Država se mora probuditi

Zaklada Solidarna koja od početka prirodne katastrofe na Baniji djeluje na terenu, uputila je krajem svibnja pet zahtjeva Vladi vezano za obnovu potresom pogođenih područja. Zahtjevi se odnose na ponovno otvaranje procesa legalizacije na Baniji, uspostavljanje multiresornog centra za obnovu s mobilnim timovima, interventno financiranje organizacija civilnog društva preko Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, predfinanciranje i tehničku pomoć prijaviteljima na natječaj Ministarstva poljoprivrede i povrat PDV-a na donacije. O ovim zahtjevima i ostalim točkama zapinjanja u obnovi za H-Alter razgovaramo s upraviteljicom Zaklade Solidarna Marinom Škrabalo.

Do sljedeće zime ostalo je nekoliko  mjeseci, a prema informacijama iz medija, ni u rušenje se još nije ozbiljno krenulo. S obzirom da svjedočite realnosti na terenu, kako vi vidite razvoj situacije s obnovom?

U situaciji smo da nije još završena ni faza hitnog stambenog zbrinjavanja. Još uvijek puno kontejnera nije priključeno na vodu i struju. Otvoreno Ako starci ostanu sami jer se drugi isele, tu života biti neće. Ljude koji tamo pokušavaju ostati treba podržati, isto kao i sve lokalne samouprave. Naš dojam je i dalje da je ta podrška države nedostatnaje pitanje koliko je tih privremenih stambenih jedinica uopće pripremljeno na žarko ljeto, jesu li opremljeni klima uređajima. Brine nas i hoće li na početku sljedeće školske godine djeca koja su ovu godinu manje-više propustila, imati uvjete za stanovanje u kojima mogu normalno učiti. To je za većinu sada nemoguće jer su obitelji natrpane u mali prostor. No, najviše nas brine što imamo samo četiri mjeseca stabilnog vremena da bi se išta moglo raditi na obnovi, kako stambenih tako i gospodarskih objekata,i da neke pretpostavke za to još nisu zadovoljene.

Jedna od prvih pretpostavki je rušenje urušenih kuća i gospodarskih zgrada, a to donatori poput Zaklade Solidarna ne mogu odraditi sami. Tko je tu zakazao da taj dio posla nije odrađen? 

Prošli su lokalni izbori pa ne bi trebalo više biti isprike za kašnjenja kao što je bilo s programom rušenja. Postoji mehanizam gdje lokalne samouprave mogu oko 20. u mjesecu naplatiti troškove rušenja od države, ali većina uprava nije na vrijeme ugovorila radnike i građevinare. Nakon apela obrtnika Sisačko-moslavačke županije došlo je do pomaka, ali još uvijek to nije do kraja zaživjelo. To nije samo pitanje rušenja nego i izrade građevinskih podloga, potrebni su kranovi, mehanizacija, miješalice, nanošenje šljunka, pripremni radovi za gradnju koji zahtijevaju angažman dovoljnog broja raznovrsnih građevinskih radnika ali naravno i statičara kojih je sad već kronični deficit. To je ono što vidimo iz perspektive donatora koji ima rezervirana sredstva i želi krenuti u trajnu gradnju. Dugujemo svim našim donatorima da pokušavamo učiniti sve da što više ljudi bude u sigurnom domu do sljedećeg Božića, no mi to jako teško možemo napraviti ako ne postoji dobra koordinacija i suradnja. Na situaciji potresa se razotkrivaju svi dubinski problemi u javnom upravljanju u Hrvatskoj, a to je što različitim resorima nije normalno da u startu surađuju, da povezuju kadrove, da su otvoreni za partnerstva na više razina vlasti preko partijskih boja ali i s humanitarnim i poslovnim sektorom. Zakonodavstvo i norma trebaju prilagođavati realitetu temeljnih ljudskih potreba i klimatskih Kada pogledate kuće koje su oštećene u potresu, vidite da većina nema sanitarne uvjete, nikakvu elektroniku. Imate ljudi čije kuće imaju zelenu naljepnicu, ali su pogođeni teškim siromaštvom i isključeni iz pomoći jer su "samo" siromašniuvjeta koji su sada kritični faktor. Zato smo Vladi iz SOLIDARNE poručili: "Klima ne čeka državu!". Nažalost, klima nema milosti ni za ljudske živote i to je ono što meni stvar čvor u želucu već mjesecima, a naročito sada.

