Kakvu mjesnu samoupravu želimo?

Toni Gabrić: Pozdravljam vas ispred Udruge za nezavisnu medijsku kulturu. "Kakvu mjesnu samoupravu želimo" naš je drugi po redu mini-projekt posvećen problematici zagrebačke mjesne samouprave, nakon prošlogodišnjeg koji se zvao "Za čl. 57!", a koji se bavio pitanjem njezine otvorenosti i transparentnosti. Power point prezentaciju rezultata istraživanja koje smo tada proveli među vijećnicima i pripadnicima civilno-društvenih ogranizacija i inicijativa poslao sam vam u pripremi ovoga okruglog stola.

Očekivali smo daleko veći odaziv pripadnica i pripadnika udruga i inicijativa koje rade na kvartovskoj razini na ovaj okrugli stol, a u Zagrebu ih postoji značajan broj. Pretpostavljao sam da ćemo od njih dobiti odgovor na naslovno pitanje – kakvu mjesnu samoupravu želimo. Međutim, upravo njih je bilo najteže nagovoriti i dovesti za ovaj okrugli stol. Želio bih vjerovati da će on povećati interes takvih organizacija civilnog društva za ovu temu.

Na početku bih želio deklarirati vlastiti sukob interesa: osim što sam član udruge koja je na osnovu svojega interesa za demokratizaciju i unapređenje građanskog sudjelovanja u procesima donošenja odluka osmislila ovaj projekt i osigurala sredstva za njegovo provođenje, vijećnik sam u Mjesnom odboru "Pavao Šubić" iz redova platforme "Zagreb je naš!". Nadam se da se moja stranačka pripadnost neće primjećivati dok budem vodio ovaj okrugli stol, jer ovo je projekt udruge, a ne političke platforme ili stranke.

Zamisao je, dakle, da pokušamo odgovoriti na pitanje kakva bi trebala biti mjesna samouprava. Predložio bih da prvo damo riječ Suzani Dobrić Žaja i Svjetlani Lugar – jer one, kao građanske aktivistkinje na mjesnoj razini, imaju veliko iskustvo u komunikaciji s vijećima zagrebačkih mjesnih odbora i gradskih četvrti. Kolegica Lugar, koja je ranijih godina vodila udrugu "Travno moj kvart", u ovom je mandatu vijećnica u VMO-u "Travno", tako da može sagledati rad svojega mjesnog odbora iz obje perspektive.

Nakon njih, prepustio bih riječ predstavnicima političkih stranaka, Alenu Čičku iz SDP-a i Robertu Faberu, pripadniku platforme "Zagreb je naš!". Alen Čičak je koordinator SDP-ova Stručnog savjeta za reformu gradske uprave i mjesne samouprave, a kolega Faber je vijećnik u Vijeću gradske četvrti "Donji grad".

U drugom bih dijelu zamolio pripadnice akademske zajednice, Janu Vukić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Tijanu Vukojičić Tomić i Romeu Manojlović Toman s Katedre za upravnu znanost Pravnog fakulteta, kao i politologa Vojka Rešetara da nam prikažu probleme s mjesnom samoupravom iz svojih znanstvenih rakursa.

Suzana Dobrić Žaja, arhitektica, članica kvartovske inicijative "Čuvamo naš park", Trnjanska Savica

Otvorenost, odgovornost, proaktivnost

U našem smo aktivističkom djelovanju imali kontakata s mjesnom samoupravom, odnosno s Vijećem mjesnog odbora "Trnjanska Savica". Željela bih iz pozicije aktivizma odgovoriti na osnovno pitanje ovoga okruglog stola, kakvu mjesnu samoupravu želimo. Odgovorila bih pomoću tri kratka pojma: želimo da mjesna samouprava bude otvorena, odgovorna i proaktivna. Kada bi bila takva, riješili bismo neke od problema s kojima se mi, aktivisti, susrećemo u komunikaciji s njom.

Naš VMO "Trnjanska Savica" je izuzetno zatvoren: niti na njegovim Facebook stranicama niti bilo gdje drugdje ne objavljuje se unaprijed dnevni Moj dojam je da u većini mjesnih odbora sjede posve nezainteresirani vijećnici koji žele što brže "odraditi" dnevni red sjednica i čim prije otići i baviti se nečim drugimred sjednica. Nema oglasnu ploču na kojoj bismo znali kada se održavaju sjednice. Ne objavljuje zapisnike sa sjednica. Praktički, ne objavljuju se nikakve informacije o njegovu radu. Građani ne mogu znati što se događa u našoj mjesnoj samoupravi, a ono što mi aktivisti znamo, samo je ono što nam neposredno prenesu naši kolege: dvoje članova naše inicijative su članovi Vijeća pa nas oni neposredno informiraju. Stavimo li se u poziciju ljudi koji nemaju takav oblik poznanstva mogli bismo zaključiti da se u kvartu ne zna o čemu mjesni odbor odlučuje i o čemu se uopće u njemu razgovara.

Sjednice mjesnih vijeća su formalno otvorene za javnost, ali niti ta se činjenica ne komunicira jasno prema građanima. U VMO-u "Trnjanska Savica" postigli smo s vremenom to da možemo neposredno pratiti sjednice. Na taj smo način kao inicijativa, i kao građani, počeli raditi pritisak na VMO. U njegovu sastavu većinu sačinjavaju pripadnici HDZ-a i stranke BM365. Oni su u dva navrata bili naši "protivnici": u vrijeme inicijative za gradnju crkve na Savici, i u vezi "plastičnog parka" koji je trebao biti postavljen na prostoru našega parka. Uspjeli smo većinu članova VMO-a, koji su a priori protiv naših ideja, u dva navrata dobiti da glasa za te ideje. Ključnu ulogu pritom je imala činjenica fizičkog prisustva naših susjeda: u trenutku kada se dvadesetak ljudi pojavi u prostorijama Mjesnog odbora, kada vijećnici pogledaju svoje susjede koji tamo sjede, pozicija se mijenja. Oni prestaju biti tako daleki i odvojeni od svih nas, i to je dosta važno. Otvorenost se stoga treba što više potencirati jer to je prvi korak za omogućavanje razgovora i za približavanje politike ljudima.

Rekla sam također kako bih voljela da mjesni odbori budu i proaktivni. To bi značilo da ne zadovoljavaju samo formalno statut, poslovnik i ostale Sjednice mjesnih vijeća su formalno otvorene za javnost, ali niti ta se činjenica ne komunicira jasno prema građanimapropise, kao i obaveze koje preuzimaju od Grada, već da ljudima zaista pokušavaju pomoći i približiti sve ono o čemu se u Gradu odlučuje i što će njegovim stanovnicima mijenjati život. Navela bih dobar primjer iz Mjesnog odbora "Kralj Zvonimir". U njemu se donosio urbanistički plan uređenja toga dijela grada; predsjednik Mjesnog odbora Nedjeljko Tudja pozvao me da im bolje razjasnim problematiku, jer je zapazio da se kao aktivistkinja bavim urbanističkim temama. To je bio odličan korak proaktivnog ponašanja - rada iznad minimuma koji nalažu propisi. Moj dojam je da u većini mjesnih odbora sjede posve nezainteresirani vijećnici koji žele što brže "odraditi" dnevni red sjednica i čim prije otići i baviti se nečim drugim. Nije im stalo da se suviše priča, radi i talasa, a voljela bih da nije tako.

Treći pojam koji sam spomenula je odgovornost. Ako vam je netko dao mandat da umjesto njega odlučujete u VMO-u, toj obavezi zaista trebate pristupiti odgovorno. To ne znači da dođete na sjednicu, odglasate, pokupite honorar i odete doma, već znači da zaista trebate raditi kao da radite za sebe.

Svjetlana Lugar, vijećnica stranke "Orah" u Mjesnom odboru "Travno" i bivša voditeljica udruge "Travno moj kvart"

Gradonačelnik je najveći problem

Moj aktivizam traje od 2005. godine, a kroz to sam razdoblje deset godina vijećnica u tijelima mjesne samouprave. Dvaput sam bila članica Vijeća gradske četvrti "Novi Zagreb – Istok", a sada sam pola mandata u Vijeću mjesnog odbora "Travno". Opći dojam mog cjelokupnog petnaestogodišnjeg rada jest da veliki trud donosi vrlo malene pomake. Rekla bih da je najveći problem sadašnji gradonačelnik, jer on je uspio Aroganciju i nepristupačnost gradskih struktura može "omekšati" jedino okupljanje velikog broja građana oko neke teme"ozakoniti" netransparentnost i neodgovornost.

Kao bivša vijećnica VGČ-a i sada VMO-a imam osjećaj da se ništa ne može riješiti i da su svugdje zatvorena vrata. Najgora posljedica toga jest potpuna nezainteresiranost građana za rad mjesne samouprave. Sistem rada naših gradskih ureda nakon nekoga vremena posve iscrpi rijetke pojedince koji počnu nešto raditi, a jednako ih tako i državna ministarstava. Kad se traži neka informacija od bilo koje gradske službe, protokol odgovora se čeka i do tri mjeseca. Nije rijetko da si prisiljen uputiti i požurnicu. Mogu reći da osjećam sram što sam vijećnica u mjesnoj samoupravi jer ništa ne mogu napraviti.

Udruga "Travno moj kvart", s kojom sam prije petnaestak godina započela raditi, imala je velike akcije poput one "Crkva da, u parku ne" protiv gradnje crkve u parku u Travnom. Podigli smo, između ostaloga, ustavnu i upravnu tužbu, ali su nam obje "pale" zbog formalnih detalja. Za gradnju crkve predlagali smo jugozapadnu veliku parcelu određenu GUPom za družtvenu djelatnost. Uzalud!

