Mediji u Hrvata sve učestalije donose novinarske uratke kojima je namjera diskreditirati osobe i udruge koje se bave zaštitom okoliša. Što je u javnosti vidljivija nemoć vladajućih i nadirućih opozicijskih "zna se" stranaka, da se uklope u nove društvene, tehnološke i političke trendove, to se broj takvih uradaka povećava. Uglavnom se radi o napadu bez činjenične podloge, temeljenom isključivo na dogmatskom stajalištu pojedinog autora, koje se kroz uradak prezentira kao neupitna istina. Jedan nedavni kratki uradak autora Marka Biočine pod nazivom Hrvatska na udaru kaste zelenih bundžija predstavlja tipični uradak te vrste.
Iz članka je očigledno da autor ne razumije razliku između rasta i razvoja, odnosno rasta kao kvantitativne veličine i razvoja kao kvalitativne Pod "rigidnim protivljenjem" koje imputira udrugama, autor vjerojatno podrazumijeva njihovo inzistiranje na poštovanju zakona i zakonskih procedura kojima se posebno profesionalni dio vodstva udruga sve više koristi, umjesto akcijama i prosvjedima veličine. Razvoj nije masovnija proizvodnja nečega što predstavlja zastarjeli proizvod ili koncept. Što je u ovom slučaju nafta. Slikovito rečeno, povećana proizvodnja kamenih sjekira na kraju kamenog doba predstavlja rast, a prelazak na metalna oruđa, makar i u malim količinama predstavlja razvoj. Naravno, nerazumijevanje razlike između ta dva pojma autoru ne predstavlja prepreku da optužuje udruge za opstrukciju razvoja društva, iako su njihove aktivnosti koje idu u smjeru popularizacije okolišno prihvatljivijih tehnologija i praksi usmjerene upravo poticanju razvoja, odnosno povećanju kvalitete života ljudi, a kritične su prema rastu bez razvoja temeljenom na zastarjelim tehnologijama što je koncept koji već više od dva desetljeća provode sve naše vladajuće ekipe iz tog razdoblja. Novinarski uradci poput priloženog primjera, očigledno po zadatku štite takav neodrživi gospodarski koncept političkih elita. U njima se ti pojmovi često namjerno brkaju kako bi se prikrilo da je rast bez razvoja nemoguća misija, a razvoj čak i bez rasta itekako poželjan u resursno ograničenom svijetu ukoliko ga želimo učiniti dugoročno održivim za vlastito preživljavanje.
Članak ima posebno tendencioznu tvrdnju: "Pojednostavljeno rečeno, u Hrvatskoj je stvorena kasta profesionalnih ekoloških bundžija, ljudi egzistencijalno ovisnih o kontinuiranom i rigidnom protivljenju bilo kakvim intervencijama u okoliš i prirodu." Da, pojednostavljeno, i to do karikaturalne besmislenosti koja u svakom dijelu rečenice ukazuje na izostanak barem površnog uvida u procese i udruge koje se kritizira.
Ukoliko je pod profesionalce mislilo na vodstva tih udruga tada je ta ničim potkrijepljena tvrdnja u suprotnosti s trenutnim stanjem na terenu, ali i Očigledno da Biočina, u svojoj vlastitoj rigidnosti, ljude koji se bave zaštitom okoliša vidi samo kao medijski privlačan demokratski ukras za davanje legitimiteta netransparentnim procesima odlučivanja, ali taj ukras mora ostati neefikasan i po mogućnosti neobrazovan povijesnim pregledom evolucije tih organizacija u svijetu i regiji. Povijest nas tu ući da je profesionalizacija, te time povezana unutarnja i vanjska institucionalizacija takvih organizacija, vodila upravo prema ublažavanju njihovih stavova.(1) Dakle, potpuno suprotno od tvrdnje autora članka. Tipičan primjer povijesnog revizionizma koji je u Hrvatskoj sve popularniji u raznim interesnim krugovima.
