20 godina nakon Černobila

U toj bolnici, negdašnjem odmaralištu za sovjetske komunističke funkcionare, liječe se i za život bore djeca oboljela od cerebralne paralize, leukemije, raka štitnjače i drugih bolesti koje se povezuju sa zloglasnom eksplozijom nuklearke u Černobilu. Prošlo je 20 godina od najveće civilne nuklearne katastrofe u povijesti čovječanstva. No ako uzmemo u obzir stvarne razmjere događaja, malo je vremena prošlo, jer predviđanja su da unutar 30 kvadratnih kilometara izolirane 'mrtve zone' oko Černobila normalan život neće biti moguć u idućih pet stotina godina. Ili, ako hoćete, u idućih pola milenija. Dva desetljeća černobilske tragedije Koliko je pogođen ostatak Europe i svijeta, teško je izračunati, jer su i uzroci obolijevanja od raka, primjerice, još uvijek velikim dijelom nepoznati. Oko razmjera katastrofe i danas se vode žučni sporovi: neke procjene govore o više od pola milijuna ljudi koji su dosad umrli od direktnih posljedica incidenta u Černobilu. Zanimljivo, službene procjene UN-a i Međunarodne agencije za atomsku energiju neusporedivo su blaže i govore o nekoliko tisuća stradalih. U mnogim ozračenim regijama kod djece je zabilježen porast oboljenja od tumora Nakon eksplozije černobilskog nuklearnog reaktora u atmosferu je izletio oblak radioaktivnog onečišćenja koji se zbog smjera vjetra širio na sjeverozapad. Manje je poznato da je, obzirom da se Černobil nalazi na sjeveru Ukrajine, zemlja koja je najviše stradala od radioaktivnog oblaka zapravo susjedna Bjelorusija. Teško su pogođene i Rusija te baltičke i skandinavske države, no radijacija se širila i na ostale dijelove Europe. I u Hrvatskoj je preporučeno da se ne izlazi iz kuće nekoliko dana, pogotovo za kišnog vremena, te da se neko vrijeme ne konzumiraju mlijeko i salata. Kada se raspad Sovjetskog Saveza, koji je 80-ih kao država postajao sve nefunkcionalniji, dovodi u korelaciju s černobilskom nesrećom, relativno je što je uzrok, a što posljedica. U svakom slučaju, mnogi povjesničari i politolozi slažu se da je ova tragedija uvjerila kritičnu masu u Bjelorusiji, Ukrajini i drugim republikama da krenu putem nezavisnosti, jer je postalo jasno da je oronuli sovjetski režim, pokušavajući zataškati slučaj, djelovao direktno protiv vlastitog naroda. Naime, pojačanu radioaktivnost prvi su uočili Šveđani, a ubrzo je alarmiran i ostatak svijeta. No stanovnici Sovjetskog Saveza saznali su zadnji, s nekoliko dana zakašnjenja. Premda su stanovnici černobilske regije evakuirani po hitnom postupku te su već nekoliko sati nakon eksplozije opskrbljeni tabletama s jodom, u Bjelorusiji se ista procedura počela primjenjivati tek nakon više od tjedan dana. A to je zemlja na koju je palo oko 60 posto cjelokupnog radioaktivnog otpada iz eksplodirale nuklearke. PRIPJAT - POMPEJI NAŠEG DOBA Černobilska tragedija zapravo je počela 18 kilometara sjevernije u gradiću Pripjatu, u kojem se nalazio nesretni reaktor. Danas poznat kao 'grad duhova', Pripjat je napušten i ograđen bodljikavom žicom. Ulaz je zabranjen, osim istraživačima, ali pokoji novinar i pustolov ipak su bili unutra i napravili snimke. Na tim se snimkama taj gradić veličine Karlovca doima poput Pompeja našeg vremena: kada je krenula hitna evakuacija černobilske regije, iz njega je praktički preko noći iseljen ljudski život, kao što je vulkan Vezuv prije 2.000 godina iznenada prekrio rimske Pompeje ostavivši ih zamrznute u jednom povijesnom trenutku. Snimke Pripjata su tim potresnije što je riječ o vremenu koje mnogi od nas pamte i o gradiću socijalističke vizure u kojem su se jednako tako mogli odvijati 'Smogovci' ili Univerzijada… Umjesto toga, odvijala se apokalipsa. Ujutro 27. travnja, dan nakon eksplozije, stigla je službena objava da se dogodila nesreća. U Pripjat je stiglo i 1.100 autobusa iz cijele Ukrajine. Do pet popodne grad je bio prazan. Idućih dana iz cijelog Sovjetskog Saveza dovođeni su tzv. likvidatori – nekoliko tisuća ljudi koji su, nakon što su zakazali roboti predviđeni za takve situacije, sami krenuli u herojsku borbu s požarom u kontaminiranoj nuklearki. Nakon što su ugasili vatru, oko smrtonosnog reaktora podigli su golemi, metalni 'sarkofag' veličine nogometnog igrališta i visine preko 100 metara. Do kraja višegodišnjih operacija kroz černobilsku regiju prošlo je oko 600.000 ljudi, a čini se da su najteže posljedice pretrpjeli oni koji su tamo boravili u prvim danima katastrofe. Prema podacima ukrajinske Nacionalne komisije za zaštitu od radijacije, samo je među 'likvidatorima' broj smrtno stradalih od posljedica izlaganja zračenju (oko 35.500) nekoliko puta veći od ukupnih brojki koje predočuju UN i IAEA. Među preživjelima, 94 posto ih pati od raznih bolesti, a njih 65.000 danas su invalidi. No stručnjaci upozoravaju da povećana stopa smrtnosti i oboljenja među ljudima koji su deokontaminirali Černobil, kao i kod novorođene djece, nisu jedine zabilježene posljedice po stanovništvo. Neke od ozračenih regija bilježe masovni pad imuniteta te raširenost različitih bolesti za koje jedni smatraju da su direktna posljedica Černobila, dok njihovi oponenti tvrde da dolaze od nezdravog stila života koji uključuje pušenje, alkoholizam i druge štetne standarde. Često se, međutim, zanemaruju psihološke posljedice ljudi koji su bili izloženi radijaciji. Mnogi od istinskih heroja koji su 's glavom u torbi' čistili Černobil od radiokativnog joda, stroncija i drugih kemikalija danas se osjećaju zaboravljenima, iskorištenima i poniženima. Nadalje, u Ukrajini, Bjelorusiji i Rusiji mnogo je onih koji su pretrpjeli veliki šok od nevidljive prijetnje, pa danas žive u paranoičnom strahu od teških oboljenja i smrti. Mnoge žene boje se rađati djecu. Drugi pak prkose opasnosti odajući se piću, drogi, seksualnom promiskuitetu... Duševne traume nije tako jednostavno izmjeriti i izbrojati. U mnogo manjoj mjeri tu traumu nosi i ostatak svijeta. Ona nas poziva na oprez i odgovornost u primjeni nuklearne i drugih dvojbenih tehnologija, jer bez obzira mjere li se žrtve u tisućama ili u stotinama tisuća - nitko pouzdano ne zna što se našem svijetu zapravo dogodilo prije dvadeset godina u Černobilu.