Bavili smo se i problematikom otpada, jer nam vjetar u Travno često donese smrad s Jakuševca. Pridružili smo se "Čistoći"   u pilot-projektu pod Kao bivša vijećnica VGČ-a i sada VMO-a imam osjećaj da se ništa ne može riješiti i da su svugdje zatvorena vratanazivom "Mamutica za čist okoliš". U njemu smo uspjeli pokrenuti čak i šire susjedstvo, što ide u prilog tvrdnji da je ljude moguće mobilizirati kad se radi o njihovu zajedničkom interesu. No kad je projekt završio, a "Čistoća" nije napravila korak dalje s odvojenim otpadom, energija građana je pala. Zbog takvih iznevjerenih očekivanja ne postoji niti njihov interes za rad Vijeća mjesnog odbora.

U istom projektu dobili smo kante od deset litara za odvajanje kućnog bio otpada koje smo dijelili kućanstvima. Najavili smo dolazak. Stanari su nas dočekivali s pitanjima. Bili su motivirani. Postigli smo značajan uspjeh, da je 20,6 posto otpada "Mamutica" bilo razvrstano. Bilo je to 1363 domaćinstava združeno k istom cilju. Na kraju se ipak pokazalo da ni oko razvrstavanja otpada nije bilo moguće surađivati s Gradom. Naglasila bih ni s "Čistoćom".

Aroganciju i nepristupačnost gradskih struktura može "omekšati" jedino okupljanje velikog broja građana oko neke teme. Ta arogancija vidljiva je i na primjeru izgradnje rampe, duljine oko 130 mojih koraka (cca 68 m), za potrebe osoba s invaliditetom pri njihovu dolasku na plato između dviju "Mamutica". Sastoji se od sedam plus dvije zasebne rampe, tlocrtno nalik na meandar, i šest oštrih okretišta. Otkad je izgrađena, u jesen 2014., nisam primijetila da ju bilo tko koristi. Bilo je neusporedivo jednostavnijih i funkcionalnijih načina da se invalidima omogući dolazak na plato koji je ujedno naš trg na kojem su svi potrebni dućani i mnogi naslovi uslužnih djelatnosti potrebnih svakodnevno (pošta, banka, fina…) Pitala sam invalide: kako se snalaze? Koriste lift bilo kojeg ulaza. Od razizemlja do na prvi nivo. To je prizemlje. Izlaz na plato. Stanari imaju razumijevanja. Pitam se kakav to um može smisliti ovako nešto nepraktično i ružno? Stanari ulaza tik uz rampu, predvođeni susjedom, stručnjakom, uz razradu elaborata koliko je rampa u svim segmentima neučinkovita, htjeli su izgradnju rampe zaustaviti. Već u startu bili su ignorirani u svim segmentima. A poštivali su sav protokol: traženje inspekcijskog nadzora od Ministarstva, pomoć MO koji je proslijedio predmet VGČ i dalje… Od gradskih službi dobili su odgovor – lažan - da je projekt izgradnje rampe prethodno bio građanima stavljen na uvid i raspravu.

Alen Čičak, predsjednik Savjeta Socijaldemokratske partije za reformu lokalne uprave i mjesne samouprave, bivši predsjednik VMO-a "Kozari putevi" i član VGČ-a "Peščenica – Žitnjak"

Mjesnim odborima treba prepustiti ovlasti koje im pripadaju

Razgovaramo o dvostupanjskom sustavu mjesne samouprave, koji se u Zagrebu sastoji od mjesnih odbora i gradskih četvrti. Na osnovu vlastitog iskustva došao sam do zaključka da je jedno od toga dvoga posve nepotrebno, a neka rješenja koja su postojala prije četrdesetak godina bolje su funkcionirala od ovih sadašnjih. Bit današnjega sustava jest da se na papiru pokaže kako postoji nekakva razina mjesne samouprave, premda ona praktički ne postoji. Mjesni odbori u Statutu grada Zagreba imaju pravnu osobnost, ali ona im je u stvarnosti posve Prije četrdesetak godina ljudi su bili suživljeni s mjesnim zajednicama, koje su imale svoj teritorijalni i operativni smisao oduzeta – sve do banalnih stvari, da se žig mjesnih odbora ne nalazi u njihovim prostorijama, ili kod njihovih predsjednika, već u prostorima Ureda za mjesnu samoupravu.

Unutar SDP-a uhvatio sam se ove priče zato što svjetonazorski podržavam diskurs koji ističe važnost sudjelovanja građana u odlučivanju i transparentnosti. Dok sam bio predsjednik VMO-a u Kozari putevima nisam od građana zahtijevao da se najavljuju ako žele neposredno pratiti sjednice, a radi se o dijelu grada gdje je komunalna infrastruktura na najnižoj razini. Možete zamisliti kolika je ondje bila fluktuacija nezadovoljnih ljudi koji nemaju kanalizaciju, vodu ili plin. U radu u takvim uvjetima suočio sam se s problemom ograničenog proračuna, koji je na način "uravnilovke" raspoređen na 218 mjesnih odbora koliko ih postoji u Zagrebu. Sa 650 do 750 tisuća kuna ne možete zadovoljiti niti pola postotka potreba građana na području poput Kozari Putova.

Drugi bitan problem u funkcioniranju Grada Zagreba jest što on, za razliku od države, nema indeks razvijenosti posebnih područja. Živjeti u Brezovici ili u Gornjem Vrapču nije jednaka stvar kao živjeti u središtu grada. Drugačije su potrebe za financiranjem tzv. malih komunalnih aktivnosti, a Grad o tome apsolutno ne vodi računa. Ista je stvar i na razini gradskih četvrti, čija su vijeća "protočni bojleri" koji na svojim budžetskim stavkama imaju 13 do 14 milijuna kuna, ali to se uglavnom prelijeva iz kapitalnih investicija koje su planirane kroz pojedina gradska trgovačka društva.

Rekao sam da su neke stvari bolje funkcionirale prije četrdesetak godina. Ljudi su tada bili saživljeni s mjesnim zajednicama, koje su imale svoj Mjesni odbori u Statutu grada Zagreba imaju pravnu osobnost, ali ona im je u stvarnosti posve oduzetateritorijalni i operativni smisao. Za razliku od toga, danas u Zagrebu imamo 17 gradskih četvrti i 218 mjesnih odbora koji ne ispunjavaju nikakvu funkciju. S gradskim je službama teško komunicirati. Na razini propisa tu nema mjesta nekim velikim izmjenama, jer Statut Grada je u tom pogledu jasan: propisana je mjesna samouprava i mjesnim odborima treba prepustiti ovlasti koje im pripadaju.

Do problema dolazi u pitanju javnih radova, banalno rečeno – provedbe javne nabave za određene infrastrukturne radove, projekte ili akcije na razini bilo kojeg mjesnog odbora. Osobno, kao i stranka kojoj pripadam, smatram da ju treba spustiti na najnižu razinu, to jest na mjesne odbore. Tako misli i većina građana s kojima smo razgovarali. Naša je ideja da se odredi proračunski limit sukladno stupnju razvijenosti svakog mjesnog odbora kako bi on mogao samostalno funkcionirati u pogledu dogovaranja određenih poslova. Time bi se riješilo možda i dvije trećine svih radova koje obavljaju velike gradske tvrtke, poput "Zrinjevca" ili "Zagrebačkih cesta".

Sadašnji sustav favorizira tvrtke u vlasništvu Grada, što je nonsens zbog učestalog precjenjivanja vrijednosti obavljenih radova. Osim toga, mjesni odbori moraju potrošiti sredstva u određenom roku, a zbog sporosti izvršenja radova ne ostaje prostor za rebalans, pa se ostatak sredstava na kraju vraća u gradski proračun. Kontinuirano se događa da se male komunalne aktivnosti za tekuću godinu predviđaju u Stvari su posljednjih godina išle dotle da je jednom prilikom naš Mjesni odbor dobio od gradskih službi uputu da svatko od vijećnika prebroji u koliko koraka prođe ulicu, da bismo tako doznali koliko je dugačka. Većina nas je odbila to izvršitistudenome, postupak nabave završava se u lipnju ili srpnju, radovi započnu preko ljeta, i mjesni odbori pola godine ne mogu funkcionirati. Te radove mogu i trebaju dogovarati sami mjesni odbori, jer ne radi se o poslovima višemilijunske vrijednosti, već o onima čiji troškovi u pravilu iznose 500 do 150 tisuća kuna. U tom smislu potrebno je vratiti faktičku pravnu osobnost mjesnim odborima, dopustiti im da upravljaju svojim sredstvima i svojim proračunima.

U gradskim službama postoji preko 200 ljudi koji rade na sustavu javne nabave pa opet curi na sve strane, tako da se ne bismo trebali bojati prebacivanja tih obaveza na mjesne odbore. Ljudi koji su neposredno birani od susjeda bit će odgovorni prema njima i jako će voditi računa o tome hoće li ih moći pogledati u oči u slučaju preplaćenih radova.

S druge strane, ne vidim potrebu za gradskim četvrtima u njihovu sadašnjem obliku. Danas im gradski Statut omogućuje da odlučuju o pitanjima izvan njihova teritorija, što je potpuno besmisleno. Besmisleno je i zatrpavanje njihovih vijećnika materijalima koji ponekad dosežu i pola metra visine, a nitko ih ne čita. Smatram da bi bilo bolje kada bi vijeća gradske četvrti funkcionirala u formi skupa svih predsjednika mjesnih odbora koji sačinjavaju određenu gradsku četvrt.

