Životu ne treba natjecanje

MakeDox, srijeda i četvrtak, 18. i 19. lipnja: Životu ne treba natjecanje 

Srijeda se bavila provincijama. Morao bih biti pažljiv pri korištenju tog pojma, no mislim na dijelove država daleko od glavnih gradskih središta. Prava mjesta za takozvane "obične ljude", eto već drugog problematičnog pojma na samom početku teksta.

Prvo smo bivali majstorski uvučeni u duuugo pretoplo ljeto u Kataloniji u filmu s možda meni najizraženijom & najbližom atmosferom, španjolskoj " Kugi". Vrućine, suša, ekonomska kriza, umijeće filmskog prikaza stvarnih ljudi i njihovih odnosa.

Foto:Sasho N.Alushevski

Nastavilo se sa Srbijom, "Unplugged", sviranje na listovima kao izgovor za portretiranje naizgled jednostavnih likova, iako takvih nema, znamo, ali se dobro podsjetiti. A autor Mladen Kovačević zna kako se to radi.

Završilo se s Hercegovinom "Gangster te voli" , u Hrvatskoj i šire zasluženo "uspješnica". Baš me zanima koliko tih opčinjenih gledatelja primjećuje slojevitost, dubine koje nam ovaj naizgled zabavan film, uzgred, otkriva.

Španjolska - Srbija - Hrvatska. Tri male sredine iz svake države, odabrane za priču o obično neobičnim ljudima. I dok je "Kuga" toliko uravnotežena da mi se niti jedan lik ne izdvaja a sa svima bih sutra mogao kao sa starim znancima na kavu sjesti,  u "Gangsteru " gotovo da nema normalnog čovjeka, štogod to nekome značilo. Vrh je ipak Vera iz " Unplugged" majstorski ona svira na listu kako Josip nikad neće i dok mislimo da smo ju pročitali, mrtva hladna objašnjava kako je zadnjih deset godina u Njemačkoj špijunirala ilegalne imigrante. Zanimljiv posao, kaže.

Tri naizgled nepovezana filma meni su djelovala kao omnibus, smisleni djelovi jedne cjeline. Bravo za onoga/onu tko je program slagala. Nije mi promakla niti igra riječi jer je Kuga na engleskom Plague a iza njega je slijedio Un-Plugg-ed. Ništa nije slučajno, rekao bi moj prijatelj Rašo iz Sarajeva.

Četvrtak je donio "Alphabet" valjda jedini od svih filmova za kojeg sam čuo prije MakeDoxa. Pažljivo ga odgledah i kao da mi se ne uklapa. Izvan toka. Možda sam stroži jer se i sam bavim edukacijama pa mi je tema bliska. Nije "Alphabet" filmski dobro urađen. Šišaju ga mnogi, možda svi koje odgledah. Dosadan je povremeno jer je predugačak, skoro dva sata, alo! Neke poruke mi nisu jasne - kudi li on ili hvali vrhunsku svjetsku konzultantsku agenciju?

Dalo bi mu se još toga zamjeriti a zamjerke su skoro pa nebitne, jer - ovo je film s najvažnijom porukom. Izriče ju "kuhan i pečen" menadžer ljudskih resursa iz Njemačke, nakon 40 godina rada za Lufthansu, Deutsche Telekom itd. Čovjek koji sada volontira u edukacijskim projektima. "Obrazovni sustavi su potpuno krivo postavljeni. Promjema mora doći. Revolucijom odozdo, ili radikalnim zahvatima odozgo."

Da dobro ste čuli - škole diljem svijeta svakim danom nanose štetu mladima, kreativnom razvoju, planeti u krajnjoj liniji. Divergento mišljenje pa time i kreativnost djece rapidno opada ulaskom u školski sustav. Škole nam eutanaziraju civilizaciju. Tako jasnu poruku ne sjećam se da sam ikad čuo. U Kini priznaju da im je obrazovni sustav danas možda najgori ikad - pazite - istovremeno postižu najbolje rezultate na svjetskim natjecanjima.

U tome i jeste kvaka.

Životu na ovom planetu ne treba natjecanje. Treba mu suradnja. Igra, ples i glazba. Sporedni predmeti (odgoji) u školama su glavni. Ostalo je samo nadgradnja.

Sada su mi se kockice na MakeDoxu posložile. Zato je meni ovdje lijepo ovih dana. Ovi ljudi znaju tu istinu. Tješim se da su već ranije pogledali "Alphabet" ali znam da nije u tome kvaka.

Pred dva tjedna sam govorio u Sarajevu na Panelu "Kultura mira i nenasilja" u okviru Peace Eventa 2014. Htio sam početi šalom - Kultura mira i nenasilja ne postoji na Balkanu pa time završavam svoj govor.

Postoji Gorane, postoji.

