Potreba suočavanja s režimom Franje Tuđmana

Inicijativa mladih za ljudska prava – Hrvatska angažirana je na nekoliko aktualnih inicijativa vezanih uz suočavanje s prošlošću. O Vijeću za suočavanje s prošlošću i njegovi odlukama, zahtjevu da se Vlada ogradi od režima Franje Tuđmana, nastojanjima vladajućih u Zagrebu da jedna od ulica u glavnome gradu bude nazvana po osobi čije se ime veže uz udruženi zločinački pothvat i drugim temama za H-Alter govori novi programski direktor Inicijative za ljudska prava - Hrvatska Nikola Puharić.   

Povodom nedavnog zaključka Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, Inicijativa mladih za ljudska prava uputila je otvoreno pismo Vladi u kojem upozoravate da se Vijeće, a time i Vlada, namjerno izbjegava suočiti s, kako navodite, "režimom koji je svoja nedemokratska obilježja pod vodstvom Franje Tuđmana ostvario kroz zatiranje demokratskih procesa, agresiju Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, suzbijanje građanskog djelovanja i slobode medija". Koliko se gledanje na Tuđmanov režim razlikuje u Hrvatskoj i ostatku Europske unije, odnosno koji su vaši osnovni argumenti u prilog potrebe osude hrvatskog režima iz 1990-ih?

Ozbiljniji analitičari u svijetu i Hrvatskoj već su se odredili prema autoritarnim i nedemokratskim praksama Tuđmanovog režima i zasigurno možemo reći kako takav oblik vlasti nije u skladu sa suvremenim razumijevanjem demokracije koje uključuje participaciju širih slojeva društva u odlučivanju, slobodu govora, puno poštivanje ljudskih prava i slično. Naveo bih samo neke od primjera nedemokratskog djelovanja tog režima. U tom političkom sustavu postojala su sustavna kršenja ljudskih prava nacionalnih manjina i drugih osoba za koje se smatralo da se ne slažu s Ozbiljniji analitičari u svijetu i Hrvatskoj već su se odredili prema autoritarnim i nedemokratskim praksama Tuđmanovog režima i zasigurno možemo reći kako takav oblik vlasti nije u skladu sa suvremenim razumijevanjem demokracije koje uključuje participaciju širih slojeva društva u odlučivanju, slobodu govora, puno poštivanje ljudskih prava i sličnotadašnjom vladavinom HDZ-a. To se vrlo dobro vidi iz primjera "istražnih centara", svojevrsnih logora i drugih sličnih lokacija u koje su pripadnici vojnih, paravojnih ili policijskih snaga za vrijeme rata protupravno odvodili građane koji su tamo bili mučeni ili ubijani.

Pri tome prvenstveno mislim na Loru, Kerestinec, Pakračku poljanu ili osječke "garaže". O svim ovim slučajevima postoje sudski procesi i presude pred sudovima Republike Hrvatske. Osim toga, Tuđmanov režim karakterizira i gušenje političkog pluralizma koje se vrlo dobro očituje na primjeru "Zagrebačke krize" 1995. – 1997. kada Tuđman odbija imenovati demokratski izabrane predstavnike Zagreba iz redova opozicije na čelo grada, što je predviđao tadašnji zakon. Poznato je i gušenje slobode govora kritički nastrojenih medija poput Feral Tribunea ili Radija 101 te špijuniranje i opstruiranje rada međunarodnih i nevladinih organizacija u operaciji Kameleon. Tuđman, Šušak i Bobetko 1993. pokreću agresiju na Bosnu i Hercegovinu unatoč tome što nailaze na protivljenje velikog broja građana, pripadnika HV-a i političara iz samog HDZ-a i opozicije. O pljačkaškoj naravi pretvorbe i privatizacije ne treba puno trošiti riječi jer mnogi relevantni društveni akteri ukazuju na to već godinama.

