Zbogom Transparency!

Cornelia Abel, regionalna koordinatorica Transparency Internationala za jugoistočnu Europu, Tursku i Izrael u intervjuu za H-Alter govori o problemima s hrvatskom podružnicom Transparency Internationala, (ne)uspjelom konceptu otvorene vlasti u Hrvatskoj, zaštiti zviždača, vezi između populizma i korupcije te neuspješnoj borbi protiv korupcije u Hrvatskoj.

Davorka Budimir, predsjednica bivše podružnice Transparency Internationala (TI), u intervjuu od prije desetak dana ustvrdila je kako im je središnjica Transparency Internationala oduzela licencu jer "njena organizacija nije dio lijevo liberalne platforme", kao i da su razlozi koje je Upravni odbor TI-a naveo u svojoj odluci minorni. Možete li objasniti što se točno dogodilo i kakva je sada situacija s bivšom podružnicom TI-a?

Hrvatska podružnica Transparency Internationala, koja je započela s radom 2000. godine, nije bila uvijek najuspješnija u svom radu, ali je na određeni način doprinijela borbi protiv korupcije, bilo da se radi o problematici financiranja stranaka, pravu na pristup informacijama ili borbi protiv sukoba interesa. Proveli su niz zanimljivih istraživanja te su se intenzivno angažirali oko kampanje za povećanje svijesti o pravu na pristup informacijama. Ali, 2013. godine sukobi u Upravnom odboru hrvatske podružnice omogućili su grupi ljudi da preuzme organizaciju, izbaci preko 90 posto članstva i ponovno "izgradi" organizaciju s nekolicinom svojih idejnih sljedbenika. Poslije toga je postalo sve jasnije da je novo vodstvo puno bliže reakcionarnim, ultrakonzervativnim idejama bliskim onima koje dominiraju u hrvatskoj politici. To novo vodstvo krenulo je s napadima 2013. godine sukobi u Upravnom odboru hrvatske podružnice omogućili su grupi ljudi da preuzme organizaciju, izbaci preko 90 posto članstva i ponovno izgradi organizaciju s nekolicinom svojih idejnih sljedbenikana ljudsko-pravaške organizacije ili, bolje rečeno, postalo je svojevrsni glas vladajućih, posebice za vrijeme ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.

S obzirom na to da proces evaluacije organizacije ne shvaćamo olako i da nemamo uvijek jasnu sliku događanja u Hrvatskoj, trebalo nam je dosta vremena da prikupimo sve informacije o tome što se točno događa s podružnicom. Iako obično taj proces traje nekoliko mjeseci, u ovom slučaju je to trajalo preko dvije godine! Želim naglasiti kako su samoj odluci o oduzimanju licence prethodila dva upozorenja. Kao što sam rekla, situacija nije bila toliko jasna na samom početku, samo vodstvo organizacije nije bilo iskreno prema nama, a što se vidjelo u njihovim kontradiktornim izvješćima. Nema sumnje da su organizaciju u Hrvatskoj preuzeli ljudi isključivo zbog samog ugleda organizacije, a ne zbog vrijednosti koje Transparency International zastupa.

Budimir odbacuje sve optužbe i tvrdi kako se u Hrvatskoj protiv njih ne vodi niti jedan sudski postupak i zapravo optužuje Transparency International za "netransparentne odluke i evaluaciju rada podružnice". U principu tvrdi kako ste odluku o oduzimanju licence donijeli na temelju informacija koje su vam servirali "neki pojedinci i udruge". Kako komentirate te optužbe?

U samom procesu utvrđivanja činjenica što se točno događa s podružnicom postali smo jako sumnjičavi jer nam je podružnica dostavljala Nema sumnje da su organizaciju u Hrvatskoj preuzeli ljudi isključivo zbog samog ugleda organizacije, a ne zbog vrijednosti koje Transparency International zastupa"frizirane" odgovore, zbog čega smo počeli razgovarati s raznim akterima hrvatskog društva kako bi mogli ustanoviti djelovanje novog vodstva organizacije. U principu je vrlo rano postalo jasno kako postoje određeni problemi. Na primjer, kada su slali samoevaluaciju, zamolili su izvršnog direktora da izbriše pojedine kritične dijelove kako to ne bi došlo do osoba iz središnjice TI-a. Sva dokumentacija je bila toliko besprijekorna da je to zapravo izazvalo još jaču sumnju o radu podružnice. Osobno sam pokušala doći do različitih ljudi koji su bili manje ili više upućeni u događanja oko TIH-a kako bi se rasvijetlila čitava situacija, a realnost je u konačnici bila nimalo utješna.

Analizu smo poslali Akreditacijskom odboru, kao i što su svoja izvješća i dokumente poslali Budimir i njene kolege. Smatram da je to bio pravičan proces, a koji se ponovio nekoliko puta na traženje samog odbora kako bi mogao donijeti konačnu odluku. Kada smo izvještaj dostavili Budimir, jedino smo zaštitili izvore informacija jer smo u nekoliko navrata dobili informacije kako je Budimir prozvala osobe iz civilnog društva zbog njihovih istupa i nismo željeli da se isto dogodi našim izvorima. Tada je bilo jasno da bi verbalno napala bilo koga tko je stajao između nje i licence. A i sama sam se našla na udaru njenih "kritika".

Kako je situacija u konačnici riješena?

Kada smo izvještaj dostavili Budimir, jedino smo zaštitili izvore informacija jer smo u nekoliko navrata dobili informacije kako je Budimir prozvala osobe iz civilnog društva zbog njihovih istupa i nismo željeli da se isto dogodi našim izvorimaU konačnici je Akreditacijski odbor donio preporuku Upravnom odboru da oduzme licencu hrvatskoj podružnici nakon više od dvije godine monitoringa i nakon nekoliko izvještaja, što je Upravni odbor i prihvatio. Na odluku se Budimir žalila, na što ima potpuno pravo u skladu s pravilima organizacije i ti mehanizmi postoje upravo kao zaštita od nepoštenog procesa, te je oformljen novi odbor s novim članovima, koji nisu bili uključeni u prijašnji proces. I taj odbor je potvrdio prvotnu odluku tako da je konačna odluka o oduzimanju licence usvojena u ožujku 2016., o čemu je Budimir pismeno izvijestio tadašnji predsjednik TI-a Jose Ugaz, nakon čega su uslijedila su i dva dopisa o prestanku korištenja imena i logotipa Transparency Internationala.

Kada smo donijeli odluku o oduzimanju licence, nismo htjeli naštetiti ljudima u organizaciji koji su bili dio TIH-a, a i u početku o svojoj odluci nismo proaktivno obavještavali dionike, no kada smo saznali da Budimir djeluje kao da se ništa nije dogodilo, u travnju 2016. informirali smo ambasade, hrvatske institucije i medije o našoj odluci. Kako smo čitavu situaciju htjeli riješiti mirno, obratili smo se Gradskom uredu za opću upravi pri Gradu Zagrebu, koji je potvrdio naše navode, ali naglasio kako nema ovlasti za djelovanje. Nakon dosta razmišljanja smo ipak odlučili podnijeti tužbu na Općinskom i Trgovačkom sudu u listopadu 2017. godine te se nadamo skoroj odluci.

Javljaju li se slični problemi s nekim drugim podružnicama Transparency Internationala?

TIH nije jedina organizacija kojoj je oduzeta licenca i upravo zbog toga čitav proces evaluacije postoji. Organizacije civilnog društva često prolaze kroz transformacije u smislu izmjene kadrova, vodstva i sličnog, stoga uvijek savjetujemo podružnicama da unutar organizacije imaju Nadzorni odbor kako ne bi dolazilo do ovakvih situacija. Nažalost, ponekad to ne funkcionira u smislu pluralizma ideja u organizaciji i njenom približavanju građanima, kao i zastupanju partikularnih interesa pojedinaca, posebice u slučaju malog broja članova.

U jugoistočnoj Europi još je oduzeta licenca podružnici u Albaniji, a razlog je taj što je vodstvo bilo preblizu jednoj političkoj stranci, što grubo krši načela nepristranosti. Uz to imamo problema i s podružnicom u Indiji, ali u konačnici je svaki slučaj jedinstven.

Ne mogu ne primijetiti da Hrvatska i nema baš uspjeha kod vođenja podružnica međunarodnih organizacija poput vaše, ali i isto tako i Amnesty Internationala i Helsinškog odbora za ljudska prava. Naravno, Hrvatska je samo jedan primjer. Kako to tumačite?

Pretpostavljam da je međunarodni ugled tih organizacija primamljiv za legitimaciju vlastitih ideja. U takvim slučajevima vidim s jedne strane svojevrsne loše namjere pojedinaca koji preuzmu organizaciju, u smislu legitimacije vrijednosti koje nisu u skladu s onima koje te međunarodne organizacije zastupaju, i naših organizacijskih slabosti s druge strane u vidu provjera. Iako se sustav provjere i akreditiranja u Transparency Internationalu razvijao tijekom vremena, sigurno je snažniji posljednje tri godine otkada je moguće oduzimanje licence nevjerodostojnim i U suštini je Transparency International pokret ili svojevrsna zajednica istomišljenika, aktivista koji imaju slične vrijednosti i ciljeve, a da bi tako velik pokret funkcionirao na ovakav decentralizirani način, važno je povjerenjeneaktivnim podružnicama.

Svakako i taj sustav i dalje ima svojih slabosti koje se mogu otkloniti na način da se proces učini još zamornijim i zahtjevnijim za sve uključene strane. U suštini je Transparency International pokret ili svojevrsna zajednica istomišljenika, aktivista koji imaju slične vrijednosti i ciljeve, a da bi tako velik pokret funkcionirao na ovakav decentralizirani način, važno je povjerenje. I to je slabost koja se iskorištava, na čijem učvršćivanju je važno kontinuirano raditi.

Iako je kandidatura Davorke Budimir za Nacionalno vijeće za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije povučena u posljednji trenutak, njen kolega Ivica Kruhoberec izabran je za člana. Sam izbor vanjskih članova nije bio transparentan, a i dalje je praktički dogovor vladajućih i opozicije. Kako u takvoj situaciji možemo pričati o ozbiljnoj borbi protiv korupcije?

Nažalost, Sabor jedini ima ovlasti u izboru članova tog tijela. Iako se želi prezentirati javnosti kako su u odbor imenovani nezavisni pojedinci, u stvarnosti su lako mogući dogovori "iza scene" te unatoč tome što ti izabrani pojedinci ne predstavljaju niti jednu političku stranku, vrlo lako mogu zastupati interese pojedine političke opcije. Pri izboru je vrlo važan transparentan selekciji proces pri čemu javnosti moraju biti dostupne biografije kandidata, uvjeti selekcije, kao i rezultati procesa odabira.

Hrvatska u tome nije usamljena, situacija je donekle slična u zemljama regije. Tako je na primjer sličan odbor u Srbiji imao veliku podršku javnosti, ali ne i sredstva za institucionalnu kontrolu, čime bi rad takvog tijela bio puno učinkovitiji. Ako ne postoji povjerenje i podrška građana takvom antikorupcijskom vijeću onda to tijelo samo potvrđuje odluke vladajućih.

Pravo na pristup informacijama ustavno je pravo, ali i dalje postoji velik problem s njegovim ostvarivanjem, kako kod građana tako i kod novinara. Na primjer, pojedina tijela javne vlasti još uvijek nemaju imenovane službenike za informacije, zahtjevi građana jednostavno se odbacuju bez uporišta u zakonu, ured Povjerenice za informiranje je potkapacitiran i nedovoljno financiran te se vrlo važna savjetovanja održavaju tijekom praznika. Je li u tom kontekstu koncept otvorene vlasti praktički puka formalnost?

E-savjetovanja su još uvijek rijetka i u začetcima, a i kada se održavaju, rokovi za sudjelovanje su vrlo kratki. Također, većina građana još uvijek Kao što Trump proziva medije koji ne pišu u njegovu korist, tako Plenković sva novinarska pitanja koja mu nisu po volji proglašava dijelom "hibridnog rata". Besmisleno je uopće raspravljati o takvim terminima koji nemaju veze s radom medija, posebice nezavisnihili nema informacije ili su im nedostupne nove platforme za uključivanje u javnu raspravu. "Starinski" savjetodavni proces najčešće uključuje samo odabrane predstavnike privatnog sektora ili pojedince od kojih se ne očekuju ozbiljni, kritički komentari. Dodajmo tome da Sabor često usvaja zakone po hitnom postupku, bez javnog savjetovanja.

Jedan od primjera je nedavno donošenje Zakona o braniteljima koji košta stotine milijuna kuna, koji je usvojen bez širokog uključivanja javnost i nestranačke rasprave. Također vrlo važan je primjer rasprave o izgradnji elektrane na Cetini, gdje vladajući tvrde da je javno savjetovanje održano, iako nitko od zainteresirane javnosti nije znao za tako nešto. Ti primjeri pokazuju kako je lako poštovati zakon, a istovremeno ga zaobići. Nažalost, takvo "poštivanje zakona" postaje pravilo netransparentne vladavine političke elite, a što je totalitarna odlika.

Kao jedan od kriterija za Indeks korupcije navodite visok stupanj slobode medija i podršku organizacijama civilnog društva. Premijer Andrej Plenković nedavno je izjavio kako se protiv Hrvatske vodi "hibridni rat" bez specificiranja tko ga vodi, koje su njegove posljedice i slično, ali se vrlo jasno može iščitati kako prvenstveno misli na novinare i medije. Je li to dio globalnog trenda "lažnih vijesti"? Koje su posljedice takvih izjava?

Od Trumpa i Putina do Plenkovića vidimo globalnu tendenciju pokušaja "sramoćenja" nezavisnih medija i svojevrsnog rata protiv njih. Kao što Trump proziva medije koji ne pišu u njegovu korist, tako Plenković sva novinarska pitanja koja mu nisu po volji proglašava dijelom "hibridnog rata". Besmisleno je uopće raspravljati o takvim terminima koji nemaju veze s radom medija, posebice nezavisnih. Ako premijer iznosi takve tvrdnje i doista vjeruje u to onda bi trebao iznijeti dokaze za svoje tvrdnje i pokrenuti  javnu raspravu o "ratnoj situaciji", koja dodatno podiže tenzije u dnevnoj politici. Ako doista postoji nekakva ratna situacija onda javnost o tome mora biti informirana, kao i o tome što država po tom pitanju poduzima.

Plenković s takvim tvrdnjama stvara dodatne tenzije u društvu te se pokušava prikazati kao "spasitelj" koji će naciju vratiti u stanje sigurnosti. Takve izjave su tipične za društva kontrole, uključujući autoritarne režime, gdje zbijanje nacionalnih redova služi za prikrivanje Populistički programi su najčešće krinka za različite probleme za koje vladajuća elita nema rješenje, pri čemu se stvara svojevrsno izvanredno stanje za koje se krivi "neprijatelje”, dok se daleko od očiju javnost s izabranim pojedincima sklapaju različiti dogovorimnoštva problema, obično ekonomskih, za koje vladajuća elita nema rješenja.

Europski je parlament prije mjesec dana usvojio izvještaj o potrebi za boljom pravnom zaštitom zviždača na razini čitave Europske unije i to nakon što su izbili veliki skandali poput Lux Leaksa, Paradise Papersa, Panama Papersa i drugih. Iako su zviždači naširoko prepoznati kao ključni akteri za suzbijanje korupcije, mnoge države ih još uvijek procesuiraju kao državne neprijatelje. Možemo li u skoroj budućnosti očekivati obvezujući zakonodavni okvir na razini EU?

Kako bi došli do zaključka hoće li se krenuti u takvu izradu zakona i na koji način, Europska komisija provodi procjenu utjecaja nedostatka zaštite zviždača na tržište, ljudska prava i okoliš, a puni izvještaj možemo očekivati početkom iduće godine. Još uvijek je nejasno hoće li predložiti EU direktivu ili neobvezujuće smjernice. Transparency International zalaže se za obvezujuću direktivu o zaštiti zviždača, ali je trenutno jako teško procijeniti što će točno biti.

Kada ste objavili Indeks korupcije za 2016. godinu, TI je izdao priopćenje u kojem se pobliže objašnjava veza između populizma, socio-ekonomskog statusa i borbe protiv korupcije. U priopćenju navodite kako populističke vođe često povezuju "korumpiranu elitu", u čijem interesu je samo njihovo bogaćenje, i marginaliziranje "radnog naroda". Ako sagledamo pobjednike izbora proteklih godina u Europi možemo lako doći do zaključka kako su navodi istinit. Koje je rješenje u takvim slučajevima, posebice u zemljama poput Hrvatske koja ima problema s korupcijom i populizmom, kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj razini?

Nažalost, imamo primjer Njemačke i uspona Nacionalsocijalističke njemačka radnička stranka, kasnije naširoko poznatih nacista. Njihova je ključna politika bila populizam, koja je sadržavala etničku i vjersku podjelu i diskriminaciju, sve pod krinkom radničkih prava. Sve više se javljaju slične političke opcije i pokreti diljem istočne i jugoistočne Europe. Populistički programi su najčešće krinka za različite probleme za koje vladajuća elita nema rješenje, pri čemu se stvara svojevrsno izvanredno stanje za koje se krivi "neprijatelje”, dok se daleko od očiju javnost s izabranim pojedincima sklapaju različiti dogovori.

U takvim situacijama poluizvanrednog stanja opasno je propitivati postupke političkih elita jer se svako propitivanje može smatrati nacionalnom izdajom, pri čemu će se sljedbenici populista pobrinuti za utišavanje javne rasprave. Nažalost, mnoge članice EU se nalaze u takvoj situaciji, koja će zasigurno utjecati na kritičku raspravu o posljedicama Brexita za višeslojnu Europu, u kojoj bi pristup centru mogao biti nedostižan onima koji preferiraju izolaciju umjesto integracije.