Da istina, sama po sebi, ne dopire do mnogih ljudi, znamo. Kako god, ipak vjerujemo da se treba (mora) govoriti, pisati, iznositi istinu. I dobro je da to vjerujemo, no vjera nije dovoljna. Baratam pojmom istine svjestan da je opterećen značenjima te da postoje različite vrste istina iako ovdje mislim na takozvanu činjeničnu istinu.
Živimo u dobu kada je istina, tako nam se bar čini, passe, demode, out, nije cool, niti na cijeni. Srećom nije baš tako, no u tehnološko – Baratam pojmom istine svjestan da je opterećen značenjima te da postoje različite vrste istina iako ovdje mislim na takozvanu činjeničnu istinudruštvenomrežnom – "smartphone imaju svi" svijetu, se taj osjećaj svaki dan javlja kod mnogih.
Slušam neki dan izlaganje profesora Hrvoja Klasića koji je pitanje komuniciranja istine uputio svima u dvorani. Kako komunicirati istinu onima koji ju nisu spremni čuti? Ima li smisla govoriti, pisati, prikazivati – kada ju ljudi ne žele, zatvaraju se, odbijaju? Iako nam odmah na pamet padaju takozvani zadrti desničari, zatvorenost za istinu nije njihova ekskluziva, nikako nije. Ružno nam je čuti (istinu): Istinu nitko od nas, bar ponekad, ne voli. Razlika je samo u količini, situaciji, temi, o tome živimo li u propitivanju svijeta oko sebe i stalnoj radosti saznavanja novog, učenja ili su nam ta dva pojma mrska u startu.
Koji je problem s istinom?
Početkom 2000-ih u Zagrebu je na jednoj od prvih konferencija u procesu Suočavanja s prošlosti, gostovao Veran Matić, tada glavni urednik respektabilne televizije B92 iz Beograda. Govorio je o brojnim žučnim reakcijama publike na prvo prikazivanje u Srbiji dokumentarca o genocidu u Srebrenici. Telefoni su zvonili, užareno, reklo bi se, lavina reakcija, negativnih. Veran je i sam razgovarao s gledateljima. Ispričao nam je kako je dosta dugo razgovarao s jednim gledateljem iz, recimo, Kragujevca. U jednom je trenutku zapitao sugovornika: "Nas dvojica pričamo već dvadesetak minuta, razumno, inteligentno. Zašto vam je tako teško prihvatiti da je taj film istina?"
Odgovor kaže sve: "Ako prihvatim, recite mi, kako da nakon toga živim s tim?"
Želimo li radije živjeti u laži ili istini? Prije nego se pitanje proglasi glupim, zamislimo se nad njim
Istina je moćna, to često zaboravljamo, točnije nije uvijek jako moćna, ali može biti. Poput vode, par kapi kiše u jesen teško ćemo nazvati moćnim, nećemo ni pljusak. No poplavu hoćemo, tsunami, ili gutljaj vode kada smo jako žedni. Tako je i s istinom. Može biti jako moćna, razorna.
"Istina oslobađa", čuli smo mnogo puta i ne samo u kontekstu Biblije. To je odlična definicija problema s istinom – sloboda koju nam istina može donijeti. Što ćemo s njom? Nakon istine, nakon njenog prihvaćanja, ne živimo više u laži. Da, i što sad?
Želimo li radije živjeti u laži ili istini? Prije nego se pitanje proglasi glupim, zamislimo se nad njim.
Spremniji smo poricati, relativizirati, ignorirati, napadati, nego jednostavno čuti, prihvatiti. Širok je spektar ponašanja kojima se branimo od ove vrste istina. Zašto se branimo? Pa zato jer su to opasne istine No vratimo se komuniciranju istine, kako doprijeti do drugoga, druge osobe, grupe, manje ili veće koja nas odbija čuti ili se odbija suočiti s istinom. Problem je u njima. Da? Stvarno? Mislim, jest svakako no što ako je u njima samo manji dio problema, naime nisu "dovoljno" otvoreni. Možemo li prihvatiti da je problem u nama? Kill the messenger. Ubiti glasnika. Traženje "izdajice", kažnjavanje zviždača, Snowden i slično - svega ima kada istinu treba sakriti, no što kada nam je jako stalo da ju čuju baš oni koji to ne žele. Zašto ne žele?
Želimo ih obrazovati, informirati, osloboditi života u laži, pridobiti na našu ispravnu/ "ispravnu" stranu, a oni odbijaju. Oni? Koji to oni? Kako ne vidimo da se i mi ponašamo isto u nekim drugim situacijama?
Istina je moćna. Može nam promijeniti život.
I što tada? Tu dolazimo, polako, do odgovora na pitanje kako komunicirati istinu. Tako da ju "druga strana" čuje. As simple as that. Prosto k’o pasulj.
Govorim li na način da me sugovornica čuje? Koliko sam svjesna razloga što me ne čuju? Što će biti s tom osobom ako shvati istinu? Zašto, iz kojih točno razloga, me on/ona/oni odbijaju čuti? Pa mi stalno vraćaju svoje argumente. Koje tada ja odbijam čuti. Iz revolta prema njihovom neprihvaćanju. Samo što ja ne primjećujem da sam i ja isto u poricanju, ne samo on/ona/oni.