Većina ovih nedemokratskih i negativnih segmenata Tuđmanovog režima je danas zanemarena i ne nailazi na osudu u Hrvatskoj od bilo koje mainstream političke pozicije. Takav režim često je radio protiv vlastitih građana, vlastitih zakona i Ustava. U naslijeđe nam je osim uništene ekonomije ostavio devijantni sustav vrijednosti temeljen na snažnom nacionalizmu, patrijarhatu i vrijednostima suprotnim ljudskim pravima. Svi političari koji su došli na vlast nakon tog razdoblja nisu bili u stanju osuditi navedene nedemokratske prakse, a kao što je vidljivo iz aktivnosti Vlade, za to nije sposoban ni aktualni premijer Andrej Plenković. Tako mlađim generacijama u naslijeđe ostavlja neriješena pitanja iz prošlosti i teret suočavanja s negativnim posljedicama režima svoje stranke iz 1990-ih.

Tuđmanovu ulogu i sve što ona predstavlja brani njegova stranka tj. HDZ-ova vlada, no kako komentirate činjenicu da gotovo nijedna parlamentarna stranka ne dovodi u pitanje ulogu njegova autokratskog i kleptokratskog režima, a osobito u svjetlu recentnijih pravomoćnih presuda Haškog suda? Čak i najveća oporbena stranka, SDP, u dodvoravanju biračkom tijelu koje i nije njihovo, izvlači Tuđmana kao argument. Tu je dovoljno podsjetiti na činjenicu da je po njemu, i to na upravo na inicijativu SDP-a, preimenovan zagrebački aerodrom.  

Kada govorimo o Tuđmanu, on je očito predmet povijesnog mita kojeg se odbija javno kritički analizirati i kojeg bilo koja stranka može koristiti poVećina ovih nedemokratskih i negativnih segmenata Tuđmanovog režima je danas zanemarena i ne nailazi na osudu u Hrvatskoj od bilo koje mainstream političke pozicije želji kada želi ostvariti politički profit u sadašnjosti ili budućnosti. Osim toga, niti jedna Vlada do sada, neovisno koja politička stranka ju je predvodila, nije bila u stanju prihvatiti sudski utvrđene činjenice o masovnim zločinima počinjenim u ime Republike Hrvatske u razdoblju devedesetih godina te djelovati odgovorno u skladu s njima.

Upravo je SDP-ova Vlada zaslužna za donošenje Deklaracije o Domovinskom ratu, dokumenta koji monopolizira i sprječava slobodan javni govor o ratovima devedesetih godina te zatvara prostor analize, istraživanja, rasprave i diskusije koja se temelji na utvrđenim činjenicama.

U završnom dokumentu Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima vidljivo je kako se ova Vlada, kao i sve ostale do sada, kukavički odbija suočiti s tim dijelom prošlosti koji danas predstavlja najveći problem za društvo.

Što očekujete od Vijeća i Vlade kojoj ste se obratili po pitanju potrebe suočavanja s devedesetima? 

Već povodom osnivanja Vijeća pozdravili smo nastojanje Vlade da se u Republici Hrvatskoj povede rasprava o prošlosti 20. stoljeća koje ima ključnu funkciju u stvaranju modernog demokratskog društva. Ipak, način kojim se pokušalo doprinijeti ovoj raspravi je potpuno pogrešan.

Naime, Plenković je probleme iz prošlosti koje opterećuju društvo odlučio riješiti imenovanjem nepotrebnog Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima ignorirajući tako već postojeća tijela i odluke čije su ustavne i zakonske ovlasti vezane za tumačenje odredbi zakona i Ustava poput Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav RH ili Ustavnog suda. Postupak i kriteriji imenovanja članova i naknadnih izmjena u članstvu, načinu odlučivanja, dinamici održavanja sjednica, sadržaju vođenih rasprava, sakriveni su od očiju javnosti, a posljedice nestručnosti i neinkluzivnosti zainteresiranih strana u sam postupak, jasno su vidljive u brojnim manjkavostima završnog dokumenta. Posebno ističem kako ovakav pristup suočavanja s prošlošću gubi smisao jer nije orijentiran na mlade i buduće generacije te potpuno isključuje manjinske društvene skupine. Naglašavam kako se i Inicijativa obratila Vijeću kako bi ponudila ekspertizu u suočavanju s prošlošću s obzirom na to da u tom polju radi već gotovo 10 godina u Hrvatskoj, no odgovor nikada nije stigao.

