Taj skandalozni grčki referendum

No, zapanjuje činjenica kojom su se grčke i europske elite uskomešale i osudile referendum, kao da se radi o najgoroj stvari koja se može dogoditi.

U dilemi između narodne suverenosti Grka i suverenosti eura i europskog kapitalizma, većina je, izgleda, izabrala ovo drugo. Sve je to skupa kulminiralo prijetnjom Angele Merkel na sastanku G20

Prošli tjedan bio je izrazito napet u Grčkoj... uglavnom za njezinu političku elitu. Također je bio napet i u Europi... uglavnom za europsku elitu. Najave grčkog premijera Georgea Papandreoua o mogućem odražavanju referenduma u kojem bi građani i građanke imali priliku odlučiti o novom dogovoru s Trojkom (Europskom unijom, Europskom centralnom bankom i Međunarodnim monetarnim fondom) kojom bi se Grčkoj "skratio" vanjski dug za pedeset posto, isplatilo dodatnih 130 milijardi eura, ali i zahtijevale dodatne rigoroznije mjere štednje i još snažnije stezanje remena, iznenadilo je većinu, kako unutar tako i izvan Grčke. Vijest se uglavnom dočekala s nepovjerenjem (kod domaćeg stanovništva) ili pak s ljutnjom i narušenim zdravljem (kod domaćih i europskih elita): isto jutro zamjenik premijera i ministar financija Evangelos Venizelos (najzaslužniji za sklapanje novog dogovora) završio je u bolnici zbog bolova u želudcu, svjetski mediji izvještavali su o padu rejtinga Grčke, a  (samo) najave ovog poteza osjetile su se padom na francuskim, britanskim, američkim pa čak i ruskim burzama. Pored toga zabilježio se i pad eura za nekoliko centi, kao i pad cijene nafte. Sistem globalnog kapitalizma sasvim je sigurno negativno reagirao na ove najave mogućeg direktnijeg demokratskog odlučivanja.

Slijedile su i dodatne reakcije medija. Iako suočeni s pitanjem širokog narodnog odlučivanja - na kojem ideološki počivaju države Europe (znate onu staru frazu "vladavina naroda, za narod i od naroda") - mnogi se nisu libili ustvrditi kako se po pitanju krize treba djelovati efikasno, pa čak i ako to znači antidemokratski, te su još optužili Grčku (nije jasno dali kao državu ili narod) za "sebičnost", "ludost" i "proizvodnju kaosa" i istaknuli kako se tu ipak ne radi samo o Grcima, nego o potencijalnoj budućnosti za cijelu Europu, odnosno o stabilizaciji eura,  tržišta i banaka. U dilemi između narodne suverenosti Grka i suverenosti eura i europskog kapitalizma, većina je, izgleda, izabrala ovo drugo. Sve je to skupa kulminiralo prijetnjom Angele Merkel na sastanku G20 o neisplati "paketa pomoći" Grčkoj sve dok se "to pitanje ne riješi". Europa je, ponovimo, rekla svoje - o ovim pitanjima, unatoč velikom i negativnom utjecaju po njihove živote, grčki narod nema što odlučivati jer, na kraju krajeva, ne radi se tu uopće o spašavanju istog, nego o spašavanju euro zone (nije li to i jedini razlog zašto se europske elite uopće toliko trude oko Grčke?). Međutim, slično su rekle i domaće grčke elite, od konzervativaca iz Nove demokracije koji su referendum proglasili skandaloznim i umjesto njega uputili zahtjev za prijevremenim izborima, pa sve do nekih članova Papandreouovog socijal-demokratskog PASOK-a koji su svojeg premijera proglasili iracionalnim i uputili zahtjev za njegovom ostavkom, koja je kako danas javljaju mediji i uslijedila, kao i prijevremeni izbori.

"Građani su izvor naše snage. Građane ćemo pozvati da kažu veliko 'da' ili veliko 'ne' novom dogovoru oko zajma. Da ljudi sami odluče, najveći je čin demokracije i patriotizma... mi imamo povjerenja u ljude. Mi vjerujemo u demokratsku participaciju. Mi se nje ne bojimo." Pa ipak, kako je razvoj događaja pokazao, izgleda da nije tako i da je sve to podložno promjeni, ukoliko se rivalstvo pojavi unutar same elite. U tom slučaju, na samoproglašenu demokraciju, suverenost i patriotizam se ubrzo i lako zaboravi.

Zanimljivo je, i licemjerno, to kako se europske elite zgražaju nad time da tamo neki Grci odlučuju i o nečemu izvan svojih granica, dok se istovremeno kao sasvim prirodno i normalno prihvaća činjenica da izvanjska Trojka, zajedno sa domaćim elitama, ekskluzivno odlučuje o životu milijunskog naroda

