ZORAN MILANOVIĆ I 'SDP JAKIH MUŠKARACA'

Izbor mladog Zorana Milanovića za novog predsjednika SDP-a doista je izmijenio hrvatsku političku scenu, barem na prvi pogled. Politički tjednici i dnevnici skloni SDP-u (kvazi lijevi) gotovo da su euforično navijali za njega, a sada ga prate u stopu. Oni drugi, u kojima obitavaju novinari desne orijentacije zbunjeni su, jer ne znaju što bi predbacili čovjeku bez političke prošlosti. SDP-ovci su živnuli. Nakon što su dobro iskoristili val emocija zbog smrti Ivice Račana i upriličili relativno demokratske izbore u vlastitim redovima, sada se, malo manje samouvjereno, trude uvjeriti javnost da je Ljubo Jurčić savršeni kandidat za premijera. HDZ –ov premijer Sanader i njegova Vlada za sada uglavnom mudro šute o SDP-u i ne mijenjaju svoj kurs intenzivnog predizbornog rješavanja nagomilanih problema.

U Saboru, međutim, njihovi zastupnici i dalje na svaku kritiku odgovaraju ritualnim zazivanjem prošlih grijeha Račanovog SDP-a, a kako njih ne mogu pripisati Milanoviću, efekt prevladavajućeg saborskog diskursa gdje ste bili dok je grmilo ostaje slabašan . U ovoj zemlji se, ionako, barem u medijima, malo tko bavi stvarnom političkom, a još manje policy analizom, kojom bi trebalo putem valjanih indikatora izračunati uspjehe i neuspjehe, dobitke i gubitke koje su neki konkretan politički program ili razdoblje vladavine polučili, pa se političko novinarstvo uglavnom svelo na procjene imagea, političkog marketinga, spiniranja i famoznih personaliziranih kampanja. Čak se je i ugledna politička analitičarka i komentatorica, Jelena Lovrić uspjela prilagoditi EPH-ovoj formuli glamour & saznajemo-iz -neimenovanih- ali- pouzdanih-izvora političkog novinarstva, pa uz pomoć još jedne političke analitičarke, za govor tijela, u maniri političkog šlingeraja novom predsjedniku SDP-a predbacuju da prečesto govori ne znam.

Jer, zna se, (odakle se zna?) političari su sveznajuća i svemoguća bića, podjednako dobro upućena u pitanja nastanka svemira, dvorskih intriga, budućnosti burzovnih indeksa, nacionalne i svjetske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te meteorologije, i odlučno odgovaraju na pitanje kakvo će sutra biti vrijeme. Milanović je, međutim, koliko se dade razabrati, previše vremena proveo po inozemnim školama da ne bi naučio da u današnje vrijeme nitko tko želi ostaviti dojam demokratskog lidera, i uopće ozbiljnog i odgovornog čovjeka ne može pretendirati na to da baš sve zna. Reći ne znam nije sramota, mnogo je bolje nego glumiti znanje i samouvjerenost, jer tek to dezavuira politiku, a vidi se i u govoru tijela. Tako se i sveznajući Milan Bandić nedavno temeljito obrukao kad je obznanio da nema pojma koliko košta tramvajska karta u gradu kojim upravlja i u kojem svojeručno određuje cijene nameta. No, kako nije rekao tu sramotnu rječicu ne znam, već je ispalio sumu koja iznosi oko polovicu stvarne cijene, sve je prošlo gotovo nezapaženo. Drugdje u svijetu, ovakvo bi simuliranje znanja mahom pokrenulo lavine protesta i zahtjeva za ostavkom, jer pokazuje da voditelj grada nije u kontaktu sa realnošću, niti kao građanin, niti kao političar.

Današnji SDP nastao je ujedinjenjem dviju socijaldemokratskih stranaka, čime je te daleke 1994.godine socijaldemokracija pokazala da nije najvažnije biti prvi u svojoj strančici, nego da treba graditi jake, demokratične stranke s mnogo vidljivih pojedinaca. I pojedinki. Ujedinjenjem je SDP dobio neke liderske ličnosti koje su osmislile politiku koja se 2000. pokazala pobjedničkom kombinacijom.