Povod za osnivanje Vijeća bilo je kontinuirano korištenje uzvika Za dom spremni (ZDS) koji u javnom prostoru koriste ekstremističke skupine. Kako po tom pitanju ocjenjujete odluku Vijeća?

Iako završni dokument nema nikakvu pravnu snagu, nadamo se da neće poslužiti daljnjim postupanjima zakonodavcu, pogotovo u vidu reguliranja iznimke o sankcioniranju uporabe pozdrava Za dom spremni, čija je fašistička priroda nedvojbeno utvrđena kako u stručnoj, ozbiljnoj historiografiji, tako i međunarodnim i domaćim pravnim aktima. Korištenje pozdrava Za dom spremni, kako i sam nalaz Vijeća ispravno uočava, i u doba rata devedesetih godina bio je protuustavan, a izostanak odgovarajuće reakcije do danas, ukazuje na kontinuirano ignoriranje vladajućih da vode računa o jednoj od temeljnih hrvatskih ustavnih vrednota – vladavini prava.

Korištenje pozdrava Za dom spremni, kako i sam nalaz Vijeća ispravno uočava, i u doba rata devedesetih godina bio je protuustavan, a izostanak odgovarajuće reakcije do danas, ukazuje na kontinuirano ignoriranje vladajućih da vode računa o jednoj od temeljnih hrvatskih ustavnih vrednota – vladavini pravaJoš jednom ističemo da se radi o korištenju simbola ZDS u javnom prostoru ne za vrijeme četrdesetih, već devedesetih godina i danas. No, pri tome ZDS ima iste konotacije kao što ih je imao i kada je pozdrav nastao za vrijeme NDH. Da se problem korištenja takvih simbola uopće htjelo riješiti onda se ovo Vijeće ne bi ni osnivalo ili ako se osnovalo njegov bi fokus bio na analizi i preporukama vezanim uz Tuđmanov nedemokratski režim. Samo u takvom režimu moglo se tolerirati kršenje zakona i Ustava od strane HOS-a koji nastaje 1990-ih kao vojna jedinica radikalno desne i nacionalističke stranke HSP. Lideri te stranke i tih postrojbi nikada nisu skrivali svoje simpatije prema NDH i rukovodstvu ustaškog pokreta. Upravo tu leži problem nalaza Vijeća koje tvrdi kako su se jedinice HOS-a "htjeli to ili ne, slučajno ili namjerno, nesvjesno ili svjesno borili u Domovinskom ratu za demokratsku Republiku Hrvatsku".

Teško je bilo kome danas povjerovati da su se lideri HOS-a koji veličaju NDH i na odorama nose pozdrav ZDS borili za demokratsku RH čiji ustavni temelji državne suverenosti proizlaze iz odluka AVNOJ-a, Narodne Republike Hrvatske i Socijalističke Republike Hrvatske, a nasuprot proglašenju NDH. Lideri HOS-a bili su svjesni devedesetih, a svjesni su i danas, da inzistiranjem na javnoj upotrebi simbola mržnje rade protiv Ustava i zakona RH. Među pripadnicima HOS-a sigurno je bilo onih koji su se borili za demokratsku Republiku Hrvatsku, no očito je da su bili izmanipulirani od onih koji su se nalazili na čelnim pozicijama tih postrojbi. I danas predstavnici udruga HOS-a manipuliraju svojim poginulima kako bi u javnosti inzistirali na korištenju simbola mržnje. To je i samo dodatni razlog neprihvatljivosti korištenja ovog pozdrava u javnom prostoru.

