...zašto nam tako često kažu da se kompjuter ne isplati popravljati i kako su kupci kolektivnom tužbom produljili vijek trajanja milijuna iPoda.
Možda vam se čini da vam stvari koje kupujete traju sve kraće. Možda vam se čini da nema razloga da baterija vašeg elektroničkog uređaja traje toliko kratko, a možda su vas trgovci uvjerili da se vaš printer ne isplati popravljati iako nije star. Ako nam se dosada tako samo činilo, istraživački film Cosime Dannoritzer Zavjera oko žarulje potvrđuje nam ove sumnje. Nije riječ o dojmu već o namjernom skraćivanju vijeka proizvoda, a sve je počelo sa žaruljom, saznali smo u dokumentarnom filmu koji je prikazan ovoga tjedan na ZagrebDoxu u programu Stanje stvari.
Godine 1924. u Ženevi su se sastali najveći proizvođači, podijelili svijet i obvezali se smanjiti životni vijek žarulja na 1000 sati. Osnovali su kartel pod nazivom Phoebus i u roku od dvije godine uspjeli sniziti životni vijek žarulje s 2500 sati na 1500 sati. Do 1940. uspjeli su dostići željenu granicu od 1000. Proizvođači koji nisu uspijevali sniziti vijek trajanja svoje žarulje plaćali su kazne. Iako je presudom američkog suda u pedesetima ovakva praksa namjernog skraćivanja vijeka žarulje zabranjena, one i danas traju 1000 sati. Da ovako ne mora biti, pokazuje u dokumentarcu prikazana žarulja iz 1901. godine, koja i danas svijetli u jednom vatrogasnom domu u SAD-u.
Da, čini se da žarulja može trajati jako dugo, ali od čega bi onda proizvođači živjeli? Što će se dogoditi kad svi budu imali sve, pitanje je koje je mučilo industriju već početkom prošlog stoljeća, a tada su počeli i shvaćati da je "predmet koji se odbija istrošiti tragedija za biznis". Praksa koja je proizašla iz ovakvog razmumijevanja materijalnog svijeta pretvorila je čovjeka u potrošača, a konzumerizam je pak uzrokovao degradaciju okoliša i iscrpljivanje resursa. Zahtjev za ekonomskim rastom koji je neodrživ u svojoj osnovici potkopao je i dalje potkopava same ekološke temelje civilizacije i planeta. U cijeloj priči žarulja je odigrala svoju zanimljivu ulogu kao prvi objekt "planiranog zastarijevanja", iako tu frazu prvi spominje Bernard London 1932. godine u pamfletu Kako pobijediti krizu planiranim zastarijevanjem.
"Smatram da je pitanje učinkovitosti tehničko pitanje koje bi inženjeri mogli riješiti, ali proizvođači jednostavno nisu zainteresirani"
O "planiranom zastarijevanju", žaruljama i nastanku ovog zanimljivog dokumentarnog filma razgovarali smo s autoricom, Cosimom Dannoritzer.
Žarulja je predmet na koji smo toliko navikli da vjerojatno rijetko tko o njemu razmišlja. Kako ste naišli na ovu uzbudljivu priču iza jednostavnog predmeta?
Žarulja je zanimljiv predmet jer daje svjetlo i tako zapravo ima i metaforično značenje. Ironično je da je baš žarulja prvi predmet planiranog zastarijevanja. Na internetu sam naišla na priče o postojanju vječne žarulje i ubojstvu izumitelja i slične teorije zavjere, pa sam krenula istraživati što je od toga točno. U Berlinu sam pronašla arhiv gdje se čuvaju originalni dokumenti o kartelu žarulja. Gotovo svi su na njemačkom jeziku. Bila sam jako sretna što sam to pronašla, jer obično takve dokumente čuvaju kompanije, i javnost nema pristupa. Međutim, podjelom Berlina nakon Drugog svjetskog rata jedna od tvornica žarulja završila je na istoku i nacionalizirana je, i nitko tamo nije bio zainteresiran za kartel. Kada je srušen Berlinski zid 1989. tvornica je zatvorena pa su svu staru dokumentaciju prenijeli u arhiv. Ovo je istok-zapad priča. Tako nam je politička povijest pomogla da otkrijemo sve ove tajne. Riječ je o istoj tvornici u kojoj je ranih osamdesetih godina izumljena dugotrajna žarulja. Žarulju koja traje 2500 sati pokušali su prodati u Zapadnoj
antiq_zarulja.jpg
Što mislite o tvrdnji da se duži život žarulje može postići samo na račun učinkovitosti, da duži vijek znači potrošnju više energije na zagrijavanje uz dobivanje manje svjetla?