Međutim, ne radi se tu ni o tome da je sam Papandreou ipak imao neke dobre i plemenite namjere sa samim referendumom, prije izgleda da se radilo o triku na više razina. Oko toga koji je bio pravi razlog izvlačenja priče sa referendumom nema konsenzusa među analitičarima, a vjerojatno je da su oni isprepleteni. Izvjesno je da se sam premijer tokom ovih mjeseci susretao s golemim kritikama unutar parlamenta ali i još bitnije s golemom i nekontroliranom opozicijom na ulici (koja je konstantno prisutna već nekoliko godina), kao i sa činjenicom da će se Grčka teško ili uopće neće izvući iz krize unatoč svim paketima pomoći koje dobiva od Trojke. Naime u najboljem scenariju, prema procjenama same Trojke, paketi pomoći bi reducirali grčki dug na 120 posto BDP-a do 2020. godine (koji danas iznosi 160 posto a mogao bi narasti na 186 posto)  što je daleko od optimističnog scenarija izlaska iz krize. U tom slučaju sasvim je očekivano da je novi paket "pomoći" i mjera štednje  naišao na veliku opoziciju među narodom (prema nekim anketama novom dogovoru se protivi oko 60 posto Grka) te da ga oni prije čitaju kao najavu rezanja i stezanja remena u sljedećoj dekadi, kao i gubitak nacionalne suverenosti, nego kao neki smisleni scenarij izlaska iz krize. Čini se da je premijer ovoga bio svjestan jer je i sam imao plan da zamagli ovu činjenicu postavljajući referendumsko pitanje ne u smislu paketa mjera štednje, nego u smislu dileme "Euro ili drahma?" igrajući pritom na činjenicu da trenutno Grci ipak žele ostati dio Europe i tako pokušavajući sebi osigurati veliko "da". U takvom bi scenariju referendum prije mogao poslužiti kao pridobivanje kakvog takvog legitimiteta, ušutkavanje kritike ("pa sami ste izabrali!") ali i kao želja da se otupi oštrica narodne borbi koja raste. Tako prije izgleda je priča sa referendumom od početka zamišljena kao trik da premijer pokuša spasiti samoga sebe, nego kao iskreni izraz za iskazivanjem narodne volje. A kada nije upalilo s referendumom, Papandreou se pokušao spasiti s vladom nacionalnog spasa, ali izgleda da za njega spasa više nema.

Sve u svemu, zapanjuje činjenica kojom su se grčke i europske elite uskomešale mogućom inicijativom oko referenduma i osudile ga kao da se radi o najgoroj stvari koja se može dogoditi. Možda ne toliko najgoroj za Grčku (jer će se njima remeni stezati ionako ako se ovakva politika nastavi, uz veliki rizik da izgube i mnogo onog što su do sada imali), koliko za Europu. Zapanjuje i licemjernost kojoj se toj inicijativi odjednom počela pripisivati sebičnost i nelegitimnost jer, mislim, što si ti tamo Grci misle - da mogu odlučivati o nečemu što ne utječe samo na njih nego potencijalno ugrožava i cijelu Europu (čitaj: europske banke, tržište i eurozonu), a nije izostala ni pouka da se Grci trebaju pripremiti i prihvatiti nove mjere štednje jer uostalom drugačiji dogovor od Trojke ni neće dobiti. Zanimljivo je, i licemjerno, to kako se europske elite zgražaju nad time da tamo neki Grci odlučuju i o nečemu izvan svojih granica, dok se istovremeno kao sasvim prirodno i normalno prihvaća činjenica da izvanjska Trojka, zajedno sa domaćim elitama, ekskluzivno odlučuje o životu milijunskog naroda koji niti ih je izabrao, niti ima mogućnost ikakvog utjecaja na iste a posljedice po njega su katastrofalne.

Ljudi počinju ilegalno prespajati struju kućanstvima koja su ostala bez nje, a i sve više električara odbija ljudima isključivati struju. Poreznici odbijaju sakupljati porez na hranu i vlasništvo

A što se tiče stezanja remena - on je u grčkom slučaju stegnut već odavno, toliko da izgleda da na remenu više nema rupica kojim bi se dodatno suzio: tako je od početka "pomoći" Trojke nezaposlenost porasla od 6.6 posto na 17 posto (u slučaju mladih od 18.6 posto na 40 posto), plaće stagnirale ili  se smanjile, porez na hranu porastao sa 13 posto na 23 posto, povećao se broj kućanstava bez struje (zbog nemogućnosti plaćanja).  U slučaju zdravlja ljudi (kojim se medijski bavilo kada se radilo o zdravlju političara) ljudi sve više opisuju svoje zdravlje kao "loše" ili "vrlo loše" što može biti objašnjeno sve manjim korištenjem zdravstvenih službi, a svjedoči se i pojavi porasta HIV-a zbog nedostatka preventivnih programa. Iako su nevladine organizacije ranije vodile program "uličnih klinika" kako bi pomogle imigrantima, danas 30 posto korisnika tih usluga jesu sami Grci. Broj depresivnih osoba i samoubojstava također raste (između 2007. i 2009. godini ona su porasla za 17 posto, u 2010. za 25 posto a u prvoj polovici 2011.godine za 40 posto).  Djeca odbijaju ići u školu jer ne vide smisao u edukaciji i obrazovanju ako kasnije ionako neće imati posla, a za ovu godinu "prvašići" nisu dobili ni školske knjige. Ovo su samo neki fragmenti ljudske cijene krize i stezanja remena.

Zato ni ne iznenađuje da grčki narod nije pokazao preveliku euforiju oko referenduma i da je generalno izgubio povjerenje u klasične predstavnike politike. Međutim, takva situacija, kada se nema puno toga za izgubiti, otvara mogućnost da ljudi počnu djelovati izvan ustaljenih legalnih i legitimnih okvira politike i da puno toga, što ranije nije bilo zamislivo, postaje moguće. Tako svjedočimo narodnom otporu koji se širi i izvan ulica: ljudi počinju ilegalno prespajati struju kućanstvima koja su ostala bez nje, a i sve više električara odbija ljudima isključivati struju. Poreznici odbijaju sakupljati porez na hranu i vlasništvo. Okupiraju se neka radna mjesta i zgrade. Fizički se napadaju i ponižavaju političari (jedan od njih se baš požalio da ne može više ni jesti u restoranu), a uznemiruju se i velike nacionalne vojne parade. Bunt poprima velike dimenzije i nema naznake da će se on smanjivati, dapače. Za kraj valja napomenuti kako se 17. studenog obilježava i značajan dan ustanka na Politehničkom fakultetu 1973. godine protiv američki potpomognute diktature te se za taj datum najavljuje novi val narodnog bunta i prosvjeda.