Treba istaknuti i da uopće nije bilo potrebe da Vijeće ulazi u analizu naravi ustaškog režima ili prijeratne i poslijeratne Jugoslavije jer o tome već postoje historiografska, politološka, sociološka, pravna i druga istraživanja, samo ih je trebalo konzultirati i pogledati, već postojeći normativni okvir koji ne prihvaća korištenje simbola mržnje u javnom prostoru.  

U Zagrebu je u tijeku inicijativa da jedna od gradskih ulica bude nazvana po Janku Bobetku. Osim što je vaša Inicijativa kao kontraprijedlog predložila imenovanje u čast mirotvorca Josipa Reihl Kira (radi se o inicijativi koju, uz druge pravedničke, zagovarate već nekoliko godina i to uz široku podršku niza intelektualaca), odaslali ste i javno upozorenje zastupnicima i zastupnicama zagrebačke Gradske skupštine da će snositi odgovornost budući da će njihova odluka o imenovanju utjecati i na međunarodni ugled grada Zagreba i Republike Hrvatske. Koji su glavni argumenti protiv Bobetka i što očekujete da će se dogoditi?   

Zahtjevi za imenovanjima javnih prostora po kontroverznim osobama iz devedesetih godina su rezultat odbijanja suočavanja s prošlošću togKada političari odlučuju o imenovanjima ulica i trgova, oni imaju ogromnu odgovornost da rade na društvu koje neće nuditi "korisne" i mitske povijesne narative, već će kritički sagledati sve aspekte prošlosti razdoblja svih dosadašnjih političkih opcija. To ostaje kao naslijeđe starijih generacija našoj generaciji koja je u vrijeme ratnih sukoba provela djetinjstvo ili još nije bila rođena. Kada političari odlučuju o imenovanjima ulica i trgova, oni imaju ogromnu odgovornost da rade na društvu koje neće nuditi "korisne" i mitske povijesne narative, već će kritički sagledati sve aspekte prošlosti. Svako takvo imenovanje mora se temeljiti na vrijednostima odgovornosti, istine, pravde, suživota i ljudskog dostojanstva. Upravo zbog toga Inicijativa je ponudila prijedlog da se nova ulica u novom zagrebačkom naselju Podbrežje nazove po Josipu Reihl-Kiru, čovjeku koji utemeljuje sve te vrijednosti.

No umjesto toga, pred Gradsku skupštinu došao je prijedlog imenovanja iste ulice po Janku Bobetku. Bobetko je bio sudionik udruženog zločinačkog pothvata u Bosni i Hercegovini koji je za cilj imao promjenu etničkog sastava na teritoriju Hrvatske Zajednice (Republike) Herceg-Bosne u BiH što je utvrdio Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u pravomoćnoj presudi predmeta Prlić i drugi. Osim toga, Bobetko je zbog sudjelovanja u operaciji Medački džep pred MKSJ-om bio optužen za ratne zločine te je odbijao otići u Haag kako bi mu se sudilo. Pred zagrebačkim Županijskim sudom u pravomoćnoj presudi protiv Mirka Norca i Rahima Ademija ustanovljeno je da je Janko Bobetko bio na čelu usporednog zapovjednog lanca u operaciji Medački džep tokom koje su počinjeni ratni zločini nad civilima i ratnim zarobljenicima.

Tim povodom obratili ste se i Vijeću Europe.

Gradu Zagrebu, ali i drugim gradovima u Hrvatskoj, potrebni su visoki standardi kod imenovanja javnih prostora jer takva imenovanja imaju snažan simbolički značaj i promiču društvene vrijednostiVijeću Europe obratili smo se budući da je imenovanje ulice po osobi kao što je Janko Bobetko suprotno smjernicama i preporukama međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava kojih je Republika Hrvatska članica, a posebno smo istaknuli smjernice i preporuke OESS-a i UN-a.