MakeDox, dan treći i četvrti (16. i  17. lipnja): Festival u pravoj veličini 

Kiša gnjavi Skopje cijeli ponedjeljak. Radoznao sam kako će se to odraziti na Festival, na njegov dio na otvorenom. Zašto samo radoznao, a ne zabrinut? Zato jer je sinoć bilo tehničkih problema na projekciji "Zdravih ljudih za razonodu", ponavljanja scena, nesinhroniziranosti zvuka i slike te kretanja od početka. Toga sam se sjetio tek danas, slučajno. Sinoć sam ih smjesta zaboravio, ponio me film i atmosfera, druga večer, manje publike no atmosfera fina gotovo intimna.

Foto: Sasho N.Alushevski

"Greške ne postoje." davno me naučio Mika Oklopdžić u CA Blues-u. Prisjećam se jednog drugačijeg pristupa: "Nikad više nećemo koristiti taj hotel u centru Ženeve iako ima pet zvjezdica. Nedopustivo je da se za vrijeme press konferencije desi mikrofonija." Tehničkih je problema bilo uvijek i nadam se da će tako i dalje biti. Bojim se svijeta savršenosti, tehnike i ljudi. Na "greškama" se testiramo. Ne - jesmo li ih napravili, nego - kako se nosimo s njima. MakeDox ima ljude, dušu, ambijent, atmosferu, profil, misiju. Zamrznuta slika i ton koji bježi? Who cares? Savršenu sliku i ton mogu gledati i kući. Svjedočiti kako mi dijalozi ulaze pod kožu, kako mi se ritam disanja mjenja dok se ispovijedaju likovi u "Pričama koje pričamo", naježiti se kada odmah nakon stiha "Mi volimo Ruse, Rusi vole nas" u "Zdravim ljudima" vojvođanski svećenik kaže da je porijeklom Ukrajinac - to nema kući. Ima ovdje, u Kurshumli An-u. Kiša? Zašto brinuti. Prestati će do projekcija.

Kao što i jest prestala. Konačno sam prisustvovao Razgovorima pod smokvom, eh to je iskustvo. Sultansko. Slatko, voće, čajevi, grickalice, puna trpeza. Ne razgovara se praznog želuca. Kako kaže Nina s Mariborskog festivala: "Mi poklanjamo mnogo pažnje hrani. To je moja lekcija za danas. Maziti i paziti istarskim delicijama sudionike Miramidana u Grožnjanu.

Zanimljivi sudionici, razgovor o predvidljivosti, šabloni ljudskopravaških filmova, mnogih. Sviđa mi se tema. MakeDox doživljavam kao festival ljudskih prava iako se otvoreno ne deklarira tako.

Razgovor o "pravoj veličini" festivala. Kako da ne postaneš (pre)veliki. Misli mi odlaze na zagrebački Subversive .

Slušam te ljude iz filmskoga svijeta i razmišljam koliko su mi bliski. Rekao bih - mirovnjaci da mi nije ta riječ postala nekako nejasna, preuska, izlizana možda. Je li to zabrinutost za ljude, za planet? Nemirenje s nasiljem, strukturnim, kulturnim, ekonomskim, itd?

Prije kraja razgovora odlazim do Mladinskog Kulturnog Centra, ima dobrih pola sata šetnje, teško je vrijeme, glava me muči cijeli dan, čini mi se mnogo dalje nego sam očekivao, svako malo sam na rubu odustajanja, ionako kasnim na projekciju. No film se zove "Jugoslavija, kako je ideologija pokretala naše kolektivno tijelo" i zanima me. Ulazim u malu dvoranu MKC-a, dok čudan ravni zvuk odzvanja još u hodnicima, traje i traje i zbunjuje me. Sala je prepuna, zvuk je sirena Plavog vlaka, mjesec je maj, godina 1980. Slijede sletovi Dana Mladosti, pogotovo onaj 1987. Slušam Martu Popivodu nakon projekcije, slažem se s njom: "Dalo se iz tih sletova iščitavati što nam slijedi." Gazimestan 1989. nelagoda saveznih političara, otvorena objava rata, znamo ju svi ali je drugo kada se to ponovo čuje na originalnoj snimci: "Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene."

Slobo! Slobodo!

Nepune dvije godine kasnije masa viče drugačije: Slobo Sadame!, godina je 1991. demonstracije neće srušiti Miloševića tada nego tek nepunu deceniju kasnije.

Ne stigoh pogledati film ispočetka ali mi se sviđa ono što sam vidio. Naracija ne glumi neutralnost, radije ispoljava vlastitu - što? Začuđenost? Pomirenost? Gađenje?

