Izbjeglištvo u doba pandemije

Radi se o istraživačkom projektu Instituta za etnologiju i folkloristiku "Europski režim iregulariziranih migracija na periferiji: od etnografije do pojmovnika" (ERIM). Projekt okuplja suradnike iz Hrvatske, Slovenije i Srbije koji metodama promatranja, sudjelovanja, intervjua i dr., nastoje zahvatiti iskustva različitih aktera, od izbjeglica i migranata, preko članova lokalnih zajednica do zaposlenika i predstavnika tijela lokalnih vlasti, međunarodnih i drugih organizacija. Cilj projekta je dokumentirati i istražiti te specifičnosti i ponuditi njihove empirijski utemeljene i teorijski relevantne konceptualizacije. Projekt teži pridonijeti dubljem razumijevanju režima migracija i iregulariziranih migrantskih kretanja u akademskoj, ali i široj društvenoj sferi. 

Marijana Hameršak, viša znanstvena suradnica na Institutu za etnologiju i folkloristiku istaknula je distancu kao ključnu riječ pandemije. Navela je kako se distanca, osim kroz nužne fizičke distance od dva metra, zabrana privatnih i javnih okupljanja i kretanja između općina i gradova, provodila i kroz klasnu, rasnu i ostale razlike. Hameršak je naglasila razliku u odnošenju spram onih koji nemaju nikakva prava i onih koji su zaštićeni simboličkim kapitalom, onih koji riskiraju svoje živote na granici Europske unije i onih koji su unutar nje, onih koji spavaju u kući i onih koji spavaju u šumi. Istovremeno, predavačica je istaknula asimetrične odnose moći između istraživača i istraživanih. Istraživači se hrane novim informacijama, a istraživani ako ih podijele mogu jako nastradati.

Međutim, istraživanje iregularnih migracija je za vrijeme pandemije bilo značajno otežano zbog dobivanja dozvola za ulazak u detencijske centre, razgovor i snimanje te je zahtijevalo stalno priključivanje drugim udrugama koje imaju dozvole. Uz to, Hameršak navodi kako su tijekom cijelog procesa bili prisutni strahovi od potresa, zaraze koronom i prenošenja bolesti članovima obitelji, što je utjecalo na terenska i etnografska istraživanja. Predavačica je napomenula kako su kao istraživači riješili taj problem pomoću telefonskih intervjua putem kojih su zaposlenicima detencijskih centara postavljali razna pitanja. Na pitanja o iregularnim prelascima granice u uvjetima pandemije, saznali su kako se još uvijek radi o tisućama ljudi koju su na taj način prisiljeni kretati se, a na ona o pushbackovima, kako policija i dalje prisilno vraća izbjeglice iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. 

Uršula Lipovec Čebron, izvanredna profesorica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani, dodala je kako se u prvom valu pandemije u Sloveniji također nije smjelo kretati između općina, a u drugom su valu nametnute jedne od najstrožih mjera u Europi. Naime, vladao je policijski sat, a zatvorene su sve javne institucije, uključujući škole i fakultete, kao i sve trgovine osim onih s osnovnim potrepštinama. Lipovec Čebron je iskoristila priliku kako bi istaknula da usprkos rigoroznim mjerama, Slovenija ima jednu od najvećih smrtnosti po broju stanovnika te da smatra kako je slovenski premijer Janez Janša upotrijebio pandemiju kako bi eliminirao sve one koji nisu u skladu s njegovom desničarskom politikom i transformirao Sloveniju u represivnu političku državu sličnu Mađarskoj Viktora Orbána  U tom je kontekstu, navodi profesorica, bilo iznimno teško provesti istraživanje i djelovati jer je policija konstantno bila prisutna i kontrolirala svaki njihov pokret. Također, slovenska je policija izbjeglicama oduzela mobitele pa nisu mogli komunicirati s obiteljima, a kamo li s istraživačima. Kada bi istraživači ipak uspjeli razgovarati s njima, izbjeglice bi često bile pretučene od strane policajaca pa su se istraživači zapitali o moralnost samog procesa istraživanja.

Predavačica je istaknula kako je pozitivna strana u negativnim okolnostima to što se u razdoblju pandemije po prvi puta u povijesti Slovenije počelo javno govoriti o pushbackovima i situaciji u detencijskim centrima. Razgovor o toj problematici razvio se do te mjere da je slovenski upravni sud presudio da su pushbackovi izbjeglica iz Slovenije u Hrvatsku protuustavni i nelegalni. Također, utvrđeno je kako se radi o kršenju europskog prava na azil i da je Slovenija odgovorna za slučajeve u kojima su migranti vraćeni u Hrvatsku. Istaknula je kako su te dvije presude iznimno važne jer su pushbackovi iz Italije u Sloveniju, Hrvatsku i zatim Bosnu i Hercegovinu potpuno automatizirani i iznimno česti, usprkos kršenju europskog prava na azil.

