Informacija da će građanski odgoj i obrazovanje postati obvezni dio školskog programa od nove školske godine, odnosno od ove jeseni, čini se da nikoga nije previše uzbudila, a niti iznenadila. Politička odluka je tu, izrada predmetnog kurikuluma je u tijeku, učenici/učenice, kako je vidljivo iz obrazloženja prezentiranim u medijima, dobro reagiraju na "sadržaj s modernim konceptom", a posljednjih je deset godina, prema informacijama iz Agencije za odgoj i obrazovanje, "u sklopu obveznog stručnog usavršavanja osposobljeno više od deset tisuća odgajatelja, učitelja i nastavnika za provođenje građanskog odgoja i obrazovanja" (Izvor: Mirela Lilek, Građanski odgoj napokon obvezan u svim školama, Vjesnik, 17.siječnja, 2011.). Osim toga, čini se da je javni interes gotovo konsenzualne naravi, te da su ideje, inicijative, napori i angažman ponekih civilnih inicijativa, grupa i centara, kao i zajedničkih mreža i koalicija, integrirani u ovaj projekt.
Vijest o uvođenju ovog predmeta, a koincidencije su znakovite, pojavljuje se u trenutku kada profesori/profesorice s nekoliko fakulteta i jednog instituta jasno upozoravaju na invaziju neoliberalne mašinerije u prostor akademske zajednice
Čemu onda moja zabrinutost? Iako mi se vijest na prvi mah učinila pozitivnom, a dijelom sam bila i upućena u prijepore oko uvođenja spomenutog predmetnog kurikuluma recenzirajući nedavno objavljeno istraživanje/studiju Demokracija i ljudska prava u osnovnim školama : teorija i praksa (Ivana Batarelo, Benjamin Čulig, Jagoda Novak, Tomislav Reškovac i Vedrana Spajić Vrkaš, autori/ autorice, op.) nastalu u okviru Centra za ljudska prava, vrlo brzo shvatih što je posrijedi.
Razlog moje zabrinutosti tiče se tek dijelom sadržaja onoga što se da iščitati iz obrazloženja ove afirmativno-konotirane vijesti, no ponajprije njegove intencionalne graničnosti, kako koncepcijske tako i pedagoške. U kojoj će mjeri ponuđeni projekt građanskoj odgoja i obrazovanja demonstrirati nešto od kritičke pedagogije koju zastupa vrsni Joe Kincheloe u svojoj knjizi Knowledge and Critical Pedagogy iz 2008. godine, stavom da je rad na razobličavanju i raščinjavanju ljudske štete prouzrokavane nekritičkim načinom spoznavanja moguć tek demistifikacijom obmana i samorazumljivih istina, stalnim propitivanjem autoriteta i raskrinkavanjem matrica moći, otvaranjem prostora za kritičku refleksiju i dekolonizaciju spoznaje od mnogostrukih predrasuda?
Vijest o uvođenju ovog predmeta, a koincidencije su znakovite, pojavljuje se u trenutku kada profesori/profesorice s nekoliko fakulteta i jednog instituta jasno upozoravaju na invaziju neoliberalne mašinerije u prostor akademske zajednice, a koja se izvodi putem prijedloga zakona o visokom obrazovanju, sveučilištu i znanosti. I pritom zahtijevaju štrajk jer je problem u intenciji, a na koju korektura nema učinak.
U najavljenom projektu o građanskom odgoju i obrazovanju, koji sebi unaprijed priskrbljuje značajke jedinstvenosti i primjerenosti hrvatskom sustavu i društvu (?), uz sadržaje kao što su odgoj za mir, nenasilno rješavanje sukoba i ljudska prava, učenje osnova demokracije i ljudskih prava, suzbijanje stereotipa o predrasuda prema nacionalnim manjinama, zaštitu i promicanje ravnopravnosti spolova i dr., pojavljuju se dvije "zgodne", naizgled usputne, odgojno-obrazovne smjernice: učenje za poduzetništvo i obrazovanje za zaštitu potrošača. Je li riječ o komodifikaciji znanja ili o ideologijskoj pripremi za komodifikaciju budućih građana/građanki u društvo neoliberalnog proizvodno/potrošačkog režima, nije posve razvidno. No, da nije riječ o usputnosti već o eksplicitnoj nakani, ovjerava iskaz Nevenke Lončarić - Jelačić, više savjetnice za nacionalne programe, da "Građanski odgoj i obrazovanje razvija poduzetnički duh" (?). Kada se ovaj stav sumjeri diskursno "mekanom", gotovo trivijalnom objašnjenju jedne od ravnateljica u spomenutom članku, da, citiram, "djeca vole i rado sudjeluju u humanitarnim akcijama", to signalizira da je projekt, i prije početka izvedbe, u ozbiljnoj gabuli, ili bolje rečeno, glibu.
