Od nje smo čuli samo toliko da želi razgovarati s guvernerom o toj temi i o nizu drugih, eto imali su dosad oboje posla preko glave, pa hajde da pretresu sve što se u međuvremenu nakupilo. Ali, nakon što je Rohatinski izjavio da se ulazak Hrvatske u Evropsku Uniju ne smije plaćati otpisivanjem dugova Ljubljanske banke hrvatskim štedišama, a posebno nakon što je ratoborno dodao da ako hrvatska Vlada baš želi oprostiti taj dug neka ga sama plati - sve je jasno. Premijerka je zbilja zamislila, svašta čovjeku padne na pamet dok guli krumpir, da otpisivanje tih 260 milijuna eura duga nije tako strašna stvar da je se ne bi moglo otrpjeti radi ulaska u EU.
Jest da su i dobar dio tih građana ovce koje su godinama pušile nazovipatriotska preseravanja svojih nacionalističkih čobana. Ali, da su oni davnih godina položili svoje pare u jednu slovensku banku i da ih ova do današnjih dana odbija vratiti, to je naprosto fakat koji se ničim, a pogotovo ne novim, ovaj put kvazievropskim preseravanjima, ne može osporiti. Da bi to bilo jasnije, poboltajmo tu činjenicu s još nekoliko strana.
Premijerka je zbilja zamislila, svašta čovjeku padne na pamet dok guli krumpir, da otpisivanje tih 260 milijuna eura duga nije tako strašna stvar da je se ne bi moglo otrpjeti radi ulaska u EU
U Hrvatsku je posljednjih deset ili nešto više godina ušlo niz velikih evropskih banaka, koje mlate silne milijarde pod krajnje sumnjivim, da baš ne kažem svinjskim, uvjetima. Počev od toga da su ovdašnje banke pokupovali po smiješno bagatelnim cijenama, do toga da financiraju samo onu hrvatsku potrošnju koja stimulira proizvodnju u njihovim, ne i u ovoj zemlji.
Sve to ne zaslužuje drugo nego da se nazove neokolonijalnim isisavanjem ekonomske supstance jedne male i nerazvijene zemlje od strane većih i bogatijih. Ali, ipak te mutljaže ne možeš, pravno gledano, nazvati krađom, što ne znači da i to ne može postati ako se bude toleriralo postupak Ljubljanske banke koji evidentno jeste klasična otimačina (ovdje ne ulazim u to da su i neka hrvatska poduzeća dužna Ljubljanskoj banci, ne zato što to ne bi bio problem, nego zato što se to s dugovima običnim građanima jednostavno ne može uspoređivati). To je jedno.
Drugo zbog čega priželjkujem da guverner poludi još je važnije.
U svih ovih dvadesetak godina koliko se Slovenija i Hrvatska čerupaju kao dva ljutita kokota, objema stranama prvo je bilo na pameti da se izbore za ono - utvrđivanje granica, raščišćavanje imovinskih i drugih pitanja u vezi nukearke Krško..., što su smatrali statusnim simbolima dviju država. Zato su Zagreb i Ljubljana, ne žaleći novca, napregli sve svoje pravne i druge stručne kapacitete, a uvukli su i međunarodne institucije koje se dalo uvući, da tu odnesu prevagu. A Ljubljanska banka?
Zanimljivo je da je Rohatinski, po svemu sudeći, crna ovca i u širim razmjerima, jer su guverneri nacionalnih banaka, po Naomi Klein
u "Doktrini šoka",
u pravilu sivi eksponenti međunarodnog financijskog kapitala
Ona se uvijek vukla na repu tih sporova, jer joj dvije države nisu pridavale takvu simboličku važnost, tako da su štediše bili prepuštene sebi i advokatima koje su sami morali naći i platiti iz svoga džepa. Drugim riječima, dvije države brinuli su samo o sebi, a štedišama je ostavljeno da se sami snađu. To, naravno, nije slučajno, nego proizlazi iz državotvornog narcizma ex-yu država, što se najbolje vidjelo tokom ratova devedesetih, kada su one jedino, ili puno više, brinule o teritoriju nego o stanovništvu, i to ne samo o inorodačkom nego i vlastitom. I onda se pojavio Rohatinski kao jedan od sasvim rijetkih čudaka koji se ne udvara, kao većina drugih, tom narcizmu, nego mu se otvoreno suprotstavlja.
Zanimljivo je da je Rohatinski po svemu sudeći crna ovca i u širim razmjerima, jer su guverneri nacionalnih banaka, po Naomi Klein u "Doktrini šoka", u pravilu sivi eksponenti međunarodnog financijskog kapitala. Zato se ona zalaže za ograničavanje njihove autonomije, što bi međutim u slučaju Rohatinskog bilo nerazumno, jer su Banski takav eksponent još i puno više. Vidjelo se to kada se sadašnji guverner HNB suprotstavio haharskom pokušaju Bayerische Landesbank da se uz pomoć Sanadera vrati u Hrvatsku gdje je prije toga napravila poznate svinjarije.
Ali, da baš ne ispadne da kadim Rohatinskom, svakako treba reći da je on ovim pokazao da bi i inače mogao više napraviti da se Hrvatska otrgne sveprisutnom stisku neoliberalne internacionale. Kao što bi bilo dobro da ga se ponekad čuje kako se suprotstavlja i monopolskoj samovolji i dužničkom bahaćenju domaćih filijala te internacionale. Ponajprije Todorićevog poslovnog carstva, iz kojeg je on osobno došao na sadašnju dužnost, pa bi bilo uputno da nas razuvjeri da to ima jedno s drugim veze.
Eto, guverner ima tucet dobrih razloga, pa i jednu važnu moralnu obavezu da poludi, što je svakako puno bolje nego da bude pametan kao izblajhane persone koje vode hrvatsku ekonomsku politiku.
