Uvod u novu riječku baletnu sezonu HNK je napravio provjereno efektno – pozivom u goste ugledne strane trupe s gala koncertom. Riječ je o Europaballettu iz St. Pöltena, grada koji je inače kandidat za Europsku prijestolnicu kulture 2024., što mu je jedna od poveznica s Rijekom, koja je tu titulu već izborila za 2020. godinu.
Europaballett broji dvadesetak plesača iz 14 svjetskih zemalja, a 1990. ga je fundirao, te mu je do danas na čelu kao umjetnički direktor, plesač i koreograf Michael Fichtenbaum. Osim njega, za Trupu još koreografiraju četiri ugledna imena: Renato Zanella, Peter Breuer, Reiner Feistel i Artur Kolmakov, a sva petorica su – uz Florienta Cadora, Mirandu Labuschagne, Khanyju Mandongana, Thorisa Magongwu i Walaa Almejbla – svoj ukupno 21 uradak riječkoj publici pokazala 28. listopada.
Prvu točku, nazvanu La Felicita, koreografirao je i otplesao Florient Cador, koji je Mozartovu glazbenu podlogu koreografski iscrtao brojnim devéloppéesima, pirouettesama, kontrakcijama, izolacijama, žustrinom kretanja i, dakako, veselom mimikom.
Uslijedio je valcer Rosen aus dem Süden Johanna Straussa II, kojeg je koreografirao Michael Fichtenbaum, a Kristina Chantal, Joao Ludwig, Beatriz Scabora, Chiara Bettini, Mayara Vicoso, Rachael Carrier, Antoinette Pylarinu i Alisa Nikitina izveli su ga korektno i ujednačeno; no generalni je dojam ipak bio neupečatljiv, prvenstveno zbog izostanka zanimljivih formacija, a time i smisla većeg broja plesača.
Duet Nannerl otplesali su Leticia Calvete i Florient Cador, na Mozartovu glazbu i Fichtenbaumovu koreografiju, u kojoj se snažnija polovica pokazala elegantnijom, plastičnijom i gracioznijom od ženske, koja je bila korektna, no zbog uglatih ruku i tvrdih šaka, ne i puno više od toga.
Mozartova La Symphonie 34 in C bila je glazbena podloga još jednoj Fichtenbaumovoj koreografiji, u vrlo brzoj, sinkroniziranoj i raspoloženoj izvedbi – tek mjestimice tvrdoj u kontaktu – Gale Lara i Joaa Ludwiga.
Straussovu polku Unter der Enns Fichtenbaum je koreografski postavio kao stiliziranu, nepretencioznu i punu zanimljivih detalja igru, koju su izvedbeno podjednako nadahnuto nadogradili Tamara Dornelas, Antoinette Pylarinu, Chiara Bettini, Alisa Nikitina, Levan Tsinsadze i Thiago Neves. Mozartov Così Fan Tutte Fichtenbaum je koreografirao za Rachael Carrier i Cassianoa Rodriquesa, u čijoj se neoklasičnoj tehnici potonji bolje snašao, dok je Carrier bila izražajna, ali povremeno nesigurna.
Za razliku od njih, Gala Laura i Matheus Segrini bili su podjednako sigurni i usto vrlo iskričavi u Straussovoj Und der Leibeswind…, još jednoj Fichtenbaumovoj koreografiji.
Najdojmljivija točka večeri bio je pas de deux na glazbu Čajkovskog, kojeg je suvremenim stilom, vrlo poetično, s brojnima zahtjevnim elementima i domišljatim podrškama koreografirao Peter Breuer, i to za dvojicu plesača – Florienta Cadora i Cassiana Rodriquesa. Oba su, kao crna i bijela figura, sugestivno iznijeli emocionalne obrasce svojeg odnosa, te su čvrstom interakcijom i uvjerljivim interpretacijama svoje izvedbe sasvim približili autorovim aspiracijama.
Mariju Antoinette, na glazbenu podlogu Jana Ladislava Dusseka, koreografirao je za Carol Pitta i Matheusa Segrinija Breuer, čijim su se maštovitim rješenjima u neoklasičnom stilu oba izvođača pokazala podjednako respondibilnima.
Young and Beautiful, na glazbu Lane del Ray, koreografiju Michaela Fichtenbauma i izvedbe Rachael Carrier, Mayare Vicoso, Beatriz Scabora, Miriam Genovese, Carol Pitta i Joaa Ludwiga, bio je glazbeni, stilski i izvođački (po broju i sastavu plesača) svojevrsni otklon od prethodnih točaka, no nije to bio i u širem koncepcijskom smislu, ostavši autorski prilično nedorečen.
Sličan je konceptualno nedefiniran rukopis donijela i sljedeća točka Unspoken Mirande Labuschagne i Khanyaa Mandongane, koju je uz Troll Shanea Koyczana izveo Mandongana, pokazavši se najuvjerljivijim dijelom te inače prilično neuvjerljive plesne cjeline.
Efektan je zato kraj prvog dijela programa bio melodiozan valcer Anthonyja Hopkinsa And the Waltz Goes On, u izvrsnoj koreografiji Michaela Fichtenbauma za šestero plesača: Rachael Carrier, Dominika Vaidu, Galu Lara, Cassiana Rodriquesa, Tamaru Dornelas i Matheusa Segrinija. Iskoristivši sav koreografsko-scenski potencijal tog plesa, Fichtenbaum ga je donio kroz lijepe i brojne formacije, ritmične i smislene izmjene samostalnih i grupnih dionica, kao i promjene plesača iz prvog i drugog plana, koji su odreda vrlo ujednačeno i ekspresivno iznijeli sve zadano; tek je ženski dio ansambla mjestimice bio nedovoljno prozračan i lepršav, a suviše žustar u kretnjama ruku.
Foto: HNK Rijeka
Drugi dio programa otvorila je Song – Ode an den Freud Radio String Quarteta, u ne odviše nadahnutoj koreografiji Renata Zanelle, koji dinamičnost i sadržajnost postiže uglavnom scenskim premještanjima i brojčanim izmjenama plesača (Carol Pitta, Tamara Dornelas, Leticia Calvete, Gala Lara, Beatriz Scabora, Florient Cador, Cassiano Rodriques, Thiago Neves, Matheus Segrini i Khanya Mandongana), a manje dojmljivošću sâmih gesta ili figura.
Narednih šest točaka – uz izuzetak Dream On, koju je na glazbenu podlogu Nazaretha u vlastitoj koreografiji izveo Florient Cador – bile su tematski, vremenski i stilski prilično slične, svodeći se na različite varijante ljubavne igre, koje je izvelo šest parova: Kristina Chantal i Dominik Vaida otplesali su Symphonie na glazbenu podlogu Silbermonda, u koreografiji Reinera Feistela; Kristina Chantal i Joao Ludwig izveli su Cinquecento na Firnandijevu glazbu i Fichtenbaumovu koreografiju; Mayara Vicoso i Matheus Segrini predstavili su Lonely Carousel Rodriga Leaa, u koreografiji Artura Kolmakova; Is There Anybody Out There Pink Floyda za Leticiju Calvete i Florienta Cadora koreografirao je Peter Breuer; Parallel su na glazbu Philipa Glassa i koreografiju Thorisa Magongwe otplesali Kristina Chantal i Khanya Mandongana; Der Knoten su na glazbenu podlogu Jessea Woolstona i u koreografiji Walaae Almejbla otplesali Beatriz Scabora i Walaa Almejbl.
Posljednju točku – Empty Place, koreografirao je na glazbenu podlogu Johna Hassella Renato Zanella, prezentiravši svoje zamisli prvenstveno kroz naglašen rad ruku i brojne metamorfoze grupnih kombinacija, koje su plesački dojmljivo iznijeli Tamara Dornelas, Carol Pitta, Leticia Calvete, Rachael Carrier, Florient Cador, Matheus Segrini, Khanya Mandongana i Cassiano Rodriques.
Predstavivši se raznolikim plesnim stilovima i još raznolikijim glazbenim odabirima, Europaballett prezentirao se kao tehnički jaka trupa, čiji je gotovo svaki član u rangu solista, podjednako uvjerljiv u klasičnom, neoklasičnom i suvremenom izričaju, jednako kao i u samostalnim ili grupnim dionicama, a k tome je još i ansambl nevjerojatno ujednačenih fizikusa (koje su perfektno naglasili u svim točkama izvrsni, karakteru brojeva pogođeni kostimi Olhe Malakhove i Sergeja Ivanova).
Iako svih dvadesetak koreografija nije, dakako, moglo biti podjednake kvalitete, a usto su njihove brze izmjene i kod nekih (pre)kratko trajanje stvarale pomalo konfuzan dojam, ta je gala – u trajanju dužem od dva sata – ipak donijela vrlo atraktivan i kvalitetan uvod u novu sezonu.
