H-Alter
Lav Diaz, Djeca oluje (scena iz filma)<br>Lav Diaz, Djeca oluje (scena iz filma)
Za razliku od još uvijek propulzivne (zapadnjačke) industrije što, sad već posve očito glorificira skupine koje je na ivicu društva, ili protiv njega, priveo vlastiti hipertrofirani porok, asocijalnost i/li psihopatija, Diazovi protagonisti redovito su pojedinci koje je u jedva izdrživu, neljudsku situaciju ubacila neka "viša sila", obično socijalna, nerijetko baš ona koju tako obilato ekranizira i popularizira Zapad - kriminalna, korumpirana, mafijaška...

Malo je uglednih filmskih autora u svijetu, ako ih uopće još i ima, koji se, poput Filipinca Lava Diaza, u svom stvaralaštvu tako dosljedno, tako, gotovo bismo rekli - prirodno, bave obespravljenima, zapostavljenima, ugnjetenima, zaboravljenima... Na ovaj ili na onaj način, u središtu (i okolici) gotovo svih njegovih (dostupnih nam) dugih igranih filmova su ljudi na dnu, marginalci, gubitnici, "nevidljivi", "besprizorni"... Ali, za razliku od još uvijek propulzivne (zapadnjačke) industrije što, sad već posve očito glorificira skupine koje je na ivicu društva, ili protiv njega, priveo vlastiti hipertrofirani porok, asocijalnost i/li psihopatija, Diazovi protagonisti redovito su pojedinci koje je u jedva izdrživu, neljudsku situaciju ubacila neka "viša sila", obično socijalna, nerijetko baš ona koju tako obilato ekranizira i popularizira Zapad - kriminalna, korumpirana, mafijaška... U Ženi koja je otišla junakinja je tako nepravedno osuđena žena, u Uspavanki za tužnu misteriju su to borci za oslobođenje zemlje od kolonizatora, u Sezoni đavla i Onom što je bilo prije žrtve diktature...

U svom fascinantnom radu, Diaz, međutim, ne zazire ni od izravnog suočavanja s onim drugima, naizgled jednostavnijima, a zapravo još teže obuhvatljivim i razlučivim tragedijama - velikim prirodnim katastrofama, koje su, na žalost, u njegovoj zemlji učestalije i razornije nego na nekim drugim dijelovima planeta, no, koje on, opet, ne donosi kao spektakularne, fascinantno-zastrašujuće demonstracije, nego se hvata u koštac s Centralna tema je život, koji, unatoč svemu, tek takav, cjelovit i nefragmentiran, utjelovljen i prisutan, neprekinut i neprekidljiv, pa i nepredvidljiv, može dovesti do trenutka nakon kojeg se završava (ovaj) Diazov filmonim "poslije" njih, s rezultatima i posljedicama koje ti presudni događaji izvan čovjekove moći imaju na sljedujući život pogođenih pojedinaca i zajednica.

Jedno od takvih ostvarenja svakako su i Djeca oluje: Knjiga prva, vanvremeno-dvoipolsatna dokumentarna minijatura (da, minijatura, klovićevski minuciozna) snimljena nakon razornog tajfuna u gradu Tacloban na filipinskom otoku Leyte, koja je, iako iz 2014. godine, iz nekog razloga prikazana u okviru programa Meteori ovogodišnjeg, pandemijski rujanskog i hibridnog, kino-online, 13. izdanja beogradskog Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Beldocs*.

Kao i za druge slične (Diazove) filmove, i za Djecu oluje bi se moglo šturo, pa i površno, reći da radnja u njima nije zapravo ni važna, da ono što se događa i nije presudno, nego je bitan ugođaj koji redatelj stvara i stanje (svijesti) koje to izaziva u gledatelja.

To i jeste i nije istina.

Da, dnevne aktivnosti dječaka koje Diaz prati po ulicama grada moglo bi se predstavitii tek kratko, u jednoj rečenici: naizgled, oni igraju dječje igre traganja za blagom, samo njima znano kakvim i kojim.

A može se njihov (filmski) život opisivati i natenane, posvećeno, strpljivo, minuciozno i nježno kao što to čini i sam redatelj, koji je najprije tek prisutan negdje u blizini s kamerom, dok dječaci-skoro-mladići satima, skromno obučeni, gacaju po još uvijek poplavljenim ulicama zabačenih i zapuštenih dijelova grada, tik do, ili nedaleko od neprestano zujne huke užurbanih prometnica, preplavljenih automobilima, ili vodom, koja teče i teče, razliva se posvuda, krećući se neznano kuda, još manje nam znano zašto...

Elementarno, a majstorski: poneki neuobičajen rakurs, naizgled ništa atraktivno u kadru, kamera koja stoji ali kao da se kreće, nenametljivo odlučna montaža...

Dječaci su tu, na platnu ispred nas, najprije gotovo kao slučajno snimljeni usputnici, pa se uskoro zapitate i do kad će to oni pokušavati, i što to Naši su bezvremeni tragači još uvijek ispred praga onog doba koje, danas više no ikad, djecu nastoji bez ostatka modificirati u što efikasnije, socijalizirano-zavidljive zvijeriuopće pokušavaju izvaditi iz tog rukavca (kanala, ulice, rijeke?), nad kojim neumorno čuče i bez straha, poput mačaka se naginju k vodi pomažući se svačime u lovljenju ostataka tko zna čega...

I to traje i traje, i taman kada prvi put pomislite kako se tu (više) i nema baš bogznašto za gledati, diskretno vas i blago, posve netajfunski, ponese diazovska sinematična plima, taj elegantni val koji prenosi na drugi kraj svijeta, prebacuje u neki drugi film, u kojemu vrijeme ima drugi osjećaj, a osjećaj (je) vrijeme.