Marta Stojić Mitrović, znanstvena suradnica na Etnografskom institutu SANU u Beogradu, navela je kako su ljudi u Srbiji tijekom pandemije počeli pratiti vijesti niskog stupnja provjerljivosti i vjerodostojnosti, što se očitovalo u rastu antimigrantskih grupa na socijalnim mrežama. Stojić Mitrović je istaknula kako je jedna takva grupa "STOP Naseljavanju migranata", koja širi govor mržnje i poziva na nasilje, dobila čak 300 tisuća sljedbenika na Facebooku u samo nekoliko tjedana. Budući da su migranti u mnogim medijima takvoga tipa targetirani kao najveće zlo, došlo je i do slučaja u kojem je jedan mladić nasilno ušao u izbjeglički kamp u Obrenovcu. Međutim, znanstvenica je navela kako se na kraju ipak dogodio pozitivan ishod jer je mladić osuđen.

Stojić Mitrović je napomenula kako je iz navedenih razloga bilo neophodno da se istraživačima i novinarima dopusti pristup detencijskim kampovima kako bi zadobili povjerljive informacije, ali pristup je bio potpuno onemogućen, čak i organizacijama koje su ga prethodno imale. Predavačica je istaknula kako se općenito širila izrazita histerija i paranoja, što se očitovalo i u državnim potezima kao što je izgradnja ograde između Makedonije i Srbije sa srpske strane. Dizanje ograde je, navodi, izvedeno potajno i bilo je nevidljivo jer su svi građani zbog pandemije morali sjediti kod kuće, živeći u neznanju. Tek pri završetku izvanrednog stanja istraživači su mogli doći na teren i vidjeti što se događa. Također, paranoja oko migranta s državne strane bila je očita u Šidu, pograničnom mjestu Hrvatske i Srbije gdje je pojačano prisustvo vojske i policije. Predavačica je navela kako su kampovi potpuno zatvoreni i čuva ih vojska čak i sada, nakon izvanrednog stana, istaknuvši kako su kao istraživači na licu mjesta vidjeli kako to izgleda i bilo im je jasno da je pojačanje uvjetovano paranojom koja se širila o migrantima. Stojić Mitrović je za kraj izlaganja poručila kako se sigurnost ne osigurava zatvaranjem detencijskih kampova već uspostavom ekonomske, političke, zdravstvene i ekološke sigurnosti za sve ljude te kako je potrebno društvo gledati u cjelini.

Moderator Bojan Mucko sažeo je ovaj razgovor o hrvatskom, slovenskom i srpskom kontekstu, istaknuvši kako je Hameršak problematizirala neometani nastavak istih represivnih praksi policije u Hrvatskoj, Lipovec Čebron nastanak novog represivnog državnog aparata u Sloveniji pod izlikom pandemijskog konteksta, a Stojić Mitrović radikalizaciju postojećih mehanizama regulatornih praksi ljudi u pokretu i povećanje netrpeljivosti spram migranata u Srbiji zbog nemogućnosti protoka povjerljivih informacija. Budući da Bosna i Hercegovina nije bila zastupljena u govorima, Mucko je naveo istraživanje iz Bihaća o situaciji u Unsko-sanskom kantonu koje se bavilo pandemijskim kontekstom i novim regulacijama i pravilima ponašanja koje ljudi u pokretu trebaju slijediti. Moderator je naglasio kako je tamo kroz vrlo konkretne mjere uvedena kriminalizacija humanitarizma. Odnosno, dozvoljen je rad samo nekoliko glavnih udruga poput Crvenog križa, SOS Bihaća i Isusovačkog centra za izbjeglice, a ostale udruge i inicijative koje nemaju licencu, a bilo ih je mnogo, potpuno se potiskivalo i kriminaliziralo. Mucko je napomenuo kako se prisilno micanje volontera moglo pratiti i u medijima, a Stojić Mitrović je istaknula kako se u Srbiji događala još radikalnija situcija jer se volontere hapsilo.

Uršula Lipovec Čebron je dodala slučaj Velike Kladuše u kojoj je djelovala s još nekoliko istraživača 2019. godine. Naime, primijetila je kako se kriminalizacija izbjeglica polako, ali sigurno proširuje na lokalno stanovništvo koje nudi pomoć i kako se ideja da trebaju biti gostoprimci umanjuje i nestaje: "Bilo je vrlo teško gledati kako su u toj maloj zajednici svi solidarni ljudi trebali sve češće raditi po noći i skrivati se kako to njihovi prijatelji ili poznanici ne bi saznali."