Vrhovni poglavar Rimokatoličke crkve, Joseph Ratzinger alias Benedikt XVI, je u svom nedavnom posjetu "crnom kontinentu", na neki način detektirao dva najveća afrička "zla". Materijalizam i prezervative.
I sa teološkog aspekta, kao i uvijek, to je naprosto opravdano, jer dogma o Papinoj nepogrešivosti ili na tečnijem hrvatskom napisano, o Papinoj nezabludivosti jednostavno je još od 18. srpnja 1870., neprikosnoven dokazni materijal.
Međutim, ono što brine više od ovakvih izjava jest činjenica što je teologija uistinu zabrazdila u svoj život van bilo kakva doticaja sa društvom u kojem živi, a teolozi su od ideje istinskih narodnih "preporoditelja" sve više postali pasionirani promatrači križeva i "preživatelji" misaonih teza iz nekih vremena koja nemaju uopće doticaja sa ovim današnjim. U taj se kontekst nažalost uklopio i sam Sveti Otac, inače vrstan znalac i vrlo odriješit "bogoslov", tako da ja u ovom slučaju ne osjećam ni blizu toliku ljutnju, koliko razočaranje, jer tko bi bolje od "svetih ljudi" trebao znati kako određena zajednica diše.
U ovim putenim sredinama apel na "humanizaciju seksa", prije će se protumačiti kao poziv na izbjegavanje, po nekima "ponižavajuće dogy poze", nego kao konačni "odstrel" svih spolnih aktivnosti
No, kad afričku mladež pozovete na zaziranje od materijalizma, polučujete jednak efekt kao da ste generaciju mojih roditelja šezdesetih godina tjerali od kompjuterskih igrica. Naime, kontinent na kojem se nalazi čak dvadeset najsiromašnijih država svijeta i čiji BDP u prosjeku iznosi nešto više od dolara po glavi stanovnika, zaista nema potrebe upozoravati na grešnost konzumerizma. Osim toga, bilo bi lijepo i u krajnjoj liniji pošteno, kad bi netko konačno započeo dijalog sa Afrikancima, ne osudom već priznanjem kao je lagodan život Zapada uglavnom izgrađen krvlju njih i njihovih predaka.
Ali, baš kao i u "tele shopu", to nije sve, jer sad kad smo našom zapadnjačkom požrtvovnošću spriječili Afriku da ogrezne u smrtni grijeh neumjerenosti, lišivši ih zala, kao što su nafta i dijamanti, nužno je da ih libimo i smrtnog grijeha bludnosti. Tako su se na udaru našli i kondomi, koje je Papa u izjavi na putu za Kamerun ocijenio nedostatnima u rješavanju problema širenja AIDS-a i ponudio alternativu duhovne obnove, čovjekoljublja i prijateljstva prema patnicima.
Što i nije tako loša kombinacija, ako bismo kojim slučajem rješavali kakav teološki anagram, no s obzirom da ovdje govorimo o konkretnom problemu na konkretnom prostoru, a znamo da se HIV ne suzbija ispovjedi i molitvom, prezervativ se ipak nekako čini kao najadekvatniji izbor. Moja namjera naravno nije negirati crkveni nauk, već isključivo upozoriti na činjenicu kako svima mora biti jasno da vjernik na papiru i u praksi nije isto, jer ako samo za primjer uzmemo Brazil ili Španjolsku kao jedne od najkatoličkijih zemalja svijeta, evidentno je da kršćane u 21. stoljeću pozivati na globalnu apstinenciju uistinu nema odveć smisla.
Štoviše, u ovim putenim sredinama apel na "humanizaciju seksa", prije će se protumačiti kao poziv na izbjegavanje, po nekima "ponižavajuće dogy poze", nego kao konačni "odstrel" svih spolnih aktivnosti. Stoga, uzeto kao najbezbolniji summa summarum ipak su toliko omražene "gumice", jer seks nije tablica množenja koju smo pamtili po putu, već nagon usađen duboko u nama i suzdržavanje kao takvo je tek način zatomljivanja koji "problem" nipošto ne dokida, nego samo stavlja po strani. A prema svim relevantnim znanstvenim dokazima "osjećaji" se kad tad moraju ispoljiti, a vjerujte, meni je uvelike bolja opcija "zaštite" pri spolnom činu nego da se ljudi ponašaju kao kastrirane mačke.
Uostalom, da je apstinencija uspješan lijek, vjerojatno problem pedofilije svećenstva nikad ne bi ni bio tema. Što se tiče same Afrike, valjda ne treba ni napominjati da je AIDS, kao i izrabljivanje, došla sa "zapadnih obala".
Zato draga Afriko, ne odreci se Boga, već Zapada!