Potom, SDP je 2000. bio spreman ući u predizborne koalicije. Naime, čak i hrvatski, politički ne baš pismeni glasači, intuitivno shvaćaju da je suština vođenja politike u dijalogu, komunikaciji, međusobnom slušanju, okrupnjavanju, pa i u razumnom kompromisu, odnosno pokušaju pronalaženja konsenzusa, a ne u bjesomučnom svađanju, podvaljivanju i ispraznom nadmetanju. Hrvatski glasači to shvaćaju, iako ih i političari i mediji, napose prominentne političke emisije poput Otvorenog, Teme dana, Nedjeljom u dva, svakodnevno uvjeravaju u suprotno. Ipak su do sada u pravilu nagrađivali suradnju, i koaliranje. Unatoč tome, navodno pobjednički SDP, definitivno je odustao od bilo kakvog predizbornog koaliranja, čak i sa IDS-om, vjerojatno s obrazloženjem da je koalicije u našim uvjetima nemoguće održati, ili iz njih djelovati učinkovito. Umjesto da iz prethodnog debakla nauče da je koaliranje bilo nagrađeno, ali je propast donijela neodlučna politika, njihov strah od desnice i loše procedure suradnje i komuniciranja sa koalicijskim partnerima.

Za sada se u svim stranačkim križaljkama, kad je riječ o budućim pozicijama vlasti, licitira isključivo sa imenima jakih muškaraca. Zoran Milanović, istini za volje, za razliku od većine političara našega kova ne gradi svoj image macho gardom, priznaje da ponekad nešto i ne zna, ali do sada su mu se omakle barem dvije greške kad je riječ o ravnopravnosti spolova. Jednom je prigodom izjavio da je akcija Maestro bila prava muška akcija, htijući valjda naglasiti da je bila odlučna, hrabra, energična, itd. Dok su valjda akcije Ruže Tomašić i svih hrvatskih zviždačica, koje su mahom žene, bile neodlučne, kukavičke i kolebljive? Drugom prigodom izjavio je da će SDP voditi momčad, a ne pojedinci. I gotovo u istom trenu proglasio je sebe nositeljem svih SDP-ovih izbornih lista. U redu, momčadi najčešće imaju svog neprikosnovenog napadača. Ali tim su činom Milanović i SDP jasno dali na znanje da ne namjeravaju posvećivati previše pažnje ravnopravnosti žena i muškaraca u kandidacijskom i izbornom postupku. Dosljedno poštivanje tog kriterija zahtijevalo bi, naime i princip izmjene žena i muškaraca kao nositelja/nositeljica lista. O kvotama na stranačkim listama, tragom portugalskih ili španjolskih socijalista, iz SDP-a za sada ni riječi, iako su to ranije bile njihove predizborne teme.

Sve to zajedno dovelo bi do promjena na hrvatskoj političkoj sceni, na kojoj se sada sveukupna politika vrti oko nekolicine muškaraca, što slijeva, što zdesna, što mlađih što starijih kadrova. Uspoređuje se Milanovića i Sanadera, procjenjuje se njihov govor tijela i mogućnost discipliniranja članstva i potencijalnih partnera, razmatra se svrsishodnost podjele vlasti unutar SDP-a između Jurčića i Milanovića, uspoređuju se Sanader, Milanović i Čačić. Negdje u zasjedi svoj trenutka čeka HSP-ov Džapić. I više-manje je jasno da niti jedan od njih još dugo neće stati na čelo Gay Pridea i time poslati jasnu poruku da su svaka diskriminacije i nasilje nepoželjni, jer se tim povodom nisu ni oglasili. Zanemarena je još jedna dobra tradicija SDP-a, kad je u koloni marširao SDP-ov ministar unutrašnjih poslova, i kad se stjecao dojam da se Hrvatska iskreno mijenja, a ne samo zbog zahtjeva iz Haaga i EU-u. Politička scena opet je jednom zadobila osobine muškog kluba. Baš kao i početkom devedesetih, kad su taj klub vodili i u njemu se ekskluzivno zabavljali Tuđman i njegovi muškarci. Doduše u drugom, bitno različitom kontekstu, ali zanemarivanje tako bitnog segmenta demokracije kao što je zastupljenost polovice stanovništva i prava svih manjina, uvijek je loš znak.