Kamp Lipa, simptom migrantske politike EU-a

Nedavno smo saznali kako izbjeglice u kampa Lipa u Bosni i Hercegovini nemaju grijanje ni toplu vodu. Vijest je popraćena snimkama pojedinaca koji se kupaju u potoku i snijegu. Kako bismo kontekstualizirali taj problem i povezali ga s politikama EU, zamolili smo za izjavu nekoliko ljudi i organizacija koji se bave temom izbjeglica, a odazvali su se Tea Vidović iz Centra za mirovne studije, Gorana Mlinarević, suautorica izvještaja "Balkanska ruta kroz BiH: Ljudi zaglavljeni u procjepu EU" i Transbalkanska solidarnost, a Ana Ćuća iz CMS-a ponudila je kratki intervju.

Na stranici CMS-a se u vezi debakla u kampu Lipa nalazi priopćenje organizacija kao što su Amnesty International i Jesuit Refugee Service Europe; "brzi popravci, financiranje u hitnim slučajevima te politički dogovori u zadnji trenutak ublažuju nastalu krizu, ali ne uspijevaju odgovoriti na sustavne nedostatke…Iako vlasti u BiH snose dio odgovornosti za trenutnu krizu, pogoršanje humanitarne situacije u BiH je također Budući da se Europska unija mora držati međunarodnog zakona i Konvencije o izbjeglicama, dužna je osigurati određene standarde, a plaćanjem kampova i obalnih straža izvan svojih granica bježi od svoje odgovornosti i krši ljudska pravaposljedica politike EU koja se oslanja na utvrđivanje vanjskih granica i prenošenje kontrole migracija na državu članicu koja je nalazi na vanjskim granicama ili na treće zemlje u kojima se sustavnu krše prava izbjeglica."

O odnosu EU spram izbjeglica oglasila se Ana Ćuća iz Centra za mirovne studije koja je istaknuvši problem eksternalizacije migracija, pojasnila širu sliku tog odnosa. Ćuća je navela kako EU ulaže veliku količinu novca u obalne straže ili kampove u Turskoj, Afganistanu, Libiji i BiH kako izbjeglicama ne bi morala garantirati prava koja je obavezna u skladu s Konvencijom o izbjeglicama i Međunarodnim zakonom. Na taj način EU ulažući novac kako bi izbjeglice ostale u zemljama gdje se krše njihova ljudska prava, oglušuje na svoju obvezu pružanja zaštite osobama kojima je potrebna međunarodna zaštita. "Premda je Turska potpisnica Konvencije Ujedinjenih naroda o statusu izbjeglica, odlučila je koristiti geografsku odrednicu da se u njenom slučaju to odnosi samo na Europljane. Međutim, na turskom teritoriju nalaze se brojne izbjeglice koje upravo zbog te odrednice imaju poteškoće ostvariti svoja prava, te su mnoge od njih prisiljene živjeti bez pristupa sustavu zdravstvene zaštite ili mogućnosti formalnog zaposlenja", izjavila je Ćuća za H-Alter.

Sugovornica je napomenula kako je Europska unija u 2016. godini potpisala ugovor s Afganistanom na četiri godine kojim je platila više milijuna eura sa ciljem ulaganja u ekonomski napredak, dok je u pozadini bilo i više nego jasno da je cilj tog ugovora bilo sustavno onemogućavanje migriranja. "Tome u prilog ide i činjenica kako je veliki naglasak stavljen na povratak i deportacije Afganistanaca iz Europe.  Nadalje, kako bi se migracije spriječile, Afganistan je proglašen sigurnom zemljom za povratak na razini EU, što je samo po sebi izrazito problematično imajući u vidu tamošnji kontinuirani sukob i teška kršenja ljudskih prava. Vraćanjem ljudi u Afganistan krši se princip non-refoulmenta, odnosno principa koji ističe kako se ljude ne smije vraćati zemlju u kojoj su im ljudska prava ugrožena, a koji je jedan od temeljnih principa međunarodnog prava. Također, u novom Paktu EU o migracijama i azilu EU napominje da se izbjeglicama koji dolaze iz država za koje je stopa odobravanja zahtjeva EU je preusmjerila nekoliko milijuna eura za zaštitu granica, a jedno od njih je 12 milijuna eura dodijeljenih Hrvatskoj za zaštitu granice kupnjom dodatnih 50 bespilotnih letjelicaza međunarodnom zaštitom ispod 20 posto, zahtjevi neće ni gledati". Dakle, ako se Afganistancima u jednom trenutku odobri azil u manje od 20 posto slučajeva na razini cijele EU, ljudi iz Afganistana su izloženi riziku da kada dođu na granicu EU, budu odbijeni, bez razmatranja njihovih zahtjeva za međunarodnom zaštitom, što ne prati individualni pristup međunarodne zaštite.