I nema tu ništa dramatično: duplo brojnija skupina pristojno odjevenih dječaka, iz očito drugog dijela grada, o kojemu ne znamo ništa, samo prođe pored naših junaka, a vi, još neoslobođeni sasvim dualističko-konfliktne dominantne (filmske) dresure, prvo u nanosekundi pomislite kako sada slijedi..., da bi već sljedeći tren znali - ne, oni se ne sukobljavaju, oni se ne mimoilaze, niti se ignoriraju: oni nisu iz istih dimenzija, ne dotiču se uopće...

Barem za sad, jer su naši bezvremeni tragači još uvijek ispred praga onog doba koje, danas više no ikad, djecu nastoji bez ostatka modificirati u što efikasnije, socijalizirano-zavidljive zvijeri: ne, oni još uvijek kao da nisu svjesni svih tih stvari koje nemaju, sve te skromnosti i trudbeništva, kao ni svih tih tuđih blagostanja i brzinskih radionica i tehnika za njihovo postizanje**.

Nije, naravno, Diaz nikakav idealizator neimaštine i života na ulici: ne radi se o tomu da biste vi, ili bilo tko drugi, pa ni najnaivnije dijete neko, poželjeli da i sami tako živite: Božesačuvaj.

Nije taj film, uostalom, zbog vas, više-manje dobrostojećih i nepogođenih posjetitelja kina i festivala, niti je zbog Lava Diaza, njegovih honorara, nagrada i slave (koji, naravno, nisu po sebi ni loši ni izlišni ), nego je zbog tih dječaka, zbog njihovog dostojanstva i života, pa i dostojanstva i života uopće, ako se tako može reći. ***

Neće, također, Diaz propustiti niti da pokaže društveni kontekst u kojem ta djeca žive, to  tegljenje polovnih kanti s vodom (opet!) u uđeričkim naseljima, iz kojih, ipak, ne odlaze (pred kamerama) u školu musava ni prljava, niti sav taj neizbježni i neplaćeni rad na njihovim licima ostavlja nekakvu ljutitu uvrijeđenost onih koji se samo i neprestano bore da prežive, eventualno da negdje ili nekako (povremeno) pobjegnu i/li nekoga pretvore u "žrtveno jare".

Nevjerojatno je zapravo kako je Diaz dobronamjeran, ali i iskren autor: u početku zainteresiran, ali i suzdržan, na momente možda čak i oprezan promatrač, jednostavnim samozatajnim bivanjem pored njih, on i sebi i nama lagano ali sigurno otkriva snagu tog jednostavnog bivanja, koja krasi Da, dnevne aktivnosti dječaka koje Diaz prati po ulicama grada moglo bi se predstavitii tek kratko, u jednoj rečenici: naizgled, oni igraju dječje igre traganja za blagomuglavnom djecu, i koju mnogi, iako to nije nužno, ostave iza sebe još i prije zrelosti, da bi joj se onda eventualno pokušavali vratiti, najčešće opet sasvim kontraproduktivnim nejednostavnim tehnologijama ne-bivanja...

No, nisu ni te duhovno-metafizičke začkoljice ovaj put centralna tema Diazovog filma, iako bi se on, bez sumnje, mogao i tako iščitati: centralne teme nema, kao što je, zapravo, nema ni u životu te djece, niti u životu sa velikim Ž: centralna tema nije čak ni ta katastrofa u kojima su im samo tako zbrisani roditelji, susjedi, bližnji..., zbog koje i kopaju po ruševinama vlastitih domova, i o čemu govore kao o nečemu čega nisu ni svjesni, barem ne na onaj "medijski" način koji se inače očekuje, a čega se možda i ne može biti svjestan; centralna tema je život, koji, unatoč svemu, tek takav, cjelovit i nefragmentiran, utjelovljen i prisutan, neprekinut i neprekidljiv, pa i nepredvidljiv, može dovesti do trenutka nakon kojeg se završava (ovaj) Diazov film, Knjiga prva, ali, jasno je to sasvim, ne zastaje i život te djece: trenutka koji traje i traje, i naizgled se u njemu samo ponavlja jedno te isto - nerazmetljiva pobjedonosnost slobodne dječje igre i spontanog druženja, skakanje u istu onu (makar i slanu) vodu s nekih nasukanih, već ruzinavih trgovačkih brodova, neuništivost utjelovljene tuge i radosti, ljepote života…


 

*"Djeca oluje: Knjiga prva" prikazan je i na 14. Human Rights Film Festivalu, 2016. godine, u MM centru zagrebačkog Studentskog centra;

** Na 13. Beldocsu mogao se vidjeti i jedan "Djeci oluje" posve oprečan film, "Škola zavođenja" Aline Rudnitskaye, najnoviji uradak danske koprodukcijsko-propagandne mašinerije, koji, predvidivo karikirajući ispraznost (ruskog) postkomunističkog društva, ukazuje na, u osnovi zapadnjačku, globalnu pošast bovarizacije, odnosno, suprotno tvrdnjama mnogih, sve veću dominaciju srednje klase  - onih koji bi da žive kao aristokrate, ali bez discipline, obrazovanja i tankoćutnosti, da se ponašaju kao prostitutke, ali da nisu na ulici...

***Kao ostvarenja koja hrane strpljenje i pažnju, te pobuđuju i razvijaju osjećaje ljudskosti i empatije, "Djeca oluje: Knjiga prva" i ostali filmovi Lava Diaza, nezaobilazno su filmsko gradivo za sve one koji se bave marginaliziranima, obespravljenima i stradalima i žele im stvarno barem pokušati pomoći. 

Ključne riječi: djeca, siromaštvo, film, filipini
<
Vezane vijesti