Za razliku od njegovih početničkih dana kada se održavao u polupraznim prostorima kluba Močvara, Human Rights Film Festival iz godine u godinu bilježi sve već broj posjetitelja i napredak u organizaciji. Sada je tu iznova aktivirano kino Europa, a sve je više i publike, koje je i dalje daleko manje od one koja svake godine posjećuje razvikanije Zagreb Dox i Zagreb Film Festival. U opuštenoj atmosferi i bez gužve, cilj ovakvog tipa festivala upravo je privući publiku koju zanima tematika ljudskih prava. Možda zvuči cinično, no nekako mi se čini da je daleko veći broj pojedinaca, pogotovo među studentima društvenih znanosti, koji će svakodnevno prosipati razne slobodarske parole i stati u obranu svih mogućih manjina i žrtava, od onog koji redovito posjećuju ovaj festival. Naravno, festivalske zabave vikendom bile su neka sasvim druga priča. No pretpostavke na stranu. Ono što razlikuje ovaj festival od spomenutih je i njegov nenatjecateljski karakter. Jedina nagrada koja je ovdje mogla biti osvojena pripala je nekom pojedincu iz publike koji je za petsto kuna morao pogledati i napisati kritiku filipinskog filma Melankolija u trajanju od ni više ni manje nego sedam i pol sati. Već početkom prosinca ove godine očekuje nas i sedmo izdanje Human Rights Film Festivala čiji se datum održavanja pomiče zbog usklađivanja s obilježavanjem Dana ljudskih prava.
Posjetilac iz svijeta živih jednosatni je intervju Claudea Lanzmanna sa Mauriceom Rosselom, koji se tijekom Drugog svjetskog rata kao 25-ogodišnjak odlučio pridružiti švicarskom Crvenom križu kako bi izbjegao odsluženje vojnog roka. Poslan je bio u Berlin, odakle odlazi u obilazak geta Theresienstadt kojeg su nacisti samo zbog njegovog dolaska pretvorili u idealnu pozornicu na kojoj su «sretni» i «uhranjeni» Židovi igrali glavne uloge. Nakon ovog posjeta Rossel je sastavio izvještaj u kojem život u Potemkinovom getu s dozom sumnjičavosti ipak ocjenjuje kao zadovoljavajući.
Od hrvatskih uradaka na festivalu su prikazani P.M. Irene Škorić i Žimbrekov Ovog puta ne možemo reći da nismo znali koji kroz tri minute prikazuje arhivske snimke strahota genocida u Darfuru uspoređujući ih s onima iz Holokausta. P.M., odnosno Prvi maj simpatičan je amaterski uradak koji u samo jednom kadru prikazuje proslavu praznika rada u Maksimiru 2007. godine. Dvije djevojke prate put maksimirskih posjetitelja, mahom umirovljenika, od tramvajske stanice pa sve do reda za grah. Na putu nailaze na stare partizane i Titove simpatizere koji, željni pažnje, pristaju pred njihovom kamerom držati jugonostalgičarske govore. Naposljetku djevojke ulaze u ogroman red za grah na kraju kojeg ih dočekuje nekolicina ornih zaštitara koji jednog po jednog starčića propuštaju na njihov prvomajski ručak.
Ono što razlikuje ovaj festival od ostalih je i njegov program javnih razgovora, usko vezan uz samu njegovu tematiku. Na prvoj diskusiji pod nazivom sudjelovali su Ksenija Turković, profesorica s Pravnog fakulteta u Zagrebu, psihologinja Zdenka Pantić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić i Vesna Teršelič, mirovna aktivistica i voditeljica udruge Documenta. Misao vodilja diskusije bile su nezaobilazne devedesete, i položaj žrtava sa ovdašnjih prostora. Pusić je naglasio kako su se promjene na području ljudskih prava u Hrvatskoj dogodile u vrlo kratkom roku, i to većinom zbog pritisaka izvana. Vesna Teršelič istaknula je nepravdu koja se s ove strane granice nanosi manjinama u suđenjima za ratne zločine.
Ne želim reći da su žrtve Vukovara i Škabrnje u dobrom položaju, ali njima je Republika Hrvatska organizirala barem nekakvu odštetu, dok će u rujnu ove godine biti točno 18 godina od kada je ubijena Ljubica Solar, a predistražne radnje još uvijek nisu završene. To je razlog za brigu i želim da barem neke od žrtava vide pravdu na djelu, naglasila je Teršelič.
To je konflikt jako dobro naoružane i organizirane države protiv civila i nekolicine grupa terorista. Omjer žrtava na zaraćenim stranama je jedan naprema sto, a to onda nije rat, to je lov, rekao je Puhovski.