Ako razgovarate s proizvođačima žarulja, reći će da je 1000 sati savršena korelacija između materijala i potrošnje energije i slično. To je možda i bilo istina 1924. godine, ali nitko mi ne može reći da se otada ništa nije moglo unaprijediti. Smatram da je pitanje učinkovitosti tehničko pitanje koje bi inženjeri mogli riješiti, ali proizvođači jednostavno nisu zainteresirani. Istina je primjerice da žarulja izumljena u Berlinu prije dvadesetak godina, koja traje sto tisuća sati, troši malo više energije, ali mora se izračunati totalni trošak. Ova žarulja razvijena je za prometnu signalizaciju. Ako se te žarulje često kvare, grad mora slati ekipe i vozila ne teren, a to je također potrošnja energije. Sveukupan trošak koji su izračnali i gradska skupština i investitor išao je u korist dugotrajne žarulje. Ta je žarulja trebala zamijeniti obične u cijeloj javnoj rasvjeti grada Berlina, ali je izumitelj imao nesreću i sve je propalo. Ako pogledate registre patenata vidjet ćete da je registrano jako mnogo patenata kako produžiti život žarulje, koji stoje neiskorišteni.
Kako to da se o "planiranom zastarijevanju" nikada ne govori? Jeste li imali problema pronaći sugovornike?
Već se događa određeni pomak u svijesti. Ljudi doživljavaju i psihološku promjenu, shvaćaju da ih posjedovanje stvari ne usrećuje nužno
Trebalo je puno strpljenja. Ne možete nazvati Apple ili neku drugu veliku kompaniju i pitati ih kako im je uspjelo skratiti vijek proizvoda. Morate tražiti nekoga tko je prije tamo radio i voljan je govoriti, ili sami kopati po dokumentima. U filmu se također govori o printerima, pa je jedan novinar nazvao kompaniju o čijem je printeru riječ i pitao je li istina da namjerno skraćuju život svom proizvodu. Odgovorili su da to nije istina, jer bi svi kupci otišli kod konkurencije. Međutim, ako svi proizvođači to rade na jedan ili drugi način, onda kupac i nema previše izbora. Ako želite zadržati ekonomiju rasta, razinu potrošnje, tržište rada kakvo je, onda to ima smisla. Međutim, ne možemo to činiti zauvijek, jer je svijet ograničen, pa ih ova isprika zapravo ne opravdava.
Uspjeli ste razgovarati s jednim od praunuka osnivača Phillipsa, Warnerom Phillipsom, koji kaže da su njegov pradjed i ostali osnivači kartela bili u poziciji kada je svijet izgledao kao mjesto neiscrpnog obilja, a danas smo svjesni da svijet moramo promatrati iz perspektive ograničenosti resursa.
Početak prošlog stoljeća je vrijeme pionira, nove stvari su se svakodnevno izmišljale. Sigurno je, primjerice, bilo uzbudljivo zamijeniti uljnu lampu žaruljom. Tada je bilo i puno manje stanovništva za Zemlji, nije postojalo saznanje o otpadu. Međutim, tada su ljudi još popravljali stvari, dok smo mi dosegli ekstrem. Ima nas puno više, ni ne pokušavamo popraviti stvari, ne recikliramo, a ponestaje nam resursa. Sve nam se obija o glavu.
Ne trebamo li ipak veću promjenu od samog recikliranja s obzirom uznapredovalost trojstva, ekonomske, energetske i ekološke krize?
Pitanje koje se također postavilo u filmu je i "je li etično dizajnirati proizvod tako da zakaže". Većina gledatelja će reći da nije, ali će nastaviti kupovati, neće popravljati, neće reciklirati. U filmu, međutim, prikazujete primjer čovjeka koji je odbio prihvatiti da se njegov printer ne isplati popravljati i pomoću interneta riješio problem. Je li osobna odgovornost ključna za zaustavljanje biznisa u ovakvim praksama?
Kao ljudska bića, imamo nagon za preživljavanjem koji nam govori da smišljamo stvari koje nam olakšavaju život. Otuda potječe dizajn, i zadatak proizvođača trebao bi biti da napravi, na primjer, kompjuter tako da se može nadograditi ili reciklirati jednostavno, ali oni to ne rade. Ako nastavimo s ovom kombinacijom lošeg dizajna i neučinkovitosti, nećemo imati budućnost. Napunit ćemo planet otpadom. Treba promijeniti zakone i promijeniti dizajn, ali i mi kao kupci imamo moć. Za početak, trebamo inzistirati na potpunoj informaciji pri kupnji.
Gledatelje će, vjerujem, zanimati činjenica o iPodu i kratkom trajanju baterije, pogotovo s obzirom da se Apple prezentira kao "zelena" tvrtka. Osim što je riječ o trošku, elektronički otpad je sve veći problem koji izvozimo daleko od očiju, da zagađuje nekome drugome vodu i tlo.
Sve prijašnje civilizacije urušile su se nakon što su preiscrpile svoje resurse. Smatrate li da ova naša globalna potrošačka civilizacija dosiže svoj limit i približava se trenutku kolapsa?
Moramo biti jako oprezni. Ovim dokumentarcem nisam htjela govoriti ljudima što da rade, zato se na kraju nudi nekoliko mogućih pravca u kojima se može tražiti poboljšanje situacije. Možda je bolje sada uvesti kontroliranu promjenu, nego doživjeti naglu kasnije.