Uvođenje građanskog odgoja nanovo je zacaklilo motrište o uzaludnom horizontu očekivanja od institucija temeljenima na sustavu pretpostavki koji društvenim nadzorom, licemjernom moralnošću i tehnologijom biopolitike regulira i kontrolira "kultiviranje" odgoja i obrazovanja
Ako ostavimo po strani jednostavne pedagoške nedoumice tipa kako je moguće interaktivnim metodama razvijati poduzetnički "duh", a pritom ne poticati kompeticiju, ključno pitanje koje se postavlja jest: kako razumjeti ovu vrstu odgojno-obrazovnog hibrida? Kao nemuštu kombinatoriku karitativnog prosvjetiteljstva, jer će se učenike/učenice odgajati da čine dobra djela (ono što se kolokvijalno naziva humanitarnim akcijama jer je humano društvo skinuto s dnevnog reda), građanskog odgoja i obrazovanja kao pristojnog, civiliziranog i pripitomljenog, a unutar kojeg se pojmovi mira, nenasilja i tolerancije razumiju kao umirenost, uljuđenost i snošljivost, i vještina važnih, ne samo za preživljavanje i snalaženje u kapitalizmu, već i za njegovo promicanje? Ili pak, kao svjesnu politiku pacificiranja kritičkog razmišljanja mladih, u kojoj se "igricama" za mir, ravnopravnost spolova i toleranciju nudi privid društvenog angažmana a la Latinica, kojem smo imali/imale prigodu svjedočiti posljednjih nekoliko emisija, a prije posljednjeg političkog "mlata". Ili, kao najviši doseg sinergije svih dionika u obrazovanju, kako institucionalnih tako i izvaninstitucionalnih, uključujući i civilne udruge, ako se poslužim administrativnom terminologijom civilnih eksperata/ekspertica?
Ili kao paket već ustajalih i provjerenih odgojno-obrazovnih sadržaja koji se mogu pripustiti u odgojno-obrazovni mainstream jer nisu ugroza, a niti konkurencija vjeronauku (što se u samocenzuriranoj objavi bez razložnih povoda više puta ističe, op. B. Kašić), a ipak, komotno ovjeren i kultiviran javni potez da se ništa ne riskira? Potez koji se ne samo temelji na uslužnom i društveno prihvatljivom etosu, već funkcionira kao uslužni etos ne bi li zataškao svoju gorespomenutu graničnost?
Ne tako davno, sjećanja su tu i bez priziva, vodila se javna rasprava o tome kakav tip spolnog odgoja treba uvesti u škole, a kao javni predstavnici dviju nepomirljivih i nespojivih koncepcija oglašavali su se Forum za slobodu odgoja i Grozd (Glas roditelja za djecu). Nije mi namjera, ovom prigodom objašnjavati znane argumente koji su cirkulirali niti razloge žestoke rasprave, no uvođenje građanskog odgoja nanovo je zacaklilo motrište o uzaludnom horizontu očekivanja od institucija temeljenima na sustavu pretpostavki koji društvenim nadzorom, licemjernom moralnošću i tehnologijom biopolitike regulira i kontrolira "kultiviranje" odgoja i obrazovanja. Spolni odgoj je čini se više no ogledni medij.
Područje spolnosti je iz feminističkog motrišta i libertetske etike, uz informativnu korisnost, imalo biti test kritičkog spoznavanja i obrazovanja odnosno ona granična zona u kojoj se najviše odčitavaju predrasudna polazišta, žudnje i fantazmi, norme i normalnosti, te osvješćivanje odnosa spram drugog/druge, ako bi se poslužila teorijom tumačenja feminističke književne teoretičarke Shoshane Felman. I mjesto denaturalizacije spolne diskriminacije, čime bi obrazovanje o spolnoj razlici za sve pojedince/pojedinke među učeničkom populacijom imalo smisla. Uvođenje ovog predmeta učinilo bi time bespredmetnim brušenje političke predanosti, "doličnosti ponašanja" i isključivanja drugih i drukčijih, te demontiralo nakanu državnog ćudoređa zapjenjenog neoliberalnim šlagom.
Znači li uvođenje građanskog odgoja i obrazovanje javno brisanje potencijalnog predmeta o spolnom odgoju i seksualnosti, te sobom označava i njegovu graničnost, uskoro ćemo vidjeti.
