H-Alter
Foto: Jurica VitkovićFoto: Jurica VitkovićNa sramotu političke vlasti grada Zagreba kao i svih dosadašnjih vlada, područje ubojstva Aleksandre Zec ostaje neobilježeno. Eugen Jakovčić ispred Antifašističke lige RH navodi kako "već nekoliko godina molimo vlast u Zagrebu da se mjesto zločina na Medvednici (Adolfovac) dolično obilježi (počisti, signalizira, da se podigne dostojanstveni spomenikom, itd.), a pošto je zločin počeo na Trešnjevci da se tamo postavi ulica ili trg Aleksandre, Marije i Mihajla Zec", međutim dosadašnji pokušaji nisu naišli na dovoljnu političku volju da se tako nešto i ostvari.

Zločin počinjen nad obitelji Zec ni ove godine nije pao u zaborav. Antifašistička liga Republike Hrvatske uspješno je organizirala još jednu komemoraciju na sljemenskom Adolfovcu. Taman se u suton 7. prosinca u 17 sati okupio epidemiološki dozvoljeni broj predstavnika organizacija civilnog društva, medija i Vlade. Specifičnost ove komemoracija bila je u izričaju multimedijskog umjetnika Ivana Marušića Klifa i pjesnikinje Monike Herceg koji su svojim doprinosom naznačili važnost sjećanja na Aleksandru Zec.

Početkom komemoracije okupljenima se obratila Branka Vierda ispred Inicijative mladih za ljudska prava istaknuvši kako "nitko tko drži do mira i slobode ne može dopustiti da se iz povijesti izbriše Aleksandra Zec" aludirajući na sramotno nepostojanje spomen obilježja za ovaj zločin. Spomenik Aleksandri Zec, nastavlja Vierda, "nije potreban isključivo zbog sjećanja građana Zagreba i hrvatskih državljana, on je potreban čovječanstvu da ga smeta i uznemiruje, kao opomena da se nikad ne smijemo pomiriti sa životom u društvu u kojem su ubojice slobodne, a nevini ljudi ubijeni."

I tu je Branka Vierda u pravu. Prema podacima Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina koji u suradnji s organizacijama civilnoga društva i međunarodnim organizacijama koje djeluju u ovom području, kao što su OSS (Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi – OSCE Organization for security and Co-operation in Europe)  i njegov specijalizirani Ured - The Office for Democratic Institutions and Human Rights (ODIHR), broj zločina iz mržnje je u porastu.

Izvor: <em>Organization for Security and Co-operation in Europe (OSCE)</em> Izvor: Organization for Security and Co-operation in Europe (OSCE)

Iako na prvi pogled podaci izgledaju kao napredak u samom procesuiranju slučajeva (s porastom od 69 više procesuiranih slučajeva), radi se, između ostalog, i o broju  kaznenih dijela u kojima je direktno postupalo državno odvjetništvo, tj. nije ih prvo zabilježila policija. Također, u tu brojku uračunata su i djela iz prethodnih razdoblja što govori o tromosti pravosudnog sustava kada je riječ o zločinima iz mržnje. To potvrđuje i sudska praksa gdje se, kako navodi studija "Zločini iz mržnje u Hrvatskoj" za razdoblje od 2013. do 2018., "u velikom dijelu predmeta zločina iz mržnje kod kojih mržnja nije kvalifikatorna nego otegotna okolnost, sudovi usprkos izričitoj zakonskoj obvezi iz čl. 87. st. 21. KZ ne uzimaju mržnju kao otegotnu okolnost". Etnička pripadnost žrtava zabilježena je samo u 56,8% ukupnog broja slučajeva, odnosno za 109 žrtava. Od toga, 51,4% su bili Srbi.

Posebice zabrinjava što je većina zločina u kvalifikaciji kaznenih djela iz mržnje u osuđujućim presudama počinjena iz etničkih motiva. Većina (83,9%) je osuđena za zločin iz mržnje počinjen zbog nacionalnosti i etničkog podrijetla pri čemu kao žrtve također dominiraju Srbi (50%). Podaci su to koji nam govore o problematici pravosudnog, ali i društvenog suočavanja sa zločinima iz mržnje, pa čak i kod već procesuiranih slučajeva.