U Libiju je EU ukupno uložila 57 milijuna eura  za uspostavljanje i jačanje obalne straže jer veliki broj ljudi pokušava čamcima preći iz Libije u Europu. "Obalna straža Libije push-back-a ljude, odnosno u vodama koje više ne pripadaju Libiji nasilno vraća ljude natrag. U prihvatnim centrima Libije ljudi su redovno suočeni s glađu i fizičkim zlostavljanjem. Kada čitamo svjedočanstva migranata koji su prošli kroz Libiju brzo primijetimo da Libija često znade biti jednako ili čak više traumatična od zemalja iz kojih su ljudi pobjegli. O katastrofalnim uvjetima u Libiji govori i podatak kako se detencijski kampovi u kojima se nalaze tisuće izbjeglica nazivaju kampovi za mučenje, u kojima vlada glad i borba za pukim preživljavanjem", izjavila je Ćuća za H-Alter.

Ćuća napominje kako se slične stvari događaju i u Bosni i Hercegovini: "za BiH je specifično što su vlasnici nekih hala koje su korištene kao kampovi za izbjeglice privatnici pa IOM (International Organization for Migration) plaća najam kampova privatnicima, što se obično izbjegava". Dok EU poziva vlast BiH na važnost osiguravanja adekvatnih uvjeta za smještaj izbjeglica nakon što je izgorio privremeni kamp Lipa, sama EU propušta uvidjeti svoju odgovornost i činjenicu kako upravo zbog uloženih milijuna u politiku sekuritizacije i eksternalizacije koju kontinuirano provodi, tisuće ljudi su zarobljeni u BiH. EU je preusmjerila nekoliko milijuna eura za zaštitu granica, a jedno od njih je 12 milijuna eura dodijeljenih Hrvatskoj za zaštitu granice kupnjom dodatnih 50 bespilotnih letjelica.

Iz navedenog se očituje morbidni odnos EU sa zemljama koje imaju nisku stopu zaštite ljudskih prava ili onemogućuju pristup međunarodnoj zaštiti. Budući da se Europska unija mora držati međunarodnog zakona i Konvencije o izbjeglicama, dužna je osigurati određene standarde, a plaćanjem kampova i obalnih straža izvan svojih granica bježi od svoje odgovornosti i krši ljudska prava. Sugovornica je dodala kako se odgovornost EU mora staviti pod dodatno povećalo, imajući u vidu involviranost pojedinih zemalja EU u sukobe i ekonomsku korist koja proizlazi iz destabilizacije područja iz kojih su ljudi danas prisiljeni bježati.

Gorana Mlinarević: Bilježimo lančane push backove

Situacija u logoru Lipa se ne može posmatrati pojedinačno i izolirano od cjelokupne situacije u Bosni i Hercegovini, pa čak i cjelokupne situacije na tzv. Balkanskoj ruti, kao ni migracijskih politika EU koje uključuju i nasilje koje Hrvatska policija sprovodi nad ljudima u pokretu, kao i nelegalne "push-backove" nakon kojih premlaćeni, izgladnjeli i opljačkani ljudi u pokretu obično završavaju u BiH (bez obzira da li su ikada do tada i bili u BiH). Trenutno, bilježimo i tzv. lančane "push-backove" gdje ljudi koji uspiju doći do Italije, Austrije i Slovenije, preko Hrvatske bivaju ilegalno vraćeni u BiH. O ilegalnosti ovih postupaka govori prošlosedmična odluka suda u Rimu, a nadam se da ćemo uskoro konačno i zvanično dokazati koliko rasprostranjeno je nasilje Hrvatske policije. Sve ono čemu trenutno svjedočimo na tzv. Balkanskoj ruti ukazuje na zločin protiv čovječnosti koji se trenutno na teritoriji Evorpe sprovodi nad ljudima u pokretu.

Što se konkretno tiče logora Lipa, njega su otvorile lokalne vlasti Unsko-sanskog kantona na proljeće 2020. godine pod izgovorom prevencije Od samog osnivanja logora Lipa pa sve do požara uslovi u Lipi su bili ispod svakog standarda ljudskog dostojanstva, kao što je situacija i u svim drugim logorima koje u BiH vodi IOMširenja COVID-19, ali sa stvarnim ciljem da ljude u pokretu i nehumano postupanje prema njima sklone iz vidokruga. Ovo nije bio njihov prvi takav pokušaj, jer su prethodne godine primorali ljude da borave u divljem logoru Vučjak koji je nakon što su nehumani uslovi izašli na vidjelo morao biti zatvoren.