Zemlja je okrugla. To smo učili i naučili. To nije baš točno. Matematički preciznije se kaže elipsoid. No znamo na što mislimo, nije ravna ploča. Ipak, mnogi ljudi su uvjereni da jest ravna ploča ili bar tvrde da to misle. Glupost? Jeste, no to nije cijeli odgovor. Svi smo više ili manje glupi za razne stvari, no navoditi glupost kao isključivi odgovor jest glupo.Odbijanje prihvaćanja da se tek moramo suočiti što smo sve radili našim sunarodnjacima, hrvatskim Srbima, znači odbijanje istine
Svakodnevno iskustvo nam govori da se krećemo po ravnom, da Zemlja jeste ravna gdje god da jesam, osim uzbrdica, nizbrdica i sličnoga, no to nema veze s oblikom planete. Zamišljati Zemlju kao kuglu navodi nas na niz pitanja, bar dok ne razaberemo da je ta kugla JAKO velika, puno veća od nas samih. To se zove razmišljanje. I to sa Zemljom može biti zabavno ili frustrirajuće, no još nije opasno.
Preskočimo niz međuprimjera i odimo na opasno, na sklizav teren, s početka teksta. Upravo je izašla brošura Zločini nad Srbima 1991 – 1995 u izdanju Srpskog Narodnog Vijeća. To je tip istine koju odbijamo ili odbijaju, zavisno koliko ste sebi spremni priznati da u današnjoj Hrvatskoj o ovoj temi pristojni ljudi ne govore.
Spremniji smo poricati, relativizirati, ignorirati, napadati, nego jednostavno čuti, prihvatiti. Širok je spektar ponašanja kojima se branimo od ove vrste istina. Zašto se branimo? Pa zato jer su to opasne istine. One prljaju dignitet Domovinskog rata, skrivaju odgovornost Srba, zanemaruju "tko je prvi počeo", udaraju na pravo Hrvata na državu, da se brane itd..
Nismo spremni prihvatiti da smo se okružili lažima, velikim lažima, nisu nam ih samo mediji i zli političari servirali, sami smo ih raznosiliNo to nisu pravi razlozi. Dobro zvuče, živimo u sredini u kojoj zvuče kao da imaju mnogo smisla, no nemaju. Odbijanje prihvaćanja da se tek moramo suočiti što smo sve radili našim sunarodnjacima, hrvatskim Srbima, znači odbijanje istine. Nismo još spremni, prozborit ćemo, nakon mnogo muke i to jeste korak naprijed od poricanja i relativiziranja. Nismo spremni. No to nije točno. Tek to je teško probaviti.
Mi jesmo spremni za to, ne donosi ta knjiga ništa novoga, ne otkriva toplu vodu. O zločinima u Sisku je Mladen Bajić govorio pred petnaestak godina.
Mi nismo spremni za nešto drugo, za promjenu. I to je u redu, donekle. Svaka velika promjena ima elemente nelagode. Nismo spremni prihvatiti da smo se okružili lažima, velikim lažima, nisu nam ih samo mediji i zli političari servirali, sami smo ih raznosili. Slavenka Drakulić to naziva "sindromom televizora" tu šutnju o nedavnoj prošlosti jer su svi nešto ukrali od susjeda koji su "otišli". Neki koji nisu htjeli biti dio "našeg dogovora" poput Milana Levara platili su visoku cijenu.
Prihvatiti istine koje ne želimo čuti znači obaviti razgovor sa samim sobom, ne samo pogledati se u oči, nego ozbiljno porazgovarati sa sobom, kao odgovoran roditelj nakon povratka s roditeljskog sastanka.
Odavno mi je jasno da se bojimo svojih, a ne "onih drugih". Strah od odbacivanja, ekskomuniciranja, moguće je i razlog zašto nam je Crkva toliko prisutna u školama, medijima, odgajanju djece, posteljama. Ima li većeg eksperta za strah od ekskomuniciranja, izopćenja, za strah koji nam jePrihvatiti istine koje ne želimo čuti znači obaviti razgovor sa samim sobom, ne samo pogledati se u oči, nego ozbiljno porazgovarati sa sobom, kao odgovoran roditelj nakon povratka s roditeljskog sastanka valjda u genima? Govorim o Crkvi, ne o vjeri. O zemaljskim moćnicima, ne o Bogu. U odbijanju leži život u laži, a tu Boga nema. Nema časti, čestitosti, obraza, savjesti, može se drugačije reći ako vam je koncept Boga stran. Nema svega onoga što je Milanu Levaru bilo važno.
Kako komunicirati istinu? Jako, jako teško u društvu konformista kojima je razmišljanje strano, odgovornost nepoznata, ugoda i "u se, na se, i poda se" vrhunski credo. Iskreno niti ne znam što bi bilo kakva istina u takvom društvu radila.
Želimo li živjeti u društvu u kojem se cijene trud, rad, napor, dostignuće, talent, empatija, u kojem se brinemo jedni o drugima, pazimo i na magnolije, udomljavamo psiće, djecu za mir pripremamo, a na svaki način rat sprečavamo – istina nam treba. Bez istine nema takvoga, niti bilo kakvoga društva u kojem ljudi žele živjeti, neće se iz njega masovno iseljavati, neće se novac na skupe aute za (loše) političare trošiti nego sve, sve, baš sve na zdravstvo, obrazovanje i Nećemo ih uništiti istinom za koju nisu spremni već ćemo ih pomalo, kao što smo sebe, oslobađati lažikulturu.
Laž je bijeg, trenutna ugoda, naizgled zgodna alatka, put prema nigdje. Kada sami uvidimo to kod sebe, počet ćemo primjećivati štetnost života u laži kod drugih. To će nas zabrinuti jer ćemo početi brinuti za te druge, neistomišljenike, protivnike, neprijatelje. Nećemo ih uništiti istinom za koju nisu spremni već ćemo ih pomalo, kao što smo sebe, oslobađati laži. Naizgled paradoksalno, ali do naših protivnika će istina doprijeti tek nakon što počnemo brinuti za njih.
Kada odustanemo od toga da "druge" moramo pobijediti, makar i istinom naći ćemo se u zajedničkom naporu dolaska do istine. To se zove dijalog. To je odgovor.