Izvor: <em>Zločin iz mržnje u Hrvatskoj; Empirijsko istraživanje slučajeva u razdoblju od 2013. do 2018. godine<br></em> Izvor: Zločin iz mržnje u Hrvatskoj; Empirijsko istraživanje slučajeva u razdoblju od 2013. do 2018. godine

Ista studija navodi i slučajeve uništenja imovine koji se također najviše zasnivaju na elementima nacionalne simbolike. Tako se u najvećem broju radilo o oštećenju automobila, pri čemu su automobili u većini slučajeva (6 od 7) imali registarske oznake Republike Srbije.

Međutim, najčešći oblici nasilja su prijetnje i tjelesne ozljede što je dodatan znak za uzbunu. Upravo na tom tragu kretao se govor potpredsjednika vlade Borisa Miloševića na komemoraciji za Aleksandru Zec. Milošević je istaknuo datum obilježavanja zločina, 7. prosinca, "prilikom da kao društvo i država preispitamo svoj odnos prema ovakvim zločinima, ali i odnos prema djeci srpske nacionalnosti koja prečesto nose na svojim plećima preteško breme ratnog naslijeđa."

Dolaskom potpredsjednika vlade Borisa Miloševića učinjen je presedan. Boris Milošević prvi je Vladin predstavnik koji je došao odati počast na komemoraciji za Aleksandru Zec. Preispitivanjem nas kao pojedinaca, ali i cijelog sustava koji (pre)često udara na one slabije, brojke zločina iz mržnje mogle bi se smanjiti.

Boris Milošević, prvi član hrvatske vlade koji je došao odati počast ubijenoj Aleksandri Zec. (Foto: Hina)<br> Boris Milošević, prvi član hrvatske vlade koji je došao odati počast ubijenoj Aleksandri Zec. (Foto: Hina)

Međutim, na sramotu političke vlasti grada Zagreba kao i svih dosadašnjih vlada, područje ubojstva Aleksandre Zec ostaje neobilježeno. Eugen Jakovčić ispred Antifašističke lige RH navodi kako "već nekoliko godina molimo vlast u Zagrebu da se mjesto zločina na Medvednici (Adolfovac) dolično obilježi (počisti, signalizira, da se podigne dostojanstveni spomenikom, itd.), a pošto je zločin počeo na Trešnjevci da se tamo postavi ulica ili trg Aleksandre, Marije i Mihajla Zec", međutim dosadašnji pokušaji nisu naišli na dovoljnu političku volju da se tako nešto i ostvari. Ujedno, kako je naveo i Zoran Pusić, "zločin je sam po sebi strašan. No za ovu zemlju je strašno da nije našla snage da nešto tako evidentno procesuira."

Osim spomenutih govornika, treba istaknuti i poruku voditeljice Documente Vesne Teršelič koja je naglasila kako se "sjećajući obitelji Zec sjećamo svih civilnih žrtava", te kako se "nadamo da ćemo uskoro vidjeti zakon o pravima civilnih žrtava rata". Problematika civilnih žrtava jedna je od najozbiljnijih nepravdi hrvatskoga društva, te je pitanje donošenja novog zakona nužan civilizacijski iskorak koji Republika Hrvatska duguje ranjivoj i ugroženoj skupini društva – civlinim žrtvama rata.

Odavanje počasti žrtvama rata te osiguranje satisfakcije, minimum su prava i standarda koji zemlja stradalnika treba osigurati svojim građanima. Ubojstvo obitelji Zec ostaje u međuprostoru kolektivnog sjećanja i zaborava. Premda rata u Zagrebu tada nije bilo, zločin je povezan s ratom u Hrvatskoj i počinila ga je jedinica koja je odgovorna za mnoge ratne zločine. Aleksandra Zec i njeni roditelji nisu stradali "kao Srbi", već kao građani već tada proglašene Republike Hrvatske. Tragedija je to koja se dogodila našim sugrađanima, donedavnim susjedima. Tragedija je to koja se očituje u mučnom ubojstvu nedužne dvanaestogodišnjakinje bačene u jamu gdje se bacao glomazni otpad. Tragedija je to koja se očituje kroz neprocesuiranje počinitelja iako postoje svjedočanstva i dokumenti za pravnu presudu. Tragedija je to koja se očituje kroz ubojstvo cijele obitelji nadomak Zagreba iz etničkih razloga. U konačnici, tragedija je to koja simbolizira nepravdu prema svim civilnim žrtvama rata neovisno o nacionalnosti koje nemaju mira niti one osnovne, simboličke pravde.


 

<p class="MsoNormal">Tekst je objavljen u sklopu projekta "Ranjive na
vidjelo" sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj
teksta isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.<o:p></o:p></p>

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Ranjive na vidjelo" sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.

<
Vezane vijesti