Odlazak Ive Sanadera na službeni put nije, vidimo, izazvao neki urnebesni interes u stranim medijima, izuzetak je razumljivo Austrija, što mi, njegovi donedavni podanici, možemo protumačiti na tri načina. Nabrojimo ih i malo proučimo. Prvi je ovakav: ajde, nije tako strašno kad oni tamo ne pridaju tome naročitu pažnju. Drugi je obratan od prvog: to je živi užas, nitko se na to ne osvrće jer ništa bolje od Hrvatske nisu ni očekivali. Treći je najintrigantniji: razumljivo je da to vani ne izaziva veliki odjek, svi imaju dovoljno svojih problema i zašto bi se opterećivali još i jednim hrvatskim.
Molim? Jeste li sigurni da je to samo hrvatski problem? Pa, već odavno se zna da Sanader ima neke veze s aferom Hypo, o tome se u hrvatskim medijima, pa i u nekim stranim, pisalo prije više godina. O tome je, na kraju krajeva, Mladen Bajić razgovarao s američkim ambasadorom, a WikiLeaks nedavno objavio, prije, sad će biti, točno godinu dana. A Hypo je, zar ne, austrijska banka, barem je tada to bio, sada to više nije sigurno, Austrijanci i Nijemci se nešto oko toga natežu i nadgornjavaju, vidjet će se. Čiji je onda, gospodo stranci, Ivo Sanader? Samo naš? Ili vaš? Ili i vaš i naš?
Njemačka brodarska kompanija Wessels uhvaćena je u mutnim poslovima s brodogradilištem Brodosplit, a premda je policijska istraga vođena kilavo, procurilo je dovoljno za osnovanu sumnju da se otadle opernatio i HDZ, tada sa Sanaderom na čelu
Ne tjeram ja tu nikakav mak na konac, još manje pokušavam uvaliti Sanadera nekome drugom, daleko bilo. Samo podsjećam da je u opću upotrebu ušlo kako Evropska Unija od Hrvatske traži energičnu borbu protiv korupcije, to je i ključni uvjet, ili barem jedan od ključnih, zatvaranja famoznog poglavlja 23. pristupnih pregovora. Vesela je ironija da je zbog toga baš od Sanadera potakla inicijativa da se ubrza i pooštri procedura kaznenog progona koruptivnog kriminala, jer je bivši premijer jedan od prvih na kojem će se ona iskušati. Manje je vesela ironija da u velikom broju krakova koruptivne hobotnice koji su dosad obuhvaćeni istragom na drugom kraju tih krakova imaš banke, agencije etc. iz zemalja Evropske Unije. Dakle, onih od kojih se, zar ne, očekuje da bdiju nad borbom protiv korupcije u Hrvatskoj, a ne da se u tu korupciju i sami uključuju.
Vraški je zanimljivo da Sanader po svemu sudeći neće biti sudski terećen za nijedan od ovih slučajeva, nego samo za one u koje su upletene hrvatske firme. Da li to znači da strane tvrtke kod nas uživaju neki poseban status i zaštitu? Ne mogu tvrditi, nemam dokaza. Imam, međutim, vraški zanimljivih indicija koje ovdje stavljam na zajedničko razmišljanje. Kada je državna revizorica Šima Krasić, a nju, znamo, ne resi neka vučja oštrina, ipak zatražila da se ponište neki ugovori HEP-a sa spomenutim RWE zbog štetnosti za hrvatsku kompaniju, to je gromko prešućeno u Banskim dvorima. I nije se dogodilo ništa. Kada su, pak, radnici riječkog 3.maja tužili novog izglednog vlasnika škvera, austrijskog industrijalca Mirka Kovatsa, da u vlasništvo pokušava ući na osnovu ukradenog plana restrukturiranja, jer je identičan onome koji je napisan u samome 3. maju - nešto se ipak dogodilo. Državno odvjetništvo odbacilo je tužbu s burlesknim obrazloženjem da nema dokaza da je plan ukraden, jer su pristup njemu imali mnogi.
Teško je oteti se dojmu da su u Evropi poduzeli nešto, ne znam što, da se njihove tvrtke s kojima je šurovao Sanader izvuku iz fokusa policijskih i pravosudnih istraga u Hrvatskoj
Hej, tko te to pita, Kovats je podnio plan koji nije njegov, nego ga je netko drugi napisao i točka. Što se tu dalje ima pričati? Ukraden, kupljen na crno ili nešto treće, taj plan jednostavno ne može biti legalna ulaznica Kovatsu u brodogradilište, pogotovo jer se u međuvremenu pokazalo, pisale su o tome najprestižnije austrijske novine, da je i njegova matična tvrtka pred stečajem. Sada će netko reći da ja ovdje pokušavam iza flanjke progurati tezu da se korupcija u Hrvatskoj ustvari uvozi iz Evrope i Evropske Unije, i da im to otvoreno treba baciti u lice. Ništa ja neću baciti, bilo bi to glupo. Ide korupciji u Hrvatskoj sasvim dobro i bez pomoći sa strane i ne treba o tome fantazirati preko pretpostavke da, ako se korupcija i izvozi iz Evrope u Hrvatsku, izveze se najvjerojatnije upravo onoliko koliko je i ondje ima. A to onda nije problem kojemu bi trebalo poklanjati neku posebnu pozornost. Osim toga, u hrvatskim medijima upravo se počinje pisati o velikim istragama u Evropi i SAD o novcu koji je Sanader ondje odnosio, kako bi ga oprao kupovinom vrijednih slika, možda i podmićivao tamošnje političare.
Pa ipak, teško se oteti dojmu da su ondje poduzeli nešto, ne znam što, da se njihove tvrtke s kojima je šurovao Sanader izvuku iz fokusa policijskih i pravosudnih istraga u Hrvatskoj. Zar Bajić, rekosmo, nije prije godinu dana rekao američkom ambasadoru da se Sanadera najviše tereti za Hypo, a sada iz hrvatske policije izjavljuju da je to jako složena i duga istraga kojoj se zasad ne vidi kraj? I zar, još važnije, Sanaderov bijeg u Austriju nekako previše ne sliči na to da želi iskoristiti austrijski režim izručenja kako bi optužnicu protiv sebe sveo samo na Fimi Mediju i HEP-TLM. Dok bi ostali predmeti u kojima se spominju firme iz stranih zemalja (Wessels, OTP, RWE..), kojima time možda proračunato i u dogovoru radi uslugu, bili zaobiđeni u daljnjoj istrazi i na suđenju.
Eto, to bi bilo to. Tekstu sam, kao što vidite, dao naslov „Čiji je Sanader?" i možda poslije njega nitko neće biti bogzna koliko pametniji. Jer, ništa ne tvrdim, nemam dokaza. Ali, ponavljam, sve mi se čini - nije, brate, Ivo samo naš!