Ukoliko je mislio na profesionalce koji su javno progovorili o štetnosti pojedinih projekata, očigledno mu je promaklo da većina tih ljudi uopće nisu zaposlenici tih organizacija, već stručnjaci i znanstvenici koji se bave pojedinim područjem relevantnim za utjecaj dotičnog projekta na okoliš i procjenu potencijalnih rizika. Javno istupanje tih ljudi je hrabar i društveno odgovoran čin koji u hrvatskom obrazovnom, mentalnom i poduzetničkom miljeu može samo naškoditi njihovoj egzistenciji i izložiti ih dogmatskoj javnoj kritici raznih lobističkih novinara. Osim toga, kako to da novinaru koji se javno zalaže za privatizaciju gotovo svega, pa referendumske inicijative koje se tome protive naziva "najradikalnijim inicijativama" i poziva na konsenzus SDP-a i HDZ-a u cilju zabrane tog demokratskog alata korekcije vlasti u korist "vladavine stručnjaka", odjednom smeta profesionalizacija? Očigledno da u svojoj vlastitoj rigidnosti, ljude koji se bave zaštitom okoliša vidi samo kao medijski privlačan demokratski ukras za davanje legitimiteta netransparentnim procesima odlučivanja, ali taj ukras mora ostati neefikasan i po mogućnosti neobrazovan. Naravno, cijeli članak ostavlja dojam da se udruge samo bune bez da nude rješenja, te ignorira cjelokupan njihov rad na izradi alternativnih projekata i strategija koje učestalo nude kao poželjna rješenja.
Pod rigidnim protivljenjem koje imputira udrugama, autor vjerojatno podrazumijeva njihovo inzistiranje na poštovanju zakona i zakonskih procedura kojima se posebno profesionalni dio vodstva udruga sve više koristi, umjesto akcijama i prosvjedima. Ono što ga vjerojatno posebno iritira je sklonost tih udruga da svoja profesionalna znanja i iskustva s pravnim procedurama podijele, i to besplatno, s glavnim nositeljima otpora implementaciji okolišno i zdravstveno štetnih projekata, a to su participatorno i volonterski organizirane ad hoc udruge koje okupljaju lokalno stanovništvo u svrhu vlastite zaštite. To znači da je i upotrijebljeni izraz kasta potpuno promašen pa daleko bolje pristaje onima čije interese autor brani.
Članak na koji sam se osvrnuo u ovom tekstu ne zaslužuje duži komentar iako ima još pregršt tendencioznih netočnosti, pa za kraj još samo realnom svijetu prilagođena verzija tog članka:
Hrvatska na udaru kaste novinarskih lobista; Profesionalni novinarski lobisti egzistencijalno ovise o održanju statusa quo
Autor: Medijski Zviždać
Medijski nadzor nad obnašateljima vlasti i novinarstvo neizostavan su dio svakog demokratskog sustava. Ipak, što kada nadzor preraste u interesno djelovanje, a novinarstvo u profesionalni lobistički angažman? Hrvatska je tijekom posljednjih godina suočena s pravom ekspanzijom aktivnosti i utjecaja lobističkih novinara i privatnih medija.
Razlog tome vjerojatno je činjenica da se temeljna postavka tog djelovanja – borba za očuvanje nacionalnih prirodnih resursa od beskrupuŠto kada nadzor preraste u interesno djelovanje, a novinarstvo u profesionalni lobistički angažman?loznih političara i investitora – podjednako ne uklapa u mitove neoliberalne ekonomije i klišeje lobističkog novinarstva. Da je tome tako, moglo se vidjeti još 1990-tih kad je provedena blagoslovljena neoliberalna tajkunizacija zajedničkih resursa i klerikalizacija društva uz medijsku zaštitu lobističkih novinara koja traje i danas bez obzira na očigledne katastrofalne posljedice tog procesa.
Jasno je stoga da ekologija predstavlja atraktivno polje za društveni angažman, a ta činjenica vjerojatno i jest razlog zašto taj angažman danas sve češće uzrokuje izlaženje iz okvira objektivnog novinarstva. Pojednostavnjeno rečeno, u Hrvatskoj je stvorena kasta profesionalnih novinarskih lobista, ljudi egzistencijalno ovisnih o kontinuiranom i rigidnom protivljenju bilo kakvim mjerama zaštite okoliša i prirode. Nažalost, svaki trajno održivi razvoj, pa čak i vrlo slaba održivost, podrazumijeva zaštitu okoliša, a primjereni razmjeri te zaštite i uspješna provedba postižu se društvenim konsenzusom. Dok god postoje ljudi koji žive od radikalnog održavanja statusa quo, taj konsenzus neće biti postignut.
(1)Neil Carter: Strategije zaštite okoliša, Barbat, Zagreb, 2004.