U zahtjevima Vladi istaknuli ste kao veliki problem legalizaciju koja na tom području nije provedena do kraja. Sisačko-moslavačka županija je jedna od najmanje uspješnih županija u tom procesu i samo je 11 posto objekata legalno. Na koji način taj problem prijeti da pogođene ljude osudi na novu zimu u kontejnerima?

Predaja zahtjeva za legalizaciju je uvjet za pristup obnovi. Jako nas brine da će se sva ta kućanstva biti sistemski diskriminirana jer se njihove ruševine sada tretiraju kao nelegalna gradnja. Zato je hitno potrebno i to prije ljetne stanke Sabora svakako ponovno pokrenuti projekt legalizacije na potresom pogođenim područjima SMŽ ali zapravo cijele RH. To je kritičan faktor za obnovu gospodarstva a time i opstanka te regije – pazite, tamo je samo 11 posto takvih objekata uopće legalizirano! Znači 90 posto OPG-ova već u startu nema pristup subvencioniranoj obnovi. Za to je potrebna minimalna izmjena zakona koju bi zasigurno svi zastupnice i zastupnici po svojoj savjesti podržali. Zato je hitno pitanje za Ministarstvo graditeljstva što je ono dosad radilo i radi po tom pitanju, i kako to da Ministar Horvat i Nacionalni stožer dosad nisu uočili ovaj kritičan faktor? Pokušavamo doprijeti do nadležnih da se to stavi na dnevni red. Ljudima na terenu nedostaje puno informacija, ne postoji jedna kontaktna točka gdje mogu dobiti informaciju što da rade.Ukoliko država ne organizira terensku multiresornu podršku kroz Centar za obnovu, bojimo se da će se vrijeme i novac rasuti, ali i ljudi. Nažalost, moguće je da ćemo imati veliki val iseljavanja i to naročito radno aktivnog stanovništva.

Tu je i rizik da 120 milijuna kuna koji su na raspolaganju lokalnim poljoprivrednicima i OPG-ovima do kraja lipnja neće biti povučeno za obnovu budući da projekt već u startu mora imati i glavni projekt i tehničku dokumentaciju, a priprema dokumentacije je prebačena na samog korisnika. Ne postoji predfinanciranje nego postfinanciranje uz mogućnost predujma u trenutku kada je projekt napravljen i uz garanciju HBOR-a.Sve to zvuči ok dok ne dođete tamo i shvatite da u nekom zabačenom selu uopće nema interneta, da većina tih ljudi nije digitalno pismena da se mogu probiti kroz online aplikacije u više koraka i da bi mogli razumjeti sve procedure koje se odnose na to kako dobiti jamstvo. Uz to, za sve njih je preduvjet da je originalni objekt legalan. Bojimo se zato da većina tog novca neće biti iskorištena. Predložili smo Ministarstvu poljoprivrede da taj natječaj ostane trajno otvoren dok se novac ne potroši, ali treba i jako pojačati terensku podršku.

Imamo i nevidljivu grupu stradalnika potresa koji su u još nepovoljnijem položaju. To su ljudi koji nisu vlasnici ni zemlje ni kuća, koji su ili podstanari ili su živjeli kod rođaka i slično. To je problem socijalne politike općenito, jako je malo socijalnih stanova u tim lokalnim samoupravama i treba vidjeti što će biti s tim ljudima, gdje će oni živjeti, tko će im pomoći. Ovo je ogromna prilika za kvantni skok kako se ta regija razvija, ali taj Nemojmo vjerovati u ono što se pokušava plasirati u zadnje vrijeme iz kratkoročnih političkih pobuda, da postoje lijevi ili desni, podobni ili nepodobni aktivni građani. Banija je postala ne samo epicentar potresa nego i solidarnostise skok nije dogodio niti mi vidimo da je moguće da se u ovoj perspektivi on dogodi.

Osobito su ranjiva staračka domaćinstva kojih je na području Banije jako puno, koji se teško snalaze i u papirologiji i kojima je i davno prije potresa trebala pomoć. Kako njima pomoći?

Da, oni su najranjivija skupina kojom se mi prioritetno bavimo. S humanitarnom udrugom Ljudi za ljude i Stolarijom Mandić u Glini pokrenuli smo izgradnju privremenih stambenih zgrada koje se tretiraju kao pomoćne a ne kao glavne. One ne trebaju izdržati 50 godina, ali mogu izdržati 10.Mi na sebe preuzimamo sve,od rješavanja statičke procjene do izrade tehničke dokumentacije.U gradnji imamo i partnere, Rotary klub i tzv. Maltežane, udrugu Seljaci pomažu seljacima iz Austrije s kojima smo dogovorili da će izraditi prilagođeni nacrt njihovih malteških kuća. To su drvene montažne kuće koje su prilagođene staračkim domaćinstvima, koje moraju biti prizemnice radi pristupačnosti.

Među zahtjevima ste istaknuli i potrebu pomoći civilnom društvu koje djeluje na tom području. Upravo su različite nevladine organizacije od prvog dana odrađivale ogroman posao na terenu. Jesu li udruge i druge organizacije na bilo koji način podržane od strane institucija i kakva je njima pomoć potrebna?

Imamo izraziti manjak djelatne javne podrške od strane nadležnih institucija pomagačkim organizacijama, volonterskim grupama, udrugama koje cijelo vrijeme pružaju pomoć građanima. Do sada nije nijedna kuna namjenski plasirana iz Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i Ureda za udruge ciljano za interventnu podršku udrugama i humanitarnim organizacijama kao i građanskim grupama kako bi oni mogli biti prisutni na terenu, obnoviti svoje prostorije, zadržati radna mjesta i svoje programe u zajednici. Čak ni udruga Projekt građanskih prava iz Siska kao jedini ovlašteni pružatelj besplatne pravne pomoći u toj županiji, nije dobila nikakva sredstva od Ministarstva pravosuđa za pojačani rad na terenu. Jako je važno da se interventno podrži i stabilizira ta terenska mreža. To je još jedan kritični faktor.

Upozoravali smo Nacionalni stožer i na problem jako sužene primjene javnih radova. Kroz javne radove treba omogućiti zapošljavanje ne samo Do sada nijedna kuna nije namjenski plasirana iz Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i Ureda za udruge, ciljano za interventnu podršku udrugama i humanitarnim organizacijama kao i građanskim grupama kako bi oni mogli biti prisutni na terenu, obnoviti svoje prostorije, zadržati radna mjesta i svoje programe u zajedniciu građevini nego i u administraciji, lokalnim samoupravama, razvojnim agencijama, humanitarnim organizacijama, terenskoj psihosocijalnoj podršci građanima, pisanju projekata. Lokalne uprave su izrazito potkapacitirane. Čak i ako se svi ti rizici ispravno prepoznaju pitanje je hoće li se moći ispraviti do ove sezone gradnje ili će to ostati do sljedeće godine kada će za državu biti puno manje posla jer će tu biti puno manje ljudi koji će ostati.

Svjedočili smo napadima na civilno društvo i udruge za vrijeme političke kampanje za lokalne izbore. No, kako bi situacija danas izgledala na Baniji da nema tog napadanog civilnog društva?

Jako puno građana i njihovih potreba ostalo bi nevidljivo. Nemojmo vjerovati u ono što se pokušava plasirati u zadnje vrijeme iz kratkoročnih političkih pobuda, da postoje lijevi ili desni, podobni ili nepodobni aktivni građani. Banija je postala ne samo epicentar potresa nego i solidarnosti. Civilno društvo čine i svi volonteri Caritasa i gradskih društava Crvenog križa, Srpskog narodnog vijeća i Merhameta, neimenovane grupe volontera, i Bad Blue Boysi i Torcida. Tu su i uglavnom umirovljenici iz građanske inicijative, a odnedavno i udruge Dobro Dobrim - DoDo koji svaki dan dolaze iz Zagreba svojim vozilima i sredstvima i grade kokošinjce na Baniji. Ti ljudi zaslužuju poštovanje, ali ne riječima, nego djelima i novcem jer svaki volonterski angažman ljudi koji nisu bogati zahtijeva podršku okoline, svih nas koji nismo na prvoj crti solidarnosti. Nema prirodne katastrofe na koju je moguće odgovoriti isključivo institucionalno, nego je tu nužna društvena mreža solidarnosti koja počiva na suradnji, fleksibilnosti, otvorenosti i spremnosti na djelovanje svih struktura. Nažalost, institucije koje su za to zadužene tu priliku za svoj kritični doprinos nisu prepoznale te su stoga ozbiljno zakazale.

Za razliku od suradnje s institucijama, iako je riječ o vrlo raznolikim organizacijama, suradnja je ovdje puno bolje funkcionirala.

Koordinacija humanitaraca pri Crvenom križu u kojoj je Solidarna prisutna od prvog dana je jedno vrlo šaroliko društvo kroz koje rješavamo hrpu praktičnih pitanja. Trenutno radimo na dubinskoj analizi potreba u kontejnerskim naseljima. Nikakvih problema u toj suradnji nije bilo. Uza sve nedaće, ipak možemo biti zahvalni i na pozitivnoj eksternaliji jedne katastrofe, a to je da su se stvarno počele brisati razlike među krvnim zrncima, vjeroispovijestima i političkim svjetonazorima. Bez civilnog društva bi državi bilo puno teže, a najteže građanima jer takvu kapilarnu podršku nijedna institucija ne može odraditi sama.

Solidarna je dosad već platila 700 000 kn PDV-a na donacije građana i jedan od vaših zahtjeva odnosi se i na oslobađanje od poreza. Kakva je u vezi tog zahtjeva komunikacija s nadležnima?

Ministarstvo financija nikad nije ni odgovorilo na naš apel da se uvede mogućnost oslobođenja na donacije humanitarnih organizacija koje su Imamo i nevidljivu grupu stradalnika potresa koji su u još nepovoljnijem položaju. To su ljudi koji nisu vlasnici ni zemlje ni kuća, koji su ili podstanari ili su živjeli kod rođaka i slično. To je problem socijalne politike općenitouključene u obnovu. Sada tražimo da se uvede mehanizam za brzi povrat PDV-a koji se mora vratiti u one fondove koji rade na obnovi. Mi vjerujemo u javno financiranje, u ovom slučaju potrebu da država ulaže ozbiljne dodatne količine novca u kapacitiranje lokalnih uprava, no na terenu ne vidimo da se to događa.

Potres je pokazao ostatku Hrvatske koje razine siromaštva još uvijek postoje nedaleko od glavnog grada, od toga da brojni ljudi žive u 21. stoljeću bez električne energije, u kućama od blata, djece bez igračaka, a kamoli pristupa Internet nastavi. Je li ova situacija prilika da se riješe brojni socijalni problemi koji postoje od ranije, a bili su nevidljivi ostatku države?

Kada pogledate kuće koje su oštećene u potresu, vidite da većina nema sanitarne uvjete, nikakvu elektroniku. U većini sela glinskog i kostajničkog kraja očajan je signal. Imate ljudi čije kuće imaju zelenu naljepnicu, ali su pogođeni teškim siromaštvom i isključeni iz pomoći jer su "samo" siromašni, a nisu uz to stradali u potresu. Trenutno je za mnoge tamo nezamisliv život bez solidarne podrške građana, koji i dalje dolaze i donose hranu. Ako se država ne probudi i ne osigura terensku podršku, imat ćemo neku vrstu ruralnih geta za umiranje.

Ljudi su jako vezani za svoju zemlju i stoku, za točnu lokaciju gdje jesu. Neke zaseoke bi se moglo obnoviti tako da dobivate stambene zajednice za starije ljude gdje se oni neće seliti 15 kilometara nego npr. 4. Ako imate grupirane stambene objekte, onda možete razvijati i usluge od kuhinje do zdravstvenog centra, podrške u poljoprivredi i slično. Ovo jest prilika za razvoj, ali ako ćemo predugo čekati, nećemo imati koga razvijati jer ljudi neće biti.

Ako ova zima dođe, bez da su svi ovi problemi donekle adresirani, što će se dogoditi s tim ljudima?

Već sada je stanje te populacije loše i divim se ljudima koji su sve ovo izdržali.Naročito staricama i starcima u srušenim seoskim kućercima na rubu svake ceste. Sigurno je da će dogoditi puno i bolesti i smrti, i to sve nakon svih zdravstvenih i socijalnih nedaća pandemije čijim ćemo zdravstvenim posljedicama u sprezi sa siromaštvom tek svjedočiti. Možda će još jednu zimu izdržati, no ti stariji ljudi uvelike ovise o tome postoji li neko u selo tko je radnoaktivan, tko ih može obići. Ako ti starci ostanu sami jer se drugi isele, tu života biti neće. Ljude koji tamo pokušavaju ostati treba podržati, isto kao i sve lokalne samouprave. Naš dojam je i dalje da je ta podrška države nedostatna. A klima i ljudski životi ne čekaju državu.