Organizacijska promjena funkcioniranja na razini mjesne samouprave samo je prva stepenica, koja može dovesti i do toga da aktivističke skupine koje djeluju na pojedinim područjima grada mogu dobiti priliku da nešto i promijene. U sadašnjoj situaciji, ako gradonačelniku ne bude "neugodno", kako je rekla gospođa Lugar, zbog neke njegove dnevnopolitičke svrhe, utjecaj takvih skupina i dalje će biti marginalan. Sustav je previše trom, svatko izbjegava svoju odgovornost, pa dopisivanje s raznim uredima zato i traje mjesecima. Direktna komunikacija između mjesnih odbora i izvođača radova bila bi daleko efikasnija i transparentnija od svih sadašnjih posredovanja gradskih službi. Smatram da čitav sustav zagrebačke mjesne samouprave treba reorganizirati u skladu sa Statutom Grada, jer sadašnji Statut omogućuje dobra rješenja.

Stvari su posljednjih godina išle dotle da je jednom prilikom 2010. godine naš Mjesni odbor dobio od gradskih službi uputu da svatko od vijećnika prebroji u koliko koraka prođe ulicu, da bismo tako doznali koliko je dugačka. Većina nas je odbila to izvršiti, jer to zaista ne bi smjeli biti poslovi predstavnika građana u vijećima mjesne samouprave.

Robert Faber, predstavnik platforme "Zagreb je naš" u Vijeću gradske četvrti "Donji grad"

"Oporbena situacija" u Donjem gradu

Navest ću nekoliko primjera koji ilustriraju kako funkcionira mjesna samouprava u Zagrebu. Prvi se odnosi na organiziranje zbora građana u vezi nedavnih urbanističkih intervencija na Trgu žrtava fašizma. Izašlo je na vidjelo da su nam iz gradskih struktura podvalili pogrešan iznos troškova za te radove, uz drugačiji opis samih radova. Kada je to postalo vidljivo, održali smo otvorenu sjednicu VGČ-a na Trgu žrtava. Prisutni građani tražili su održavanje zbora građana, pa smo već na sljedećoj sjednici Vijeća donijeli takvu odluku. Zaključili smo da ćemo točan datum Shvatili su vjerojatno da im je Donji grad postao preopasan, jer je gradonačelnik Bandić u njemu izgubio većinu. Situacija u toj gradskoj četvrti postala im je nepredvidiva  održavanja zbora odrediti na idućoj sjednici, kad nam bude jasniji tajming vlastitih aktivnosti. Kad smo ga konačno odredili, i počeli ga oglašavati, pročelnica Gradskog ureda za mjesnu samoupravu Renata Šimon uputila je depešu da zbor nismo pripremili na formalno ispravan način, jer je na istoj sjednici trebalo donijeti i odluku o održavanju zbora i točan termin njegova održavanja. Pozvala nas je na sastanak kako bi nam objasnila na koji bi način trebalo provesti zbor građana. Bilo nam je jasno da pokušava opstruirati čitav proces, ali pristali smo na tu igru i povukli obavijesti o održavanju zbora.

Pročelnica je na tom sastanku iznijela nekoliko stvari koje su mi se činile spornima. Prije svega, sporna je bila njezina tvrdnja da već prije održavanja zbora moramo imati spremljeno pitanje o kojem će građani iznositi svoje mišljenje. To sam smatrao besmislenim, jer nije se radilo o referendumu, već o zboru građana, koji, ako žele, mogu na licu mjesta promijeniti takvo pitanje i postaviti neko drugo.

Drugo, u pročelnicinom uredu pitali su nas na koji način namjeravamo kontrolirati tko je od prisutnih građana doista iz Donjeg grada, a ne možda iz neke druge gradske četvrti. Rekli smo im da ih možemo provjeravati na osnovu usporedbe podataka iz osobnih iskaznica i popisa ulica koje pripadaju našoj četvrti. Ta mogućnost odmah je odbijena i pročelnica nam je rekla da njihove adrese moramo provjeravati sa spiska birača. Odgovorili smo da nam spisak birača nije dostupan dokument, ali ona je ustrajala na takvom postupku.

Nakon niza sličnih osporavanja, zatražili smo od pročelnice Šimon da nam dostavi upute kako se organizira zbor građana. Odgovorila je da nam Dosadašnja nelogična praksa gradskoj je upravi dovoljan argument za nastavljanje nelogične prakse, a što god mi u Vijeću rekli, ona ne odustaje od toga da i dalje radi po svometakve upute ne može dati napismeno, jer "Zakon, Statut i drugi propisi se mogu različito tumačiti...". Na to smo odgovorili upravo to, da smo sve te propise pokušali protumačiti na jedan način, a sada ona tvrdi da je taj način pogrešan, ne želeći nam dati upute o proceduri za kakvu smatra da bi bila valjana. Rekla je da dosad u zagrebačkoj praksi nije bilo zborova građana, i da će naš biti prvi, pa da ne postoji uhodana praksa. Ta je informacija također bila neistinita, jer se na Trešnjevci malo prije toga našega razgovora, u veljači 2018. godine, održao zbor građana za koji pročelnica Ureda za mjesnu samoupravu vjerojatno nije niti znala.

U kasnijem telefonskom razgovoru o procedurama tvrdili su ipak, pomalo kontradiktorno, da su već održali "milion zborova građana" pa znaju što rade.

Na kraju je ispalo tako da pitanje o kojem će se raspravljati na zboru nismo morali definirati unaprijed, a od Ministarstva uprave nismo dobili popis birača, jer on niti nije javni dokument. U Uredu za mjesnu samoupravu na kraju su nam "savjetovali" da radi identifikacije građana ipak možemo koristiti i njihove osobne iskaznice. Taj cijeli slučaj organiziranja zbora građana pokazuje da je komunikacija sa samim vrhom Gradskog ureda za mjesnu samoupravu potpuno besmislena, a sve u cilju njegove opstrukcije rada Vijeća gradske četvrti na provedbi organizacije zbora građana.

Dometnuo bih da su nekako u isto vrijeme u Gradskoj upravi zamijenili voditeljicu stručne službe Gradskog ureda u Donjem gradu, koja je na tom terenu radila 34 godine i poznaje svaki najmanji problem. Pretpostavljali su da bi nam ona mogla previše pomoći oko organiziranja zbora građana, pa su je premjestili u Novi Zagreb. Umjesto nje, dobili smo voditeljicu službe koja u tom trenutku nije imala niti kvalifikacije za taj posao.

Svjetlana Lugar: Pa dobro, mi smo u Novom Zagrebu barem dobili dobru voditeljicu...

Robert Faber: Da, shvatili su vjerojatno da im je Donji grad postao preopasan, jer gradonačelnik Bandić je u njemu izgubio većinu. Situacija u toj gradskoj četvrti postala im je nepredvidiva.

Stvari oko organiziranja zbora nastavile su se u istom stilu: stručne službe iz Gradskog ureda za mjesnu samoupravu uvijek su nastojale ostaviti pukotinu za opstruiranje naše namjere. Na kraju smo ipak održali zbor, većina građana je tražila obustavljanje radova, a Vijeće je potom na osnovu toga donijelo i svoju odluku u istom smislu. To sve nije urodilo nikakvim efektom i Trg žrtava fašizma preuređen je prema gradonačelnikovu planu.

Drugi primjer koji ilustrira funkcioniranje mjesne samouprave u Zagrebu jest postavljanje sanitarnih prostorija tijekom preuređenja dječjeg igrališta u parku na Trgu kralja Krešimira IV. Na sjednici održanoj 19. ožujka 2018. naše je vijeće, u predloženom planu komunalnih aktivnosti, dobilo i stavku preuređenja igrališta, te financijski iznos od 700 tisuća kuna namijenjen tom projektu. Gradska uprava dostavila nam je samo Stručne službe iz Gradskog ureda za mjesnu samoupravu uvijek su nastojale ostaviti pukotinu za opstruiranje naše namjere organiziranja zbora građanaukupnu cifru, bez razdiobe po stavkama i specifikacije pojedinih troškova. Tražio sam da nam se dostavi troškovnik, na što nam je voditeljica stručne službe rastumačila kako se radi o okvirnom iznosu, a troškovnik da će biti sastavljen po našoj odluci prihvaćamo li ili ne prihvaćamo preuređenje parka.

Prethodne smo godine (2017.) u planu komunalnih aktivnosti imali izradu projekta za uređenje igrališta, pa proizlazi da nam gradske službe nisu htjele dati projekt (čiji dio sačinjava i troškovnik), koji smo već bili platili, prije nego li odlučimo hoćemo li iznos od 700 tisuća kuna za tu namjenu uvrstiti u idući plan.

Nakon što su nam obećali kako se ništa neće događati prije našeg usvajanja projekta i troškovnika, prihvatili smo ipak predloženi budžet u cjelini, kako nam je bio prikazan u planu komunalnih aktivnosti.

Potom je, 3. travnja, sklopljen ugovor između Grada i "Zrinjevca" o izvođenju tih poslova preuređenja igrališta, premda u međuvremenu nismo dobili obećani troškovnik. Istoga dana smo od građana obaviješteni da su na Krešimircu već počeli radovi na sanitarnoj kućici, mada te radove uopće nismo odobrili na Vijeću, niti su oni bili predviđeni u sklopu preuređenja igrališta. Opet sam tražio troškovnik, a kada sam ga konačno dobio, objavili smo ga: predviđao je preko 10 000 eura po četvornom metru za preuređenje tih WC-a.

