratom verificirano distanciranje od Jugoslavije, novo te hiperpodobno rukovodstvo našeg kulturbundeka pohrlilo je regulirati imovinsko-pravne odnose kao temelj svog djelovanja. S vrha institucije upravo je bio abdicirao liberal Vlado Gotovac, inače toliko nepraktičan u pitanjima materijalne svojine, da ga je uskoro čak i Dražen Budiša deložirao iz prostora dotad zajedničke im stranke.
Prema podacima s internetskih stranica Ministarstva kulture i Grada Zagreba - bez ostalih lokalnih proračuna - Matica hrvatska ubire godišnje preko sedam milijuna kuna javnog novca
Maticu hrvatsku tad je preuzeo glagoljaški ćudorednik Josip Bratulić, a neurotična epizoda uknjižbenog povratka ustanove na vjekovno ognjište bit će sve što ćemo tih godina još zabilježiti kao njezin golim okom vidljiv politički angažman. U osvit novog tisućljeća, međutim, na čelo Matice dolazi Igor Zidić, koji će na utuk tadašnjoj lijevo-centrističkoj koaliciji na vlasti, zemljom javno pronijeti moći ustaškog ratnog zločinca Mile Budaka. Bio je to sjajan šlagvort za reaktualiziranje netom publicirane historiografske cvebe iz knjige Ive i Slavka Goldsteina, Holokaust u Zagrebu.
Posrijedi je bilo pismo nekadašnjeg predsjednika Matice hrvatske Filipa Lukasa i najbližih mu suradnika, a što je 8. kolovoza 1941. godine upućeno Državnom ravnateljstvu za gospodarstvenu ponovu NDH. Stoga poduzmimo novi vremenski skok i posvjedočimo iskazu lojalnosti režimu koji je već bio poduzeo niz krvoprolića među srpskim civilima. Ali, sve je to bilo tek pokriće za puku žicarsku strast Matičinog čelništva koje je bacilo oko na zgradu izbjeglog židovskog industrijalca Manfreda Sternberga na Jelačić placu br. 15.
Premda su dični hrvatski muževi uvjerljivo potkrijepili stav kako bi upravo ta "dvokatnica prema trgu sa dvorišnim zgradama" zadovoljila sve njihove smještajne potrebe, ispalo je da niti ustaše nisu bili kadri tako hitro slijediti gargantuovski apetit Matice hrvatske. Jer, ljubazni odgovor državnog ravnateljstva glasio je da "ta zgrada još nije formalno postala vlasništvom NDH", ali će vlasti sve to "imati u vidu i postupati na način koji Matica(...) zaslužuje".
Stjecajem okolnosti, Matica hrvatska nije se kasnije preselila na centralni metropolski trg, no Zidiću i jednako Bratuliću prije njega nije bilo niti na kraj pameti da se kritički izjasne o praksi svog ne tako davnog prethodnika. Koliko nam je poznato, ignorirali su naglo razbuktani medijski interes oko toga pitanja, sve diskretno tražeći eventualne dokaze o naporima Matice hrvatske u spašavanju nevinih židovskih ili ma
maticea_hrvatska.jpg
kojih drugih žrtava od ustaške mržnje. Nisu našli baš ništa; Matica je očito imala prečeg posla.
Vratimo se u diskutabilnom tradicijom bremeniti prezent, gdje nas i dalje, avaj, čeka pokora u obličju salonskog desničara Igora Zidića. Ovih je dana vodstvo Matice hrvatske nanovo prozvano zbog svojeg inače prilično dosljednog filoustaštva i benevolentnosti spram jedne opskurne strančice koja okuplja sve sami netalentirani, otpadnički šljam radikalne desnice, a kojoj u goste svečano dohode plačidruzi iz raznih neprijateljskih zemalja. Oni se uslijed povišenog raspoloženja zbog tog veličanstvenog međunarodnog nazi-eventa, jasno, uopće ne zamaraju činjenicom kako većinski nacionalisti različitih susjednih zemalja po definiciji nužno zadiru jedni drugima u zabran esencijalnog interesa.
Ne čine to niti su ranije činili ni tobože krvno zavađeni ustaše i četnici, ali manimo se ipak ovdje vratolomnih proturječnosti desničarskog samoodređenja do odcjepljenja i ponovnog integriranja u jednu te istu amorfnu masu - još imamo na tapeti nešto konkretnije, opipljivije. Prema podacima s internetskih stranica Ministarstva kulture i Grada Zagreba - bez ostalih lokalnih proračuna - Matica hrvatska ubire godišnje preko sedam milijuna kuna javnog novca.
Preciznije, toliko smo uočili, što nipošto ne znači da im s drugih strana ne curi još toga. U okviru programske djelatnosti Ministarstva kulture za Maticu hrvatsku izdvojeno je pet milijuna kuna, daljnjih oko milijun i 80 tisuća dobili su njezini časopisi, dok je za izdavačku djelatnost odvojeno 129 tisuća, a za književne manifestacije oko 85 tisuća. Za otkup knjiga plaćeno je iz budžeta oko 600 tisuća kuna, mada su iskazani samo troškovi za pet lanjskih mjeseci, pa ne znamo jesu li dobili nešto tokom ostalih. Što se tiče Grada Zagreba, on im je za ovu godinu odvojio 260 tisuća.
A nacionalizam je u Matičinu slučaju samo pokriće za srebroljublje, baš kao što je to bilo s kompletnom hrvatskom elitom naše epohe, da se ne vraćamo u slavnu povijest
Najveći dio toga novca nije potrošen na npr. izdavačku djelatnost Matice, unutar koje se još dade pronaći smislenih i pažnje vrijednih naslova. Najveći dio otpada na hladni pogon i stalni profesionalni kadar, mimo žive produkcije; recimo, na održavanje prostora poput Velike dvorane centrale na Strossmayerovu trgu br. 4, koju očito svatko može iznajmiti po redovnoj cijeni od 2500 kuna za popodnevno-večernji termin, bar dok se ne ispriječi neka vanredna zapreka. A ne za jezik hrvatski i njegov prosperitet, na koji se rado vehementno pozivaju, jer su Matici prvenstveno nekretnine - da parafraziramo starog nacija Heideggera - kuća bitka. Valjda je samo zato Zidić požurio demantirati vijest da će Matica ugostiti narečeni skup.
Previše se odjednom počelo govoriti o javnom financiranju Matice hrvatske, naime, pa bi se netko mogao zapitati o smislu istog. A nacionalizam je tu ionako samo pokriće za srebroljublje, baš kao što je to bilo s kompletnom hrvatskom elitom naše epohe, da se više ne vraćamo u slavnu povijest. Impotentnoj hrvatskoj vlasti danas, pak, ključni je motiv za gledanje ispoprijeka na Matičinu knjigu gostiju - podatak da će tu prostor dobiti i određena velikomađarska snatrenja o povratku Baranje u izvorni njezin orsag.
I, da konačno zaključimo tu posvema jednostavnu priču o našoj preporodnoj, dakle, krajnje izanđaloj devetnaestostoljetnoj kljusini folklornog profila, a mentaliteta upadljivo sličnog onome klerikalnom: s jedne strane, koštaju nas previše svi ti njezini saloni i dvorane za razne prigode, katkad veoma zloćudne naravi. S druge strane, malo tko ne bi pao u iskušenje da im ustupi sav taj novac u apanažu, kad bi se nekako moglo udesiti da samo planduju na miru ko' bik na gmajni, bez manipuliranja simboličkim vrijednostima i osiguravanja beneficija upornim trovanjem naroda.