Lipa je u odnosu na Vučjak imala "duži logorski staž", jer nakon što su se prvo pobunili zbog neuslovnosti (jer to su bukvalno samo šatori na ledini u blizini koje nema ničega), EU i IOM (International Organization for Migration) su pristali da se uključe u njeno vođenje. U principu IOM je, uz finansijsku pomoć EU, u zadnjih nekoliko godina izgradio zavidan portfolio logora na Balkanskoj ruti. U Bosni i Hercegovini, zbog neokolonijalne moći koju međunarodna zajednica ima, IOM se posebno ističe vođenjem logora i stvaranja nehumane i ponižavajuće atmosfere u tim mjestima torture.

Dakle od samog osnivanja logora Lipa pa sve do požara uslovi u Lipi su bili ispod svakog standarda ljudskog dostojanstva, kao što je situacija i u svim drugim logorima koje u BiH vodi IOM. Jedina razlika je što je logor Lipa baš bio sav podignut od šatora, dok drugi imaju i neke čvrste objekte i kontejnere. Prema informacijama koje mi aktivistice imamo, u svim logorima u BiH koje vodi IOM, uslovi su neljudski. Logori su pretrpani, bez tople vode, dovoljno higijenskih uslova, bez adekvatne hrane, bez grijanja. Primamo jako puno informacija o tome da privatno osiguranje koje angažuje i plaća IOM, uposlenici IOM-a, pa čak i policija koja nije prisutna u logorima ali koja s vremena na vrijeme "ušeta", sprovode arbitrarno nasilje nad ljudima koji se nalaze tamo. Jedina dostupna medicinska pomoć je paracetamol koji im daje DRC (The Danish Refugee Council), partnerska organizacija IOM-a.

Požar koji je planuo prilikom evakuacije ljudi iz Lipe (mada nikom nije jasno gdje su ljudi trebali biti evakuirani), ostavio je ljude na ledini, U svim logorima u BiH koje vodi IOM, uslovi su neljudski. Logori su pretrpani, bez tople vode, dovoljno higijenskih uslova, bez adekvatne hrane, bez grijanjavjetrometini i ogromnim minusima bez čak i te plastificirane šatorske zaštite. Požar je konačno i razotkrio svu nehumanost tih uslova na koje su aktivisti upozoravali. Ali valjda do tada su žičane barijere sprječavale da nehumanost izađe na vidjelo.

Nakon što su se u nekoliko dana nakon požara u svoj svojoj raskoši pokazale nesposobnost državnih institucija Bosne i Hercegovine koje zbog etno-nacionalističkih politika ne mogu funkcionirati, ksenofobija lokalnih vlasti, i potpuna okrutnost i licemjerstvo međunarodnih organizacija, naročito IOM i EU, došlo je do militarizacije Lipe – gdje je sada vojska podigla nove šatore, a još uvijek se dogovara raspodjela upravljačkih struktura u logoru. Trenutno je medijima zabranjen pristup, kao doduše i svim drugim logorima koje vodi IOM (sa izuzetkom strogo kontroliranih medijskih posjeta). Jedino što je jasno, jeste da uslovi u sabirnim centrima sa više stotina pa i hiljada ljudi ne mogu biti ništa drugo nego li nehumani i ponižavajući.

Na žalost mi smo reducirani i na to da ljudi nemaju drugog izbora nego tražiti barem kakvo takvo sklonište u logorima. U principu u BiH ima nekoliko hiljada ljudi koji ne mogu pristupiti ni tim logorima, pa žive u užasnim uslovima u šumama, na ulicama gradova BiH, ruševinama i sl.

Dok ne osvijestimo da trenutno što se događa na tlu Evrope jeste zločin protiv čovječnosti u kojem svi učestvujemo jer ćutimo, ova situacija se neće poboljšati.

Tea Vidović: Zašto je situacija eskalirala?

Nedavno je o stanju u BIH govorila Ylva Johansson ističući kako Lipa nikada nije trebala biti trajno rješenje već samo privremeno, pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da kamp nikada nije bio vinteriziran. Pitam se zašto je vijest o zatvaranju kampa koji nije vinteriziran i koji nema uvjeta za zimsko preživljavanje stigla tek krajem prosinca kada je zima već duboko bila pristigla u BiH. Zašto se ranije nije pronašlo rješenje za ljude koji su ondje boravili? Zašto se dopušta da situacija eskalira da bi se pronalazilo rješenja?

Izbjeglice i drugi migranti u BiH borave već godinama te već godinama slušamo o problemu smještajnih kapaciteta - ondje boravi znatno više osoba od trenutno dostupnih kapaciteta u postojećim kampovima. Kamp Lipa ne samo da nije bio adekvatan nego je i izgorio. Tako su izbjeglice koje su tamo boravile postale još jednom žrtve migracijske politike Europske Unije koja s jedne strane poziva vlasti BiH da osigura adekvatan smještaj za izbjeglice, dok s druge strane u potpunosti ignorira vlastitu odgovornost i činjenicu kako zbog izostanka sigurnih i legalnih puteva i trenutne migracijske politike EU koja se oslanja na nezakonita protjerivanja, neke izbjeglice već dočekuju drugu zimu u ovakvim nehumanim uvjetima.

EU ovdje ima odgovornost prema izbjeglicama i drugim migrantima, ali i prema BiH koja se teško nosi sa ovom situacijom već godinama. Zaštitu ljudskih prava potrebno je osigurati i na teritoriju EU, ali i u susjedstvu. Trenutni uvjeti za život na lokaciji sada izgorenog privremenog kampa Lipa su daleko ispod prihvatljivih standarda te u potpunosti degradiraju ljudsko dostojanstvo.

Transbalkanska solidarnost

Okrutnost EU politike je dovela hiljade ljudi koji su u pokretu i lokalno stanovništvo u jako tešku situaciju. Vlasti istovremeno nisu u teškom položaju jer koriste ovu situaciju u svoju korist, utvrđujući pozicije moći, na uštrb vladavine prava u BiH. Još od 2018. vlasti na državnom nivou krše zakone ove zemlje, prije svega Zakon o azilu, time što ne dozvoljavaju pristup ljudima u azil, otežavajući procedure ili jednostavno odbijajući registraciju i proceduru, ali također dok šute o push backovima koje granična policija BiH radi na granici sa Srbijom i Hrvatskom. UNHCR EU lideri ne govore o tom urušavanju pravne države i kršenju ljudskih prava, nego samo zahtijevaju još kampova i u suštini zaustavljanje ljudi, očekujući da oni koji zaglave u BiH se ne čuju i ne vide previšeizvještaji potvrđuju da se ovo dešava i to masovno. Potom, vlasti Unsko-sanskog kantona (USK), uz prešutno odobrenje IOM-a i ostalih koji su dobili zadatak da pomognu BiH u "upravljanju migracijama", su jos 2018., protivzakonito i suprotno Ustavu BiH, onemogućili slobodu kretanja ljudima u pokretu, te uveli ksenofobne i rasističke prakse koje su na snazi do danas. Zanimljivo je da kada se oglašavaju EU lideri ne govore o tom urušavanju pravne države i kršenju ljudskih prava, nego samo zahtijevaju još kampova i u suštini zaustavljanje ljudi, očekujući da oni koji zaglave u BiH se ne čuju i ne vide previše. Tako je IOM uveo restrikcije ne samo na pristup u kampove koje vode, a koje finansira EU, nego i ograničio slobodu govora ljudi koji su smješteni unutra, najčešće u uslovima koji su ponižavajući. U ovom trenutku EU insistira na otvaranju kampa koji je IOM improvizirao za besmisleno puno para u nekadašnjoj fabrici BiRA u Bihaću, kao da će to rješiti bilo šta. Ništa se neće rješiti zatvaranjem ljudi u staru fabriku, osim sto će oni biti daleko od očiju javnosti, dok će ih IOM čuvari kriti, kao i istinu o onom sto se dešava u kampovima. A ta istina nije nimalo lijepa. Situacija u cijeloj BiH je izuzetno loša, kako za ljude u pokretu tako i sve koji ovdje žive, i to zbog toga sto je vladavina zakona skoro potpuno poništena. Nažalost, kada je dopušteno vlastima u USK da to rade - a dopustila im je to i EU koja je sve vrijeme uključena u ono sto se dešava putem svojih partnera u BiH i svojih uposlenika - istim metodama su počele da se koriste i drugi. Tako u ovom trenutku Kanton Sarajevo najavljuje slične mjere kakve su na snazi u USK, sto će ionako tešku situaciju dalje otezati. Sve vodi ka potpunoj dezintegraciji države, koja je ionako odavno na aparatima. Ono što je najstrašnije je koliko ljudi, bilo da su oni koji su u pokretu i prolaze kroz BiH, ili oni koji žive, će ostati zarobljeni iza dobro čuvanih granica EU, bez osnovnih ljudskih prava, bez zaštite pravosuđa, okruženi sve naoružanijom policijom (proces koji finansira EU).