Morat ću ga nabaviti. Sutra je repriza ali na nju ne stižem, roditeljski sastanak ima prioritet. Nešto mi se vrti po glavi. Koliki je prostor u našim javnostima za refleksiju na 90e? Na gledanje ovakvih studiozno urađenih dokumentaraca? Što mladi znaju o 90ima? Godinama koje su im ukrale bolju sadašnjost.

Nakon projekcije razgovor o javnim prostorima, zajedničkim dobrima, (ne)vjeri da studenti mogu srušiti vlast, "Pravu na Grad" kao inspiraciji.

MakeDox okuplja pametne ljude. I potiče nas ostale na razmišljanja.

Kiša se osilila u utorak. Zaprijetila preseljenjem projekcija u MKC. Organizatori su donijeli mudru odluku - nema selidbe, u Kurshumli An-u ima dosta natkrivenog prostora.

"Nedostaje mi Sonja Henie", još jedan kratki fim Karpa Godine, mali dragulj s Brankom Kockicom za one koji ga se sjećaju. Film koji vam se smije jer zna da ćete ga htjeti nanovo gledati i gledati. Crni humor iz jugoslavenskih sedamdesetih. Pogledati.

Web Junkie

Moj osobni pobjednik festivala stigao je neočekivano pod samorazumljivim naslovom "Web Junkie". Cjelovečernja bomba za sve nas koji mislimo da nešto znamo o Kini. Film rađen "po pravilima struke", konzervativnima, sušta suprotnost eksperimentalnoj prethodnici. Sljedeći put ću razmisliti prije nego lakonski primijetim da "sve ionako dolazi iz Kine".

U svojoj predvidljivoj naraciji o vojnom kampu za tinejdžere ovisnike o online igranju na Internet, "Web Junkie" nudi uglove gledanja koji vam dižu obrve i - doslovno - uzimaju dah.

"Posljedica je to politike jednog djeteta. Oni nemaju s kim odrastati." otprilike tako govori jedan tata na obiteljskoj terapiji.

Pobjegoh kući prije " Povratka u Homs". Za ratom razrušenu Siriju naći ću neko drugo vrijeme. Sad mi treba da probavim naličje progresa u Kini. Tako daleko a tako blisko.

MakeDox, dan prvi i drugi: Film kao poticaj. Za razgovor, za akciju.

Sazvan je kratki, stojećki, sastanak volontera, par minuta prije samog otvaranja u ćošku dvorišta Kurshumli An-a. Žurba i timing dali su mi naslutiti na neki "emergency", situaciju koja se ukazala a nije trebala. Umjesto naznake problema, stigla je - zahvalnost! Svim volonterkama/ima na odlično urađenom poslu. Zgrada je očišćena, dvorišta pokošena, šank u backstage-u napravljen, stotine žaruljica povješane po stablima iza pozornice, toaleti pripremljeni, katalozi, programi, bedževi, majice i torbe izložene, zakuska spremna, stolice postavljene.... Priprema je gotova. Festival počinje.

Fascinantna je količina posla i energije koja cirkulira oko ovog prostorno-vremensko vrijednosnog singulariteta zvanog MakeDox. Moram se ograditi i ne kititi ponosnim statusom "volonter", ja sam više promatrač, teških se fizičkih poslova ili pak onih dosadnih, nisam (još) ni dotakao.

"МакеДокс е отворен. MakeDox iZ open. " proglasile su Ena i Tera mašući mladim lukom, uz nas tridesetak pozvanih da mahnemo publici i objavimo radost početka. Njih dvije zajedno imaju godina mjedva oko punoljetnosti i moram reći da sam na "upotrebu" djece osjetljiv. (Tako je kad previše vremena provodite sa zanesenjacima Prve dječje ambasade na Svetot "Međaši").  No njih dvije jesu razigrani začin Festivala, njegov kvasac čak, ravnopravne sa svima, patronizirane ni od koga, ushićene jer nam objavljuju ono što one doista shvaćaju a ne jer su im rekli odrasli - fešta počinje, ljudi, uživajmo.

Uživajmo? U čemu? Cijelo sam subotnje jutro proveo na radnom sastanku u Međašima planirajući Priručnik za mirovnu edukaciju. Treba on profesorima u školama, pedagozima, udrugama, roditeljima... Plodno i konstruktivno je bilo razgovarati, predlagati, promišljati. Ujutro. Navečer sam ju sreo u Kurshumli An-u. Sudarili smo se, gotovo me je u čelo udarila. Mirovna edukacija. Na djelu.  Otvaranje toplo i neposredno, bez pompe, svečanost bez prenemaganja. Volonteri koje se cijeni, aktivistice  i njihove kćeri, susreti starih prijatelja, mnogo fotografiranja s malo bljeskanja i u svim rukama luk, кромид, qepë, soğan, onion. Rijeke značenja koje taj simbol u nama potiče. Idealno popunjeno gledalