Šezdesete su godine. Petnaest godina prošlo je od kraja drugog svjetskog rata i svijet se dijeli na dva međusobno suprotstavljena velika bloka (uz, naravno, Pokret nesvrstanih, koji su prvu konferenciju održali 1961. u Beogradu) . Hladni rat neprestano tinja u svakodnevici i simbol okršaja dviju velikih ideologija (Berlinski zid) stajao je u srcu Europe kao epitaf jednome starom svijetu.
U Africi su čak 32 zemlje postale nezavisne od europskih kolonijalnih sila, čovjek je prvi puta odletio u svemir, a popularnost radija i televizije, bila je epidemijska, što je kumovalo dotad neviđenoj eksploziji popularne glazbe. Kulturi je sukob na relaciji visoka umjetnost – popularna umjetnost, nastojala iskoristiti u svrhu širenja kozmopolitizma i pacifizma, a u tom desetljeću Kubanska raketna kriza dovela je svijet do ruba globalnog nuklearnog rata.
U bivšoj državi te godine označavaju zaokret prema tržišnoj ekonomiji čime se napušta klasična socijalistička planska privreda što rezultira većim društvenim slobodama ali i velikim porastom nezaposlenosti, povećanjem socijalnih nejednakosti i naglim bujanjem vanjskog duga. Sve to rezultira velikim socijalnim razlikama i raznim društveno-političkim tenzijama: od radničkih štrajkova do studentskih buna te mitske '68. i napose Hrvatskog proljeća.Dekadencija i zadovoljenje rastrojenih čula svojevrsni je eter čija degradacija sve slabije ispunjava sve agresivniji egzistencijalni vakuum
Upravo u takvom okružju, smještena je radnja romana Memoari jednog makroa, kojim je autor László Végel, stupio sa svojim prvijencem na jugoslavensku (ali i mađarsku) književnu scenu 1967. godine. Roman je pisan u obliku dnevničkog zapisa, što sugerira podjela odlomaka prema danima u tjednu, u kojemu iz prve ruke saznajemo o događajima iz života protagonista Buba i njegovog društva.
Bub je student više godine studija književnosti na sveučilištu u Novome Sadu. Njegov studij uglavnom se bazira na izbjegavanje predavanja, a ukoliko i prisustvuje kojemu, jedini cilj mu je pasivni otpor u vidu nezainteresiranog neizvršavanja obaveza i prezirnog stava prema profesorima u kojima vide oličenje lažne kurtoaznosti malograđanskog urbanog društva. Izlaz iz besmislenog, vrlo stratificiranog i teško dohvatljivog akademskog života, Bub i društvo vide u dekadentnom prepuštanju užicima bohemskog života, razuzdanim pijankama, raspravama i putenim strastima sa srednjoškolkama i vršnjakinjama čiji se krug sužava i unutar kružnice jedino ostaju djevojke, koje pritisnute vlastitim ekonomskim ili duhovnim stanjem, sve više tonu u bujajuću prostituciju s onu stranu dobro ugođenog građanskog društva.
Njihova nepodnošljivost prema "finijem" svijetu, latentna je zavist deplasiranih, potlačenih i neshvaćenih, kako i sam Bub u jednom trenutku piše
"Mislim da sam već mnogo puta spomenuo da se najviše gadim finih ljudi. Jer će oni, kako bi to Csicsi rekla, ujutro navući bijelu košulju i vezati kravatu tamnijeg tona, a točno u podne zabiti nož u tebe. Najodvratnije je od svega da čovjek na to kad-tad ogugla. Dakako, najbolje bi bilo kad bi i sâm mogao postati kao oni. Savršeno se pretvoriti u to nešto drugo. Mogu reći da sam ih prozreo do jaja, mogao bih ih već i oponašati. Najčešće borave u uredima i restoranima. A ima ih ko smeća."Post-ratni ideali "boljeg društva" izlizali su se do groteske i on, kao i njegovo društvo, sada su produkt malodušnosti koja je preuzela njihovu generaciju
Dekadencija i zadovoljenje rastrojenih čula svojevrsni je eter čija degradacija sve slabije ispunjava sve agresivniji egzistencijalni vakuum, pa tako svoju "nultu točku" društvo doživljava kad Bubova najbolja prijateljica Csicsi odluči prekinuti životarenje i krenuti u Trogir s osebujnim nadobudnim piscem Merkuroszom.
Sve veći Bubovi unutarnji i vanjski sukobi rezultiraju rastom malodušnosti i društvo lagano počinje kolabirati u potrazi za novim "vođom". Pritisnut siromaštvom, Bub traži bilo kakav posao i ubrzo upoznaje neimenovanog Inženjera za kojeg počinje fotografirati njegove ljubavnice u kompromitirajućim položajima te ih nakon toga ucjenjivati tim materijalom. Uvučen sada u svijet prostitucije Bub se sve više gubi u općem besmislu i njegov život stopljen je s ulicom. Ne može (ili ne želi) održati odnos s nijednom od djevojaka s kojima stupa u odnos.
Njegova vizija djevojaka mijenja se postupno kako se bliži svom krajnjem cilju s njima - odlasku u krevet – pa tako varira od gotovo glorificiranog, idealiziranog lika djevojke čiji vanjski izgled i plemenitost dosežu literarne visine, pa do običnog "komada mesa", koje on kasnije izbjegava ulazeći u odnos s nekom drugom djevojkom.
Post-ratni ideali "boljeg društva" izlizali su se do groteske i on, kao i njegovo društvo, sada su produkt malodušnosti koja je preuzela njihovu generaciju. Njegov prijatelj Hem, tako, govoreći o tim idealima kroz sjećanje na svog oca kaže: "Zamisli, što bi izvalio a ostao živ, to da nikad više neće biti neimaštine, ili da su svi ljudi jednaki, no samo se moraju još malo strpjeti. Kažu da je puno ljudi poslao u zatvor. Ponekad mislim da je više volio svoja opsesivna uvjerenja nego moju majku i mene zajedno."Riječima Pétera Esterházyja to je "lijepa i slobodna knjiga. Možda jedini istinski šezdesetosmaški roman napisan na mađarskom jeziku. Upravo iz njega možemo saznati najviše o duhu onog doba"
Uskoro i sam Hem se priklanja instant-rješenju duhovnih izazova koje nudi mahniti nadripjesnik Merkurosz što ih obojicu odvodi u smrt. U to vrijeme s faksa se ispisuje i njegov cimer i prijatelj Pub i sve je izvjesnije kako ideali o pomicanju društva i "buđenju jedne generacije" samo su ideali koje stvarnost sve više i sve okrutnije nagriza.
Memoari jednog makroa tako predstavljaju vjerodostojan zapis, "prozu u trapericama", doba velikih društveno-političkih mijena, ekonomskih prevrata, studentskih buna i podrhtavanja svijeta koji je sve više i više poprimao konture ovog našeg, današnjeg. Riječima Pétera Esterházyja to je "lijepa i slobodna knjiga. Možda jedini istinski šezdesetosmaški roman napisan na mađarskom jeziku. Upravo iz njega možemo saznati najviše o duhu onog doba".