Gradu Zagrebu, ali i drugim gradovima u Hrvatskoj, potrebni su visoki standardi kod imenovanja javnih prostora jer takva imenovanja imaju snažan simbolički značaj i promiču društvene vrijednosti. Zato je Inicijativa izdala poseban Podnesak u kojem smo naveli preporuke zastupnicima Gradske skupštine kod budućih imenovanja, primjerice da ne ocjenjuju pozitivno prijedloge imenovanja prema osobama koje su osuđene za kaznena djela ili su za kaznena djela optužene, ali sudski proces nije završen uslijed smrti optužene osobe, te da ne ocjenjuju pozitivno prijedloge imenovanja po osobama koje su bile dio vladajuće strukture nedemokratskih režima iz prošlosti i da imaju poseban senzibilitet prema žrtvama kršenja ljudskih prava, kao i prema manjinskim i ugroženim skupinama.

Kako komentirate ponašanje predsjednice Republike Kolinde Grabar - Kitarović koja se oglušuje na potrebu oduzimanja odlikovanja pravomoćno osuđenim ratnim zločincima i time blokira izgradnju društva vladavine prava?

Predsjednica Grabar-Kitarović svojim je radom od početka mandata izuzetno negativno utjecala na suočavanje s prošlošću devedesetih godina. Od toga da je izjavama vršila pritisak na MKSJ da donese oslobađajuće presude u predmetu Prlić i drugi, do toga da još uvijek odbija oduzeti odlikovanja generalima HV-a i HVO-a koji su osuđeni za ratne zločine. Članak 16. Pravilnika o odlikovanjima i priznanjima jasno propisuje da je dužnost Državnog povjereništva za odlikovanja i priznanja RH - koji je dio Ureda Predsjednice - predlaganje predsjednici države oduzimanje Zajedno s kolegama iz ureda u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Kosovu i Crnoj Gori dijelimo istu viziju: da živimo u odgovornim društvima koja su naučila lekcije iz prošlosti i streme ka pozitivnoj budućnosti temeljenoj na poštivanju ljudskih pravaodličja svim pravomoćno osuđenima na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od najmanje tri godine. Odbijajući uputiti prijedloge, ovo tijelo Ureda Predsjednice krši Pravilnik i dovodi u pitanje smisao svog postojanja. Inicijativa je temeljem Zakona o odlikovanjima i priznanjima nedavno uputila Državnom povjereništvu poticaje za oduzimanje odlikovanja osuđenicima za ratne zločine, no do sada nismo dobili nikakav odgovor iz Ureda predsjednice.

Osim toga predsjednica je na svoju inauguraciju pozvala Tomislava Merčepa, kasnije pravomoćno osuđenog ratnog zločinca zbog čega nikada nije uputila ispriku javnosti ni obiteljima žrtava zločina za koje je Merčep proglašen krivim.

Sporan je i način na koji odaje počast žrtvama u Ahmićima u svojem nedavnom posjetu BiH. Iako njen posjet predstavlja pozitivan pomak, izostala je isprika žrtvama zločina koje su počinile hrvatske snage u Ahmićima, a izostao je i predsjedničin prekid s agresivnom politikom tadašnjeg hrvatskog vodstva prema BiH iz 1990-ih. Najgori od svega bio je njen odnos prema predstavnicima žrtava i lokalnoj zajednici s kojima se odbila susresti.

Inicijativa mladih za ljudska prava ima lokalne organizacije u Hrvatskoj, Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Kosovu, čime se naglašava i potreba regionalne komponente suočavanja s prošlošću, što je logično s obzirom na prirodu konflikata koji su se dogodili i zajedničku potrebu pomirenja. Možete li reći nešto više o tome?

Inicijativa mladih za ljudska prava djeluje već gotovo 10 godina u Hrvatskoj u područjima tranzicijske pravde, suočavanja s prošlošću i regionalne suradnje mladih. Zajedno s kolegama iz ureda u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Kosovu i Crnoj Gori dijelimo istu viziju: da živimo u odgovornim društvima koja su naučila lekcije iz prošlosti i streme ka pozitivnoj budućnosti temeljenoj na poštivanju ljudskih prava. Glavni cilj regionalne mreže Inicijative mladih za ljudska prava je spriječiti ponavljanje masovnog kršenja ljudskih prava kojem smo mogli svjedočiti kroz cjelokupno 20. stoljeće.

Svaka organizacija Inicijative u regiji ima svoje specifične izazove i probleme, no svi se suočavamo s negiranjem utvrđenih činjenica o ratovima devedesetih s najviših političkih instanci, nacionalizmom i odbijanjem kažnjavanja odgovornih za kaznena djela ratnih zločina. Zbog ukazivanja na ove probleme naše organizacije često su izložene prijetnjama nasiljem, koje dolaze od marginalnih radikalnih skupina, a takvo djelovanje je Svaka organizacija Inicijative u regiji ima svoje specifične izazove i probleme, no svi se suočavamo s negiranjem utvrđenih činjenica o ratovima devedesetih s najviših političkih instanci, nacionalizmom i odbijanjem kažnjavanja odgovornih za kaznena djela ratnih zločinapotaknuto upravo diskursom najviših političkih čelnika.

Od 2003. godine, otkada Inicijativa radi na regionalnoj razini, kroz njene programe razmjene mladih prošlo je više od 15 tisuća osoba. Takve vrste razmjene vrlo su često jedina prilika mladim ljudima iz regije da otputuju u susjedne države, upoznaju vršnjake iz regije, saznaju više o činjenicama koje se tiču ratova devedesetih i razbiju stereotipe koji su im usađeni kroz proces obrazovanja i politiku.  

U tome smjeru ide i vaš najnoviji program koji se bavi upravo zajedničkim pristupom događajima iz prošlosti koji uvelike opterećuju društva u postjugoslavenskim zemljama. O čemu se radi?

Na ideji razmjena mladih upravo smo pokrenuli novi projekt nazvan Prošlost se nastavlja/Zajednički narativi koji nastoji okupiti više od 100 mladih iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore te im ponuditi poziciju ko-autora/ko-autorica publikacije Zajednički narativi. Nudimo mogućnost mladima iz Hrvatske da sami sudjeluju u promišljanju, istraživanju i pisanju narativa o prošlosti zajedno s kolegama iz Srbije, BiH i Crne Gore i to o temama koje nas najviše dijele, a tiču se ratova devedesetih godina. Uvjereni smo da mladi ljudi mogu zajednički kritički sagledati postojeće mitove i zajednički poslati snažnu poruku političarima da su dijalog i suradnja oko ovih pitanja mogući i potrebni. Projekt provodimo s uvjerenjem da je stabilna i mirna budućnost temeljena na uzajamnom razumijevanju i općem poštivanju civilizacijskih vrednota odgovornost nas mladih, a koju smo i spremni preuzeti.

Je li Hrvatska zemlja vladavine prava?

Hrvatska ima velike probleme u području vladavine prava, što se vidi i iz spomenutih primjera. U području tranzicijske pravde kojim se kao organizacija bavimo možemo istaknuti kako Vijeće Europe već dugi niz godina upozorava na nedostatak odgovornosti za neka od najtežih kršenja ljudskih prava i humanitarnog prava iz doba rata te posebno zabrinjavajućim ističe pristranost u izboru slučajeva za ratni zločin koji se procesuiraju pred hrvatskim sudovima.

Inicijativa mladih za ljudska prava, kao i druge nevladine udruge u Hrvatskoj, kroz svoj su rad nebrojeno puta upozoravale na probleme vezane za pokretanje istrage, podizanja optužnica i u konačnici vođenja kaznenih postupaka za počinjenje ratnih zločina. Ono što je izrazito zabrinjavajuće je pokazatelj da je Hrvatska, od primjera poboljšanja procesa tranzicijske pravde u regiji kroz proces pristupanja EU, postala zemlja u kojoj su se pozitivni trendovi obrnuli. Međunarodni mehanizmi za zaštitu ljudskih prava ističu da je Hrvatska i jedan od najgorih primjera društvenog suočavanja s prošlošću.