Po objavljivanju tih podataka, predsjednika VGČ-a i mene opet su pozvali na sastanak u Gradski ured za mjesnu samoupravu. Na sastanku bili su prisutni ravnatelj tvrtke "Zrinjevac" i njegova zamjenica, pročelnica Ureda za mjesnu samoupravu, njezin zamjenik i 5-6 drugih službenika na visokim funkcijama. Poučen prethodnim iskustvom komuniciranja s pročelnicom, odmah sam zatražio da se razgovor snima, ali taj su zahtjev Osobno sam tražio, a tražio je i moj VGČ, da gradske službe specificiraju na koji način dolaze do iznosa financijske stavke namijenjene komunalnoj infrastrukturi, i što ona sve uključuje. Nismo dobili odgovornakon duljeg pregovaranja odbili. Zahtijevao sam da nam na Vijeće pošalju projekt uređenja dječjeg igrališta i da u njegovu troškovniku budu specificirani modeli sprava koje će biti postavljene na igralište, na što su mi prigovorili zbog manjka povjerenja u njihove dobre namjere.

Kad smo konačno nakon duljeg natezanja dobili na uvid projekt, ustanovili smo da nije ovjeren od strane Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Paradoksalno je da je upravo pribavljanje tog odobrenja bio razlog zašto su krenuli s preuređenjem sporne sanitarne kućice. Troškovnik je i u projektu također bio nespecificiran. I dalje sam insistirao na specifikaciji, uz navođenje modela dječjih sprava koje će biti postavljene, ali do današnjeg dana takav dokument nismo dobili. A radovi na rekonstrukciji dječjeg igrališta kreću upravo ovih dana.

Sličnih besmislenih situacija bilo je u protekle dvije godine bezbroj. Početkom svake godine Vijeće usvaja financijski plan, koji sadrži i iznose predviđene za održavanje komunalne infrastrukture. Te iznose određuje Grad i mi nemamo nikakvog utjecaja njih. U dvije godine su iznosi za pojedine stavke porasli za preko 800 posto, pa se nameće pitanje o razlozima takvog povišenja troškova. Dodatno zbunjuje što nakon točke dnevnog reda "Usvajanje financijskog plana", u kojem se planu nalazi spomenuta stavka "održavanje komunalne infrastrukture", slijedi druga točka, pod nazivom - "održavanje komunalne infrastrukture"(!). Prigovorio sam da je nelogično raspravljati o nečem što je već usvojeno u prethodnoj točki, i da bi redoslijed trebao biti obrnut. Od strane pročelnice Gradskog ureda odgovoreno mi je da se "tako oduvijek radi". Proizlazi da je dosadašnja nelogična praksa dovoljan argument za nastavljanje nelogične prakse, a što god mi u Vijeću rekli, gradska uprava ne odustaje od toga da i dalje radi po svome.

Toni Gabrić: Kao vijećnik u mjesnom odboru zapazio sam i da gradske službe očekuju prihvaćanje njihova prijedloga financijskog plana bez ikakvih izmjena i dopuna. Svaki pokušaj promjene zadanih stavki tumači se kao eksces, a većina vijećnika s time se miri.

Robert Faber: Osobno sam tražio, a tražio je i moj VGČ, da gradske službe specificiraju na koji način dolaze do iznosa financijske stavke namijenjene komunalnoj infrastrukturi, i što ona sve uključuje. Nismo dobili odgovor. Nedavno smo na izglasavanje dobili izvještaj o izvršenju prošlogodišnjeg plana, pa smo i za njega tražili specifikaciju, i još je nismo dobili. U kojem god smjeru krenete, nailazite na besmisao.

Vojko Rešetar, dipl. politolog

S birokratizmom radikalno

Osobno nisam baš odveć bio "zagrijan" za ovu temu iz nekoliko razloga, ali isti, dakako, nemaju nikakve veze s organizatorom ovog skupa i njegovim sudionicima, nego prvenstveno što se na ovakvim susretima izlažem nepotrebnom ponavljanju ili da se nepotrebno izlažem površno-banaliziranim pristupima i sporenjima koja su nužno jalova - a to ne želim. Mjesnoj samoupravi i nekim njenim aspektima, inače, sam posvetio (donekle na poticaj i uz potporu prof dr. Ivana Koprića) nekoliko radova/članaka te koga to eventualno više interesira može ih i konzultirati, npr. putem portala za znanstvene časopise "Hrčak". Stoga, u svezi ove rasprave, želim samo bona fide "nabaciti" neke sažete naglaske, (hipo)teze i time se, vrlo vjerojatno, izložiti nerazumijevanju.

Ako želimo dati opću, a kratku, ocjenu faktičkog stanja hrvatske mjesne samouprave, onda nam u tu svrhu može dojmljivo, ilustrativno poslužiti, U civiliziranom društvu političko-upravljačke strukture moraju biti odgovorno posvećene konzekventnom provedbenom respektiranju demokratske volje građana/suverena, a ne da bahato manipulativno ignorantski demonstriraju svoju nevolju i samovoljunpr. naziv dramske (crnogorske) serije (iz 1988./89.) - "Đekna još nije umrla, a ka'će ne znamo". Drugim riječima, mjesna samouprava u RH je (ne slučajno) marginalizirana i njeno postojeće stanje vrlo izvjesno vodi, ako izostanu žurno potrebne mnogostruke terapije, pogubnom ishodu. Da postoji pretežito razočarenje i nezadovoljstvo s postojećom pozicijom mjesne samouprave (kako na ravni stručno-znanstvenih istraživačkih nalaza i elaboracije, tako i na iskustveno-aktivističkoj i percepcijskoj razini javnog mijenja) sugerira i propitujući naziv ovog razgovora - "Kakvu mjesnu samoupravu želimo?". Ozbiljan odgovor na taj upit, dakako, ne može biti lakonski, ali polazeći od dostignutih egzaktnih dijagnostičko-terapijskih spoznaja) trebamo se, ipak i pri tome, pitati - što (usprkos svemu tome s/poznatom) prijeći postizanje željene uloge mjesne samouprave?!

Nesporno je da se razlog tog konzerviranog statusa quo, odnosno odsustvo postizanja (kako kaže aktualni hrvatski premijer) "transformacijskog učinka" - nepostojanje (kako se uobičajeno kaže) "političke volje" tzv. političke (partitokratske) elite od mjesne do državne razine. Politička volja je manifestacija političke vlasti i moći. (O političkoj moći se kod nas, nažalost, malo raspravlja, a još manje se ista istražuje - poglavito o njenoj ulozi, fenomenologiji i t.sl. na nižim, sub/lokalnim razinama grupiranja, organiziranja. Problematikom političke moći na lokalnoj razini u Hrvatskoj se bavio, koliko mi je poznato, jedino prof. dr. Ivan Grdešić - i to relativno davno. Osobno sam se, kroz jedan svoj rad (v. Rešetar, V.: "Politička moć u mjesnoj samoupravi", Zagreb, Hrvatska i komparativna javna uprava/HKJU, god. 11., br. 3., 2011., str. 729-752), skromno preokupirao pitanjem političke moći na mjesnoj razini, tj. - otkud u tom prostoru politička moć koje tu, inače, ne treba biti). Demokratska kolektivna politička volja je, dakako, nužna ne samo za legalno i legitimno pribavljanje izbornog povjerenja, nego i za upravljačke ishode njenog zadovoljenja - u protivnom se radi o manipulaciji i prevari / neispunjenim političkim obećanjima. (Uzgred samo da napomenem - u Ustavu RH /čl. 133. st. 2./ se čak nelogično navodi da se lokalna predstavnička tijela oblikuju temeljem "tajnih izbora"!?). U civiliziranom društvu (konsolidirane demokracije, vladavine prava i stvarne zaštite ljudskih prava) političko-upravljačke strukture Demokratsko-kulturooški nezreo narod ima vlast kakvu zaslužuje - tzv. političke elite su samo njihovo ogledalo, odnosno izraz volje idiota, a ne građanamoraju biti odgovorno posvećene konzekventnom provedbenom respektiranju demokratske volje građana/suverena, a ne da naspram toga - bahato manipulativno ignorantski demonstriraju svoju nevolju i samovolju. Upravljačka (politička, društvena i dr.) volja (kao racionalno-afektivni agregat ključnih individualnih i/ili kolektivnih aktera/"vratara moći" u upravljačkoj agendi) bez odgovornosti se objektivno pretvara u samovolju, svojevrsnu "tiraniju" ili totalnu ignoranciju biračke volje. Naš javni diskurs s razlogom obiluje raznim, "novim" pojmovima i kategorijama (otvorenost, transparentnost, itd.), ali smo, pri tome, funkcionalno-provedbeno zanemarili i prognali (kada se zbori o obavljanju javnih poslova i promicanju javnog dobra) provjeravajući, korektivno-disciplinirajući, samo/zaštitni smisao alata "odgovornosti" (u svim njenim dimenzijama).

Kada neodgovorna tzv. politička elita duže vremenski, konstantno izborno-upravljački preživljava, problem onda nije samo ona i njena samovolja. Problem je tada evidentno kompleksniji i veći, jer im takvo odnošenje, apsurdno, ali istinito, omogućuju upravo oni kojima bi trebali odgovarati - suvereni, građani, demos. Stoga se, zaista, može reći da demokratsko-kulturooški nezreo narod ima vlast kakvu zaslužuje - tzv. političke elite su samo njihovo ogledalo, odnosno izraz volje idiota, a ne građana. Da u Hrvatskoj većinski postoje građani, a ne podanici, imali bismo i razvijeno građansko društvo - a mjesna samouprava je njegov sastavni dio jer bi nju moralo karakterizirati autonomno-samoupravni, neposredni (organizacijski i aktivistički) odnosi i procesi, a ne političko-stranačko monopolističko posredovanje. Trebalo bi reaktualizirati značenje starogrčkih Kada bi se u gradu Zagrebu, eksperimenta radi, ukinula ovakva, sadašnja mjesna samouprava, to nitko od građana ne bi uopće primijetiopojmova "građanina" i "idiotes". Građani (ne i robovi) su u staroj Grčkoj bili ravnopravni i slobodni pripadnici polisa koji odgovorno, harmonizirano skrbe o privatnom i javnom interesu. Idiotes bi odgovarali pripadnicima našeg današnjeg društva koji su se grabežljivo osilili provođenjem maksime "u se, na se i poda se", koji zanemaruju ili privatiziraju javni interes. Biti građaninom vrlo je zahtjevna obaveza, koja podrazumijeva znanje, vrijeme, angažman, toleranciju, poštivanje etičko-moralnih i drugih postulata, itd. Za razliku od sluge, podanika - nije lako biti građanin, a ponekad je, vidimo, i frustrirajuće. Ljude koji su štetili javnom interesu ili nisu vodili brigu o njemu stari su Grci nazivali - idiotima. Prenesemo li te starogrčke pojmove u suvremeno doba i konkretiziramo li ih u hrvatskim ne/prilikama, moglo bi se zaključiti da imamo manje građana nego idiota. Ako se radi o zajednici u kojoj većinu sačinjavaju idioti, onda ni sama zajednica ne može biti drugačija nego idiotska. Stoga je stvari potrebno iz temelja mijenjati, a to dakako nije lako - poglavito u postojećem, donekle hobbesovskom, ozračju u kojem je potreba i praksa zalaganja za temeljne vrijednosti i javno dobro opasno zapuštena. Umjesto toga na djelu je antipolitika koju promiče stranačka oligarhija i njihova (temeljem negativne selekcije regrutacije) podobna stranačka ergela poslušnika i gladijatora te privremeno ili trajnije naivna biračka publika. Podanička politička kultura je raj za sub/lokalne i nacionalne autokrate, tj. kvazispasitelje koji kad-tad (naknadnom probuđenom demokratskom sviješću i akcijom te uz visoku cijenu/"troškove") završe (kako bi kazao K. Marx) na "smetlištu povijesti".

Kada bi se u gradu Zagrebu, eksperimenta radi, ukinula ovakva, sadašnja mjesna samouprava, to nitko od građana ne bi uopće primijetio, a s druge strane, zbog smanjenja ogromnih troškova napravila bi se javna korist (o tome v. Rešetar, V.: "Mjesna samouprava Grada Zagreba-između Scila i Haribda", Zagreb, HKJU/poseban prilog uz br. 2., 2017., str. 15-33). U tom kontekstu zanimljiva je ilustracija, apsurdnost kvantitativnog Ako se radi o zajednici u kojoj većinu sačinjavaju idioti, onda ni sama zajednica ne može biti drugačija nego idiotska. Stoga je stvari potrebno iz temelja mijenjatiodnosa ukupnog broja zaposlenih u gradskoj upravi dvaju najvećih gradova (Zagreba i Splita). Tako, npr. samo jedan, od trenutno 25 gradskih ureda, zagrebačke gradske uprave (Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet) ima skoro isti broj zaposlenih kao čitava gradska uprava Splita. Stoga se nužno postavlja pitanje od kuda ta i tolika diskrepancija (javni trošak) i čemu to vodi. U našem se društvu očito ne postavljaju pitanja koja se i zdravorazumski nameću i koja bi trebali postavljati ljudi koji odgovaraju sadržaju pojma građani. Promjene u pogrešnoj politici se, u pravilu, ne odvijaju dragovoljnom inicijativom kreatora i protagonista takve politike, već na osnovu građanskih protesta i akcija.

I (konačno) na kraju, ovako projektirana mjesna samouprava ne može biti (što bi supstancijalno trebala) korisna autonomno-samoupravna zajednica građana na mjesnom području. Građani u njoj nemaju autonomnu, vlastitu, samoupravnu sublokalnu "vlast" i moć, jer su konstitucijski, organizacijski, funkcionalno-problemski, itd. i na toj, građanima svekoliko imanentnoj, razini teritorijalnog okupljanja i organiziranja razvlašteni samom zastupljenošću političkih stranaka koje njihove vitalne, mjesne probleme i potrebe uvjeta i kakvoće življenja otuđeno, posredno pretvaraju (polarizirajući, konfrontirajući, fragmentirajući, itd.) u kvazipolitičke, stranačke igrice koje rijetko kada objektivno koriste samim građanima. Nemoćna mjesna samouprava stoga, tj. kao takva, nije po bilo kojoj racionalnoj osnovi atraktivna, važna za same građane, jer isti uviđaju njenu postojeću suvišnost, beskorisnost. Stranački kontrolirana, paralizirana mjesna samouprava (i uz to je često i obična transmisija lokalne uprave) ne može po sebi i za sebe/građane biti korisna i moćna. Za poželjnu mjesnu samoupravu nedostaje niz ključnih pretpostavki, ali je potrebno i izazovno, i u takvom obeshrabrujućem i bezizlaznom sustavu, provjeriti Stranački kontrolirana, paralizirana mjesna samouprava (i uz to je često i obična transmisija lokalne uprave) ne može po sebi i za sebe/građane biti korisna i moćnamogućnosti (uopće, te kako i koliko) optimiziranja pozicije mjesne samouprave. Za takav pristup početno-presudno je, između ostalog, da vodeći i personalni sastav tijela i službi mjesne samouprave radikalno napusti arhaični, začahureni i sterilni način postojećeg odnošenja/funkcioniranja, a kojeg u osnovi obilježava forumsko-birokratski i partitokratski pristup i da u tu svrhu inaugurira primjerenu edukaciju koja će im pomoći akceptiranje stručnih (klasičnih i modernih) upravljačkih znanja, vještina i alata (o tome v. Rešetar, V.: "Mogući program edukacije za mjesnu samoupravu Grada Zagreba", Zagreb: Hrvatska pravna revija, br. 2. 2012.) - koje će omogućiti i inkluzivno stvaranje prirodnih (situacijskih i trajnijih) partnerskih koalicija (različite organizacije civilnog društva, društveno odgovorno ponašanje gospodarskih subjekata na mjesnom području, suvlasničke stambene zajednice, etc.), te afirmirati poduzetniju i proaktivniju praksu u ostvarivanju zadataka iz svog samoupravnog djelokruga.

Dr. sc. Jana Vukić, docentica na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu - Katedra za urbanu sociologiju

Totalna nejednakost u odnosima moći

Nakon niza dosad iznesenih frustracija iznijet ću i frustraciju studenata koji izabiru diplomski rad na temu mjesne samouprave, pa dvije godine ne uspijevaju obaviti intervjue na koje su se obavezali jer ne mogu naći sugovornike među mjesnim vijećnicima.

Tu je naposljetku i moja osobna frustracija, jer se kao stručna osoba borim s vjetrenjačama. Grad je promovirao čarobnu riječ "participacija", pa sada u okviru istraživanja o kvaliteti života u gradu istražujem i stupanj građanskog participiranja. Istodobno međutim, nailazim na situaciju da Šansu vidim u edukaciji, kako bismo mlade ljude, koji žive u posve "drugoj dimenziji", naučili da međusobno razgovarajugradski službenici po različitim uredima, čak i u slučaju njihove izrazito dobre volje da pronađu određene studije ili podatke, jednostavno ne znaju kojim informacijama raspolažu. Kažete im: "Ali čujte, bila je studija, vi je sigurno imate, naručili ste je, znam!" Odgovaraju: "Nemamo je. Imate li ju možda vi, pa da ju skeniramo?" To ilustrira razinu naše nekulture, od birokratske do demokratske - podaci se ne prikupljaju, spremaju i usklađuju na adekvatan način. Primjerice, nedavno sam radila na projektu "Prostor središta Trešnjevke" na kojem sam bila angažirana kao stručnjak za participaciju. Rezultati projekta još uvijek nisu javno dostupni, premda je pohvalno što smo imali njihovu javnu prezentaciju. Nameće se pitanje: gdje ćete ga pronaći? Na kojoj internetskoj stranici? Probajte na službenim stranicama Grada Zagreba: čak i kad istraživanje bude objavljeno, ne možete se probiti kroz šumu informacija koje su na njoj nepregledno razbacane. Svakodnevno se borim s tom stranicom, svakodnevno ju otvaram i analiziram, super mi je što postoji Geoportal - ali stranica je posve nepregledna i na njoj je gotovo nemoguće pronaći bilo kakav podatak koji vam u tom trenutku treba.

Drugi problem vezan je uz participaciju građana, odnosno nesklonost izražavanju stavova, nezainteresiranost, osim na razini političke sklonosti - Imamo velik problem sa sustavom vrijednosti, s totalnom nejednakosti u odnosima moći i s prostornim nejednakostima kojih kao društvo uopće nismo svjesnikada provodim terensko istraživanje, od građana najčešće dobivam dva odgovora: ili su "za Bandića" ili su "protiv" njega. Na sva pitanja u vezi njihova konkretnog života i potreba, odgovor je u pravilu isti: "Pusti, nemam vremena". Ljudi su ustvari jako "protiv" svega, a u takvim slučajevima dobijete zanimljive odgovore: "Ukinuti mjesne odbore!" - ljutito kaže ispitanik. Ja ga upitno pogledam, a on nastavi skoro sa suzama u očima: "Ja sam član vijeća mjesnog odbora. To je bacanje novaca! Javio sam se u to jer sam htio nešto promijeniti." Druga varijanta odgovora izgleda ovako, citiram: "Ljudi su gori od stoke!"

Ljudi su, dakle, užasno kritički raspoloženi. Jedino što kao sociologinja zapravo mogu reći jest da imamo veliki problem sa sustavom vrijednosti, s totalnom nejednakosti u odnosima moći i s prostornim nejednakostima kojih kao društvo uopće nismo svjesni. One su u Zagrebu izrazito vidljive, a mi ih uopće ne registriramo. Ilustracija različitih pristupa transparentnosti i dostupnosti mjesne samouprave: u VGČ-u "Brezovica" naići ćete na kameru kojom se snimaju sjednice, pa se tako sve dokumentira. VGČ-u "Gornji grad" ne možete ni pristupiti, jer u njemu se nikad nitko ne javlja na telefon. Postoje posve različiti pristupi problemu javnosti rada unutar istog sustava, iz čega proizlazi da nikakve transparentnosti niti nema.

Moj zaključak jest da postoje načini za popravljanje ovakvoga stanja, ali da je bavljenje njime frustrirajuće za sve. Šansu vidim u edukaciji, kako bismo mlade ljude, koji žive u posve "drugoj dimenziji", naučili da međusobno razgovaraju. Sa stanovišta bavljenja javnim prostorom - svijest o tome što jest "javno" kod nas je vrlo nerazvijena i na to pitanje uopće nemamo odgovor. Također ne postoji svijest o tome što je "dobro". Kada spojimo ta dva pojma u "javno dobro", ili "opće dobro" - ideja o tim pojmovima u društvu jednostavno ne postoji. Čak i kod educiranih ljudi primjećujete da se ponašaju isključivo prema vlastitom interesu.

Vojko Rešetar: Javno dobro izumire, kao što su izumrli dinosauri. Kao što kažemo da su oni nekad postojali, tako ćemo, bojim se, jednog dana govoriti da je nekad postojalo javno dobro.

Jana Vukić: To je rezultat društvenih odnosa, pa i nas samih koji doprinosimo, ne doprinosimo ili se protivimo da bude tako. Protivimo se ako nismo odlučili šutjeti o tome, i drago mi je vidjeti da društveni aktivizam ipak nije zamro. No, problem se ne sastoji samo u fragmentaciji i u Ljudi su ustvari jako "protiv" svega, a u takvim slučajevima dobijete zanimljive odgovore: "Ukinuti mjesne odbore!"činjenici da mjesni odbori nemaju moć. Najžalosnije mi je to što je jako teško postići suradnju između udruga s jedne, i gradskih četvrti odnosno mjesnih odbora s druge strane. Postoje propisi koji nalažu da mjesna samouprava mora surađivati s udrugama, ali oni vrlo često ne surađuju.

Osim što najčešće ne postoji komunikacija između udruga i mjesne samouprave, niti između stanovnika pojedinih četvrti i mjesne samouprave, velik je problem i u tome što na razini različitih struka također ne postoji međusobna komunikacija. Naprotiv, prisutna je konkurencija tko će za koji projekt osigurati financije, pri čemu se javlja i krađa ideja (nažalost takav odnos postoji između mjesnih odbora i udruga u Zagrebu, iako ima svijetlih primjera). Radi se o vrlo prizemnim i ružnim stvarima, a od toga na kraju svi patimo.

Frustracija stručnjaka je velika, jer se dešava da napravite odličnu studiju koju zatim netko gurne u ladicu i kaže: "Ne, tu će biti Manhattan." Nadam se ipak da je stvari moguće unaprijediti kroz suradnju i razgovor s pripadnicima mlađih generacija, i pogotovo kroz otvaranje rasprave o pojmovima "javno", "dobro" i "zajedničko".

Dr. sc. Tijana Vukojičić Tomić, docentica na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu

Previsoka fragmentiranost sustava

Nadovezala bih se na postavljeno pitanje, kako aktivirati mlade. Na predavanju iz predmeta "Lokalna samouprava" upitala sam studente (buduće akademske građane, koji su već tri godine na studiju iz uskospecijaliziranog interesa za javnu upravu) znaju li za svoje mjesne odbore. Od stotinu studenata, samo jedna studentica, koja je na studij došla iz manje sredine, znala je navesti nekoliko osnovnih podataka o njezinu mjesnom odboru. Taj detalj ilustrira kako su studenti informirani. Proizlazi da korištenje oglasnih ploča na autobusnim stanicama, kao sredstvo informiranja građana o aktivnostima mjesnih odbora, definitivno nije metoda primjerena 21. stoljeću, a posebno nije želimo li aktivirati mlade.

Naše istraživanje (objavljeno u radu "Neuspješna europeizacija hrvatske mjesne samouprave: nedovoljna atraktivnost ili loše institucionalno Veliki potencijal mjesne samouprave mogao bi se ispuniti ako se riješe problemi nadležnosti i ovlasti, visoke fragmentiranosti sustava, načina na koje mjesni odbori pružaju svoje informacije građanima i naravno, problem financiranjaoblikovanje", a u kojem je sudjelovao i prof. Ivan Koprić) bavilo se funkcioniranjem mjesnih odbora u ostatku Hrvatske, osim Grada Zagreba, a ideja nam je da na ovo što smo dosad istražili nadogradimo podatke o Gradu Zagrebu. Pokušali smo istražiti kakva je zapravo uloga mjesnih odbora u Hrvatskoj, na način da smo radili analizu sadržaja službenih web stranica svih gradova. Nastojali smo ustanoviti koji gradovi koriste web stranice kao sredstvo informiranja, pa možda i komunikacije, između jedinica mjesne samouprave i građana. Ovdje se ustvari radi o dva pojma, o transparentnosti koja se ostvaruje pružanjem informacija, i o otvorenosti koja, kao viši oblik komuniciranja podrazumijeva dvosmjerni proces. Na takvu dvosmjernu komunikaciju između mjesnih odbora i građana naišli smo samo na web stranicama Grada Rijeke.

S druge strane, poražavajući je podatak da preko 82 posto gradova u Hrvatskoj na svojim službenim web stranicama objavljuje samo osnovnu informaciju o mjesnim odborima, koja uključuje tek popis njihovih članova i možda njihove kontakt-podatke. U svega dvanaest gradova (u Kastavu, Križevcima, Krku, Labinu, Lepoglavi, Makarskoj, Osijeku, Popovači, Rijeci, Splitu, Varaždinu i Zagrebu), dakle u približno 10 posto njih, na web stranicama su objavljene informacije o radu mjesnih odbora, tako da je objavljen program rada, ili dnevni redovi sjednica, ili vijesti o konkretnim aktivnostima.

Prvi i osnovni problem u vezi naše mjesne samouprave jest visoka fragmentiranost sustava. Lokalna samouprava je i sama fragmentirana, pa nailazimo na situaciju da su neke općine manje od područja nekih mjesnih odbora. Došli smo do podatka da je prosječan broj stanovnika u mjesnim odborima koji postoje u općinama približno 700, a u mjesnim odborima koji postoje u gradovima (bez Zagreba) oko 1300. Prosječno Jedan je od naših prijedloga da bi financiranja i ovlasti mjesnih odbora trebali biti propisima daleko jasnije uređenipostoji 4,3 mjesna odbora po općini, odnosno 15,06 po gradu. Nameće se pitanje kako mjesni odbori, toliko fragmentirani, mogu biti djelotvorni i ispunjavati svoje uloge. Mjesni odbori po Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi iz 2001. godine imaju pravnu osobnost, ali veliki problem vidimo u njihovoj ovisnosti o predstavničkim tijelima. Ona uređuju njihove ovlasti i odlučuju o njihovom financiranju.

Jedan je od naših prijedloga da bi financiranja i ovlasti mjesnih odbora trebali biti propisima daleko jasnije uređeni. Sami mjesni odbori trebali bi sudjelovati u sustavu financiranja, ili bi trebali imati zagarantirana sredstva za rad. Udio u proračunima gradova koji pripadne mjesnim odborima uglavnom je manji od 1 posto. Izuzetak je Zagreb, u kojem se za potrebe mjesne samouprave izdvaja oko 8 posto gradskog proračuna, ali uzmemo li obzir broj njihovih jedinica (218 + 17), to opet čini njihovu ulogu u najmanju ruku vrlo ograničenom.

U istraživanju smo krenuli od teorijske postavke skupine autora (Hlepas i suradnici) koji su odredili osnovne uloge koje mjesna samouprava može imati. To su uloga aktivatora lokalnih aktivnosti, predstavnika lokalnih interesa, pružatelja javnih usluga u lokalnoj zajednici, uloga njezina glasnogovornika i uloga inkubatora političara za buduće funkcije na lokalnoj, regionalnoj ili nacionalnoj razini. Analizirajući gore navedenih Poražavajući je podatak da preko 82 posto gradova u Hrvatskoj na svojim službenim web stranicama objavljuje samo osnovnu informaciju o mjesnim odborimadvanaest gradova i informacije koje oni objavljuju o jedinicama mjesne samouprave na svojim web stranicama, naišle smo na činjenicu da, unatoč vrlo ograničenim financijskim sredstvima i skučenim ovlastima, te jedinice u ograničenoj formi ispunjavaju dio svojih uloga. Proizlazi da mjesna samouprava ima veliki potencijal, koji međutim nije iskorišten. On bi se mogao ispuniti ako se riješe problemi nadležnosti i ovlasti, visoke fragmentiranosti sustava, načina na koje mjesni odbori pružaju svoje informacije građanima i naravno, problem financiranja.

Kao predstavnica u Vijeću roditelja jedne škole u Stenjevcu imala sam priliku vidjeti kako je mjesni obor reagirao na jednu konkretnu potrebu: imali smo problem s prometom u blizini škole i pokazalo se da su građani skloni aktivirati se oko konkretnih sadržaja. Mjesni odbor je u toj situaciji reagirao na najbolji mogući način.

Drugo, vidljivo je da se stvari pomiču s mjesta u slučajevima kada dođu do medija, pa se tako može zapaziti i da naš gradonačelnik reagira samo kada se nešto pojavi u "Jutarnjem listu". Uz upotrebu novih komunikacijskih tehnologija, aktivnije korištenje medija također je način na koji mjesni odbori mogu biti utjecajniji. Brojne akcije koje diljem Hrvatske provode pojedine jedinice mjesne samouprave, a neke su čak i vrlo inovativne, pokazuju da njihov potencijal postoji.

Dr. sc. Romea Manojlović Toman, docentica na Katedri za upravnu znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu

Portugal kao dobar primjer

Osvrnula bih se prvo na opisane frustracije studenata u njihovim istraživanjima mjesne samouprave. Imala sam sličan pokušaj, u kojem su neki studenti dobili zadatak da stupe u kontakt sa svojim mjesnim odborom. Međutim, u tome najčešće nisu uspjeli te su u konačnici uspjeli obaviti samo intervjue s maminim prijateljicama koje sjede u nekima od vijeća, što pokazuje određenu razinu zatvorenosti mjesnih odbora prema građanima.  

U istraživanju koje smo kolegica Vukojičić Tomić i ja provele u lipnju 2019., a čiji rezultati će biti objavljeni u poljskom znanstvenom časopisu Review of European and Comparative Law, orijentirale smo se na Grad Rijeku, koji se prethodnom analizom web stranica gradova pokazao najnaprednijim kada je u pitanju javnost i dostupnost podataka o radu mjesne samouprave. Željeli smo ispitati ima li mjesna samouprava barem Mjesne zajednice nekad su  bile centar društvenog života. Građani su se u njima družili, imale su svoje programe i događaje, svi su znali gdje se nalazi zgrada njihove mjesne zajedniceu Rijeci neke izraženije ovlasti. Anketni upitnik smo poslale svim tajnicima odnosno predsjednicima riječkih mjesnih odbora, ovisno čija e-mail adresa je bila dostupna. Rezultati su pokazali da oni nisu negativno orijentirani prema svojim odborima kao što smo ovdje imali prilike čuti. Kada smo gledale koju ulogu mjesne samouprave smatraju najvažnijom, pokazalo se da je to uloga aktivatora, to jest da smatraju da je glavna uloga mjesnih odbora pokretati određene aktivnosti. Tu se većinom radi o komunalnim aktivnostima i kampanjama poput mjerenja tlaka ili šećera u krvi, obilježavanja Dana mjesnog odbora - drugim riječima, ne radi se o nekim velikim akcijama, ali ljudi u vijećima smatraju da su to one s kojima mogu izlaziti na kraj.

U nastavku istraživanja upitale smo ih smatraju li da mjesni odbori mogu na bilo kakav način utjecati na donošenje odluka u Gradu, no odgovori su bili daleko manje afirmativni. Na pitanje smatraju li da mjesni odbori mogu prenijeti informacije građanima, odgovorili su kako misle da mogu; no na pitanje smatraju li da su građani zainteresirani za njihov rad, odgovor je bio pretežito negativan. Na pitanje o najvećim problemima koji koče rad mjesne samouprave dobivali smo dva najčešća odgovora - nedovoljna financijska sredstva i nezainteresiranost građana.

Na osnovu komparativnih iskustava koja smo proučili (mogu se pronaći u radu "Neuspješna europeizacija hrvatske mjesne samouprave: nedovoljna atraktivnost ili loše institucionalno oblikovanje"), a ako je to utjeha, možemo se utješiti da nismo jedini u problemima. Najsličnija nam je Grčka: za razliku od Hrvatske, u kojoj mjesni odbori dobivaju nešto manje od 1 posto proračuna lokalnih jedinica, u Grčkoj je taj iznos oko 0,5 posto. Kod njih je sub-municipalna samouprava (mjesna samouprava u našoj terminologiji) također fragmentirana jer imaju blizu 6 tisuća sub-municipalnih jedinica. U Hrvatskoj ih je blizu 4 tisuće, ali moramo imati u vidu da Grčka ima oko tri puta više stanovnika.

Kod nas se često spominje ideja da bi u nekoj budućoj reformi lokalne samouprave trebalo ukinuti pojedine općine i konstituirati ih u mjesne Najsličnija nam je Grčka: za razliku od Hrvatske, u kojoj mjesni odbori dobivaju nešto manje od 1 posto proračuna lokalnih jedinica, u Grčkoj je taj iznos oko 0,5 postoodbore, no u Grčkoj su upravo to i napravili tijekom reformi od polovice 1990-ih nadalje. Međutim, svim tim novoformiranim jedinicama nisu dana nikakva financijska sredstva niti ovlasti, pa su sada u situaciji da imaju 6 tisuća sub-municipalnih jedinica bez ovlasti, sredstava i mogućnosti da građani sudjeluju u odlučivanju. Situacija u Grčkoj tako je gotovo identična ovoj koju imamo u Hrvatskoj. Od njih ipak možemo naučiti da "pretvaranje" lokalne u mjesnu samoupravu nije nikakvo rješenje te je potrebno razmisliti o cjelovitoj reformi hrvatske lokalne samouprave u kojoj mjesna samouprava može preuzeti važnu ulogu.

Za razliku od Grčke ili Hrvatske, Portugal ima izuzetno jaku mjesnu samoupravu. Kada je ta zemlja ušla u financijsku krizu pristupilo se reformi lokalne razine, međutim, reforma se nije ticala lokalnih već sub-municipalnih jedinica (mjesnih odbora). Reformom je broj sub-municipalnih jedinica smanjen kako bi se osiguralo da one bude veće te da mogu obavljati širi spektar aktivnosti.

Pitanje je da li je 4 tisuće mjesnih odbora previše za Hrvatsku. Približno isti broj mjesnih zajednica je postojao u Hrvatskoj i u vrijeme Jugoslavije, točnije početkom 1980-ih. Međutim, one su bile znatno drugačije ustrojene, jer tada su postojale daleko veće općine unutar kojih su postojale mjesne zajednice koje su i same bile teritorijalno veće. Sada su neke od tih mjesnih zajednica još dodatno podijeljene, pa dobivate prosjek od Na pitanje o najvećim problemima koji koče rad mjesne samouprave u Rijeci, dobivali smo dva najčešća odgovora: nedovoljna financijska sredstva i nezainteresiranost građana700 stanovnika po jednom općinskom mjesnom odboru. Već samim time ne može se formirati kritična masa ljudi koji žele surađivati s vijećima.

Čini se da je kod nas jedan od najvećih problema kako aktivirati građane. Treba uzeti u obzir da su zemlje u kojima postoji veća stopa građanske aktivnosti na mjesnim razinama, većinom one koje imaju veće mjesne odbore kojima su dodijeljena ozbiljnija sredstva za rad. Kod nas se postupalo prema argumentaciji da će se građani prije odlučiti na sudjelovanje ako se formiraju što manji mjesni odbori, no treba uzeti u obzir da će ljudi prije sudjeluju u onim oblicima mjesne samouprave koji imaju prave ovlasti i financijska sredstva, kada vide da njihovim sudjelovanjem mogu nešto promijeniti i postići i da to ima nekog smisla.

Tijana Vukojičić Tomić: Kod nas se na mjesnoj razini izvode vrlo male akcije, pa zato u njima i sudjeluje uzak krug ljudi čiji interes je vrlo partikularan.

Također, mjesne zajednice nekad su kod nas bile centar društvenog života. Građani su se u njima družili, imale su svoje programe i događaje, i svi su znali gdje se nalazi zgrada njihove mjesne zajednice. Mladi su u njima dobivali prostorije za organiziranje tribina i različitih druženja na nekomercijalnoj osnovi. Zgrada mjesne zajednice tada je zasigurno bila uporišna točka u kvartu i u njoj se uvijek nešto događalo.

II dio: U potrazi za "izgubljenim" građanima

Jana Vukić: Provodili smo istraživanje u Dubrovniku (Sanja Klampić Bogadi, Jana Vukić i Ognjen Čaldarović, 2018, "Život u povijesnoj jezgri Dubrovnika", sociološko-demografska studija, Zavod za obnovu Dubrovnika) i zapazili smo da u njemu gradski kotar "Grad" uopće nije bio ustrojen. Istraživanje je provedeno za izradu plana upravljanja jezgrom Dubrovnika, koja je zaštićena od strane UNESCO-a. Proveli smo niz radionica, fokus grupa i intervjua, pa je kroz te razgovore izašla na vidjelo ugroženost kvalitete života stanovnika dubrovačke jezgre od turizma. Budući da žive od turizma, ljudi ga u Dubrovniku ne doživljavaju negativno, već pozitivno; s druge strane, on im otežava život.

Pozitivno je što su se, sudjelujući u istraživanju, međusobno upoznali kroz naše radionice, shvatili su da nisu sami već da imaju zajedničke Robert Faber: "Naši simpatizeri nemaju pozitivan odnos prema politici i političkim strankama, pa izbjegavamo klasične oblike stranačkog organiziranja putem podružnica"probleme. Organizirali su se potom da pronađu neko rješenje, i posebno je zanimljivo da njihovo povezivanje nije političkog karaktera. Pozitivnim smatramo to što su se organizirali upravo kao "stanovnici", a ne kao još jedna od stranaka. Pozitivnim smatramo i to što ne žele napustiti jezgru Dubrovnika, već u njoj namjeravaju ostati živjeti. Aktivirali su se najviše oko problema zagušenja jezgre zbog dolazaka kruzera i nakon otvaranja brojnih kafića, hostela i apartmana koji su potisnuli objekte i ustanove nužne za svakodnevni život. Javno su artikulirali svoje probleme i njihov tekst je dostupan na internetu - premda ne na stranicama mjesnog odbora, već Zavoda za obnovu Dubrovnika.

Tijana Vukojičić Tomić: Nažalost, nama Dubrovnik nije bio predmet istraživanja jer nije ispunio spomenute kriterije da bi ušao među ovih dvanaest gradova koje smo detaljnije istraživali.

Svjetlana Lugar: Rekla bih da građani kod nas ipak postoje. Pritajili su se i šute. Prije stotinjak godina Maria Montessori je rekla – promijeni školstvo i za petnaest godina imat ćeš novi narod. Potrebna je edukacija. I ispočetka ako treba! A treba. Na razini Travnog, educirali smo školsku i vrtićku djecu za razvrstavanje otpada. Rezultati su bili izvrsni. Osim o otpadu, djeca su naučila razlikovati Jakuševec od Prudinca. Građani Jakuševca organizirali su se oko peticije protiv uzgoja svinja u Jakuševcu, koji je urbano naselje. Da budu urbani Jakuševčani su sami izabrali. U Vojko Rešetar: "Radi se o tome da izbacivanjem političkih stranaka iz prostora mjesne samouprave (gdje im i nije mjesto) istu vraćamo samim građanima"tim akcijama pokazalo se da su građani doista bili – građani. Ali zbog manjinske interesne grupe zaustavio ih je zid političke sile. Gradonačelnik Bandić najveća je smetnja građanskom dostojanstvu Zagrepčana i njega treba skinuti s vlasti.   

Suzana Dobrić Žaja: Osvrnula bih se na dio razgovora o građanima, jer više je puta ponovljeno da su oni nezainteresirani i da premalo sudjeluju. To je djelomično točno, međutim nama se na Savici dogodilo nešto sasvim suprotno. Naša je inicijativa "Čuvamo naš park" uspjela aktivirati građane da vjeruju kako mogu nešto napraviti, da to traže, da sudjeluju u odlučivanju o prostoru u kojem žive i da im bude stalo do toga. U prostoriji našeg mjesnog odbora, pri čemu su vijećnici surađivali tako da su nam ju ustupili, organizirali smo čitanje Generalnog urbanističkog plana. Došao je velik broj ljudi, jer ih je zanimalo što novi GUP donosi Savici.

Potom smo ljetos organizirali potpisivanje primjedbi na GUP, uz također vrlo dobar odaziv građana. Značajnim smatram to što je došao veliki broj starijih ljudi - vjerojatno onih koji se sjećaju kako je sustav mjesne samouprave nekada funkcionirao i koji još uvijek osjećaju odgovornost prema prostoru u kojem žive. Stoga mislim da nije sve izgubljeno, ali da treba uložiti napor za angažiranje ljudi. Suzana Dobrić Žaja: "Mislim da nije sve izgubljeno, ali da treba uložiti napor za angažiranje ljudi"Načina ima puno, a participacija o kojoj je bilo riječi zakonski je kod nas odlično pokrivena. O tome svjedoče razni propisi, od Zakona o pravu na pristup informacijama do Zakona o prostornom uređenju ili Zakona o zaštiti okoliša. Usprkos tome, ti pravni alati se ne primjenjuju. Čak niti zainteresirani ljudi ne znaju koje su sve njihove mogućnosti i prava.

Članovi vijeća mjesnih odbora su također needucirani. Svatko tko dođe na tu poziciju trebao bi proći kratki tečaj kako bi naučio temeljne stvari poput čitanja propisa i razumijevanja funkcioniranja sustava. O tim stvarima u mjesnim odborima vlada potpuno neznanje. Predsjednik mojega mjesnog odbora, koji bi jako želio da se naš park nazove po Alojziju Stepincu, nije bio u stanju uzeti u ruke gradsku Odluku o načelima, kriterijima i postupku za određivanje imena javnih površina, proučiti proceduru imenovanja i započeti je onako kako je propisano: jednostavno nije shvatio da prethodno mora zatražiti mišljenje odgovarajućeg skupštinskog odbora. Ni vijećnici ni građani ne poznaju i ne razumiju propise, a dok se to ne promijeni, mjesna samouprava neće funkcionirati. Zakonski i Svjetlana Lugar: "U našim akcijama pokazalo se da su građani doista bili - građani. Gradonačelnik Bandić  najveća je smetnja  građanskom dostojanstvu Zagrepčana" formalno kod nas stvari ne stoje loše, ali nitko ništa ne zna i nitko ništa ne pokušava.

Vojko Rešetar: Pregrubo bi bilo da iznesem sve što mislim o postojećoj mjesnoj samoupravi, ali dokle god je okupirana od političkih stranaka, ona nema perspektivu. Odsustvo političke volje stranaka da se unese živost u rad tijela mjesne samouprave proizlazi upravo iz toga što im građani omogućavaju takvo ponašanje. Na prostoru mjesnih odbora, npr. najviše se zadržavaju djeca, mladi, nezaposleni, domaćice, itd. - a tijela mjesne samouprave, umjesto na njih, svoje težište postavlja na stranačke aktiviste, a oni rijetko ili nikako ne zastupaju autentične interese i potrebe građana, a kada to i čine - ne rade to prvenstveno zbog građana nego to stranačko-politički instrumentalno rabe u svojoj aspiraciji zadobivanja vlasti. U malim (ruralnim i urbanim) sredinama ljudi, u pravilu, na manje formalan način se samoorganiziraju da najčešće vlastitim resursima (na temelju jakog socijalnog kapitala, odnosno povjerenja, koje je među njima osvjedočeno) riješe neki svoj mjesni komunalni ili drugi problem. Njihova se vijeća sastaju rijetko (svega nekoliko puta godišnje), ali članovi tih tijela u danim situacijama podupiru predsjednika, npr. mjesnog odbora, koji se bori s grado/načelnikom i lokalnom upravom kako bi se nešto na njihovu području poboljšalo i napravilo. Oni prepoznaju, vrednuju i verificiraju dobre ili loše svoje mjesne predstavnike temeljem konkretnih rezultata za mjesno područje, a ne isključivo s osnova njihova forumsko-birokratskog zabavljanja i stranačke pripadnosti.

Toni Gabrić: Na koji biste način spriječili stranke da sudjeluju u izborima za tijela mjesne samouprave, ako mislite da bi ih trebalo isključiti iz njih?

Vojko Rešetar: Organiziranje vijeća mjesnih odbora po stranačko-predstavničkom modelu protivno je biću tog samoupravnog oblika organiziranja. Nigdje, inače, ne piše da političke stranke moraju biti zastupljene kao nositelji interesa stanovnika na toj, mjesnoj razini. Političke stranke se, uostalom, ne mogu ni sada svugdje ustrojavati i djelovati, npr. u javnopravnim tijelima, poduzećima, itd. Dakle, radi se o tome da izbacivanjem političkih stranaka iz prostora mjesne samouprave (gdje im i nije mjesto) istu vraćamo samim građanima. Međutim, to nije u Jana Vukić: "Nakon sudjelovanja u našim istraživanjima građani Dubrovnika su se organizirali da pronađu neko rješenje, i posebno je zanimljivo da njihovo povezivanje nije političkog karaktera" interesu stranaka, one za time nemaju volje - i to sve dok ih građani svojim biračkim i drugim kontra aktivizmom ne prisile da izmijene i tu stranačku samovolju. Ako nekoga to interesira, može vidjeti moj tekst "Pledoaje za nestranački koncept lokalnih izbora" u Koprić, I. /ur./: Europeizacija hrvatske lokalne samouprave, Zagreb, Institut za javnu upravu, 2018., str. 373-411.).

Robert Faber: U aktivističkim se krugovima posljednjih godina mnogo raspravljalo o tome treba li ulaziti u politiku ili ne. U jednom smo trenutku uvidjeli da je aktivizam došao do svojega limita: u Varšavskoj bi policija pohapsila 150 ljudi na mirnom prosvjedu i nakon toga nemate što dalje napraviti da biste motivirali ljude. Jedini preostali način bio je - ući u politiku i povući neke nove informacije kojima možete baratati.

No sada, kada smo ušli u taj prostor, s ljudima na terenu komuniciramo kao da nismo stranka. Naši simpatizeri nemaju pozitivan odnos prema politici i političkim strankama, pa izbjegavamo klasične oblike stranačkog organiziranja putem podružnica. Naš stav prema simpatizerima koji se žele uključiti najčešće glasi - organizirajte se sami, a mi ćemo vam pomoći A to je opet u kontradikciji s realnim političkim djelovanjem. Na informativne letke koje ljudima dijelimo ponekad se niti ne potpišemo kao stranka, već ih jednostavno podijelimo. Stranačko djelovanje s jedne je strane odiozno, a s druge strane morate ući u njega zbog ograničenosti aktivističkog djelovanja.

Jana Vukić: Istraživanje o građanskoj participaciji provodila sam po narudžbi Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj grada. Teško sam nalazila sudionike na gradskoj civilno-društvenoj sceni. Na kraju su neke inicijative pristale na suradnju, ali fragmentirano i ustvari "s visoka". Dakle našla sam se u situaciji u kojoj je Gradski ured bio good guy, jer je barem naručio jedno takvo istraživanje.

^{Okrugli stol organiziran je u okviru projekta "Kakvu mjesnu samoupravu želimo?", financiranog sredstvima Grada Zagreba i Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva.}