Drugačija klima za Europu

Na Konferenciji talijanske okolišne organizacije Legambiente "Un clima diverso per l'Europa" (Drugačija klima za Europu) i na njihovom 10. Kongresu održanima u Milanu od 11. do 13. prosinca 2015. sudjelovala sam¹ kao predstavnica mreže Jedan Jadran koja okuplja okolišne organizacije svih jadranskih zemalja u borbi protiv bušenja nafte. Ta borba u Italiji ima veliki značaj kao i međunarodna suradnja na tom planu, nužna radi ostvarivanja snažnijeg utjecaja. Svatko u svojoj državi a onda i zajedno na međunarodnom planu ukazujemo kako se istraživanjem i eksploatacijom nafte u Jadranu dovodi u opasnost stvarno bogatstvo Jadrana – ono na kojem počivaju dvije osnovne djelatnosti, ribarstvo i turizam i od kojih zarađuju mnogi stanovnici u priobalju, a ne samo jedna naftna kompanija. Planiranje eksploatacije fosilnih goriva u trenutku kad su si mnoge države u svijetu postavile ambiciozni zadatak stopostotnog udjela energije iz obnovljivih izvora zaostalo je rješenje i pogubno za klimu.

Planiranje eksploatacije fosilnih goriva u trenutku kad su si mnoge države u svijetu postavile ambiciozni zadatak stopostotnog udjela energije iz obnovljivih izvora zaostalo je rješenje i pogubno za klimu.

Snagu okolišnog pokreta u Italiji dočarao mi je broj sudionika X. Nacionalnog kongresa organizacije Legambiente - njih preko 900 doputovalo je iz svih krajeva Italije. Entuzijam i optimizam dodatno su pokazali organiziravši ujutro, prije početka kongresa, volontersku akciju uređenja zapuštenih zelenih površina na trgu do mjesta održavanja susreta (u okviru Inicijative People 4 Soil). Ni mjesto održavanja nije slučajno odabrano. Radi se o bivšem industrijskom kompleksu, tvornici lokomotiva, vagona i tramvaja Ansaldo koja je prestala s radom 1986. godine, a 1989. ju je kupio Grad Milano s namjerom da u njoj stvori "Grad kulture". Od tada je u procesu urbane regeneracije pretvorena u paviljone Teatra Scala, Muzej kultura i druge javne sadržaje, poput velikog prostora koji se iznamljuje za događaje kao što je i ovaj kongres. Dobar primjer urbane regeneracije, tj. modela transformacije napuštenog degradiranog područja grada privlačenjem novih aktivnosti s ciljem prostornog, okolišnog i društvenog unapređenja.

Na samom početku kongresa iznenadio me pljesak koji je prije i poslije uvodnog govora dobio gradonačelnik Milana. Ne znam ni jednog gradonačelnika u Hrvatskoj koji bi na kongresu neke okolišne organizacije dobio takav pljesak. Pa sam se raspitala. Gradonačelnik Milana Giuliano Pisapia pripada stranci Sinistra, ecologia, liberta' (Ljevica, ekologija, sloboda). Poznat je, između ostalog, i po tome što je odmah na počeku svog mandata usvojio nove smjernice za prostorno planiranje u gradu utemeljene na održivosti i smanjivanju zona izgradnje, te zbog svog zalaganja za ljudska prava.

Gradonačelnik Milana Giuliano Pisapia je odmah na počeku svog mandata usvojio nove smjernice za prostorno planiranje u gradu utemeljene na održivosti i smanjivanju zona izgradnje.

Pa vi to usporedite s Bandićem, Vlahušićem, Baldasarom, Miletićem i sličnim likovima, čije bi prisustvo na susretu okolišnih organizacija moglo izazvati samo ogorčeno žviždanje. Oni su osobno i putem svojih stranaka, bez obzira na godine, da citiram predsjednika Legambiente, predstavnici starog koje opstaje, promotori fosilnih goriva, privatizacije javnih dobara, bezumnog uništavanja prirode i krajolika, trošenja tla, betonizacije obale, korupcije itd.. Pripadaju političkoj kasti nesposobnoj uvidjeti smjer promjene, uporno se držeći zaostalih ideja i modela. Njihova bi ograničenost bila dosadna da u sebi ne sadržava ogromnu prijetnju. Takva politika srlja prema provaliji klimatskih promjena i uništavanja prirodnih resursa, osiromašivanju najvećeg dijela stanovnika odnosno u društvenu nepravdu iz koje već sada i s vremenom će sve više i proizlaziti sukobi (zato se danas okolišne borbe ne mogu odvojiti od društvenih, ekološka pravednost direktno je povezana s društvenom pravednošću).

Za razliku od njih, gradonačelnik Milana istaknuo je ponos što je Legambinete odabrala baš Milano za mjesto održavanja Kongresa. Govorio je o nužnosti promjene obrazaca ponašanja i stilova života, o tome koliko kasnimo s nužnim promjenama u načinu proizvodnje i potrošnje. Spas čovječanstva ovisi će o sposobnosti da se osmisle i ponude alternativne u prometu, energetici, poljoprivredi, a svoj mali doprinos promjenom smjera, kazao je, daje i Milano novim politikama.

Iz govora Vittoria Cogliati Dezze, predsjednika Legambiente na odlasku, izdvojila bih još nekoliko misli: ako želimo održivi razvoj, prva stvar s kojom se moramo boriti je nepotrebno trošenje. Svi se moraju osjećati odgovorni i dati svoj doprinos u borbi protiv nepotrebnog trošenja vode, energije, tla, prostora, protiv bacanja hrane itd. Uloga okolišnih organizacija je da budu nositelji te promjene, avangarda. Ne samo svjedoci promjene, novim praksama moraju postati njen glavni protagonist.

Govorio je i frontovima borbe koji nisu tradicionalno okolišni poput borbe za socijalnu pravdu ili pacifizma. Gospodari rata, naveo je primjer, ujedno su i gospodari nafte. Napustimo naftu kao energent, okrenimo se obnovljivim izvorima energije i izbit ćemo im oružje iz ruku. Pacifizam danas nije poput pacifizma iz 60-ih ili 70-ih, danas pacifizam čine borba protiv klimatskih promjena, protiv siromaštva, za energetsku revoluciju i društvenu i okolišnu pravdu.

Nerazumijevanje, neodrživi stilovi života, neuspjesi u zaustavljanju degradacije i uništavanja, moć novca, korumpiranost politike - i moji prijatelji često opisuju ono čime se bavim kao borbu s vjeternjačama i pitaju otkud energija i vjera. Uopće ne radi o borbi s vjetrenjačama i ne radi se o tome da smo glupavo optimistični, odgovara Vezza. Naš se optizmizam temelji na stvarnim mogućnostima i alternativama. Ono što su nama još uvijek samo slabašni znakovi promjene, negdje je drugdje već praksa. Ljudi moraju izaći iz okova onoga što trenutno jest i skepticizma, nada da je promjena moguća jedina je nada za budućnost. Znakovi promjene postoje i njih treba poduprijeti. Ali okolišni pokret ne smije se svesti samo na okolišne organizacije, on mora postati sveopći, svenarodni.

^{1 Dušica Radojčić je predsjednica okolišne udruge Zelena Istra iz Pule.}