Socijalist, učiteljica s jointom i ilegalni imigrant
Cesta nudi mnogo i mnoge. Počnimo sa kamiondžijom jer su oni najvjerniji autostoperima. Roge je iz Istanbula i veliki je socijalist, tvrdi. Izbacili su ga s fakulteta zbog Marxa, Maoa, Che Guevare i ekipe pa sada u poznim godinama vozi kamion po Europi. Turski kamiondžije utovaruju u luci Trst i voze po svuda osim natrag u Tursku. Roge ili zovite me Robi ispija Red Bullove i pokoju pivu dok žurimo izaći iz Francuske prije nego iscuri petak. Vikendom je na snazi zabrana za kamione. Robi želi u Španjolskoj uživati u jeftinim restoranima, a ne provesti dva dana na skupim francuskim benzinskim postajama. Ali, ovaj vikend nije uspio.
Mlada španjolska učiteljica kojoj treba pomoć u rolanju jointova, Patricia, je prva i jedina žena koja staje. Ne bih stala da su dva dečka, objašnjava svoju granicu. U oblaku dima stižemo i do Barcelone. Mariano je naša sretna zvijezda jer juri ravno za Valenciju. Živim dvije godine u Španjolskoj i prvi put vidim autostopere, kaže. Mariano se vraća sa odmara iz domovine mu Rumunjske gdje je autostopiranje uobičajena aktivnost. U 2 dana prevalio je 4000 kilometara bez stajanja. Dobro da su izmislili Red Bull koji ti daje krila. Sad u prostranom novom automobile krstari Europom, ali nije uvijek bilo tako. Bio je u Hrvatskoj prije mnogo godina na putu ilegalnog emigranta. Bilo je vrlo opasno, kaže.
A što je danas opasno? Sada je opasno stopirati, kaže Gianpiero. On je jedan od onih iz skupine starih stopera. Naime, ljude koji staju autostoperima možemo podijeliti na dvije skupine: kamiondžije i nekad bili stoperi.
Nostalgije prijatelja ceste
Gianpero priča o putu autostopom do Irana 1968. O Afganistanu i Kavkazu, Orient Expressu i drugim danas vrlo nesigurnim područjima, s melankolijom u glasu. Danas ima previše religije na svijetu. I Pape se bojim, kaže i zove Juliju da joj ispriča o mladim autostoperima i časti kavom.
Jos jedan prijateljski kamiondžija je i Sead, iz Klagenfurta tijelom, a iz Tuzle duhom. Iako je rođen i proživio svoje u Austriji, duh mu je u Tuzli. Navija Halida Bešlića i ekipu koji su posluženi uz Red Bull. Hvali se kako je i šefa naučio srpsko-hrvatski i nostalgično pati za Jugoslavijom, zemljom u kojoj nikad živio nije. Staje na benzinskoj koja nije bilo koja benzinska. Tu se mi skupimo iz cijele Juge, objašnjava. Pokušava nam srediti prijevoz za dalje, ali nitko ne ide u našem smjeru. Ne žele svi kamiondžije voziti stopere. Boje se jer ako dožive nesreću i nešto se dogodi putniku može ih tužiti. Ne žele si ljudi raditi probleme, kaže. Sead puno priča. Nije kao ostali kamiondžije koji se ponekad čine kao da su stopljeni sa cestom, u gotovo meditativnom stanju tišine.
Pale sam na svijetu
Žena sama stopira. To se ne radi. Opasno je, glupo… pljačke, silovanje, neugodne situacije…, sva ta upozorenja i strahovi koji ne pripadaju meni ipak iskaču iz podsvijesti. Ali tu je knjiga. Knjiga kaže da je svaki trenutak jednako dobar za umiranje kada se živi u sadašnjem trenutku. A novac mi ionako ne treba za autostopiranje. Pa stojim uz cestu u Almeriji, jedem bundevine koštice i čekam. Abdelkader ide do granice. U autu od 900 eura kojem otpadaju dijelovi. Pa se dan i pol družim s tridesetogodišnjim marokanskim imigrantom. Nakon mjesec marokanskih dana opet Maroko, ovaj put očima emigranta. Kad sam te prvo vidio mislio sam da si neka drogerašica. Koja bi to djevojka stopirala sama?, drži monolog i nastavlja: Ne volim Španjolsku. U Italiji je puno bolje, ali većina Marokanaca koji žive tamo imaju posla s drogom tako da i nas ostale policija stalno provjerava. U Španjolskoj policija ništa ne pita, kaže Abdelkader koji nema radnu dozvolu. Pokazuje žuljevite ruke i žali se na težak posao na gradilištu deset sati dnevno.
- A gdje ti živiš u Španjolskoj?
- Pa, ne živim u Španjolskoj.
- Nije teško naći posao, za ženu pogotovo.
- Ali ja živim u Hrvatskoj i ne želim živjeti u Španjolskoj.
Nije mu to baš jasno. Kasnije nudi pomoć. Branje grožđa 50 eura po danu, tvrdi, i hoće mi naći posao. Iz emigrantskih snova sanjanih godinama nije lako shvatiti da rajski svijet europske unije nekome nije privlačan.
Večera iznenađenja
Na granici sjedim ispred supermarketa i ispijam pivo iz limenke. Prvo nakon mjesec dana. I sjedim tamo i samo sam tamo, shvaćam. Trenutak puta. Kojem nema povratka. Noć je zauzela svijet, ne znam gdje ću spavati, sama sam. Imam vreću za spavanje, imam osmijeh na licu. Svijet je prijateljsko mjesto za nekog tko ima povjerenja, shvaćam. Sklapaju mi se oči i duh već leti drugim snovima. Izniotkuda dolazi Ricardo, odgovor svemira na trenutak od prije nekoliko sati kad sam ipak poželjela sugovornika. Ricardo je Bolivijac i nekako mu je pobjegao autobus. Usamljen je u Barceloni, došao je potražiti Bolivijku koja radi u hotelu na granici, ali nije imao sreće. Plovim svim kutovima španjolskog jezika, izvlačim riječi za koje nisam ni znala da ih znam. Ricardo me vodi na večeru. Obožavatelj Arnolda Schwarzeneggera (nisam) i hip hopa (nisam) pravi mi društvo i unatoč različitim interesima postajemo prijatelji. Ostati ću još pola godine raditi kao električar i onda se vraćam u Boliviju mirnom životu, planira Ricardo.
Jeanu policija naplaćuje kaznu jer je zaustavio kamion na cesti. Da stane meni. Katalonci ne podnose nikoga južnije od Katalonije. A ja imam tablice iz Valencije, ljut je Jean na katalonske policajce. On voli Ruse, a i ostali Slaveni dobivaju prolaznu ocjenu. Španjolci imaju mentalitet kao Arapi. Ne volim ih, kaže iako se doselio iz Francuske u Španjolsku. Bio je i u Vukovaru sa Ujedinjenim narodima. Zanima ga zašto ne idem autobusom. Autobusom je dosadno. Ovako nikad ne znam gdje ću biti do slijedeće večeri, ne znam da li razumije, vrti glavom i priča na francuskom sam sa sobom.
Jean me ostavlja na cesti prema tunelu kroz Mont Blanc koji je dug gotovo dvanaest kilometara. Pogled na snježno bijele vrhove dovoljan je da duh opet odluta. Na uzbrdice i nizbrdice i to kako je jedno dio drugoga. Tko želi na vrh mora prihvatiti da je i nizbrdica dio vrha. Ili živjeti život ravnice, bez rizika. A lutajući alpskim uzbrdicama i nizbrdicama nailazim na Talijana Lorisa i jedanaestogodišnjeg mu sina Mattea. Nagli prijelaz na talijanski je težak pa mi se miješaju riječi. Ja stalno mijenjam poslove tako da nikad ne bude dosadno, smije se. I da mogu voditi Mattea na putovanja. Razumijemo se. Lutalački duh mu izvire iz očiju.
Abdelkader, Antonio, Domenico, Loris i Matteo, Miroslav, Maurizio, i još nekoliko neznanih evo me opet na početnoj poziciji, u uredu ispred kompjutera. Nakon stopiranja nekoliko tisuća kilometra još uvijek živa, zdrava, samo malo drugačija. Slobodnija. Oslobođenija. Samo, zov mnogih putova ovoga svijeta sada je još glasniji.
Većina ljudi živi u dualističkom svijetu dobitaka i gubitaka, sebe i objekta. Ako je pogled lijep, sretan sam. Ako nije, razočaran sam, kaže zen. Pogled sa ceste je bio veličanstven. A što je pogled uhvatio u Maroku, čitajte na H-Alteru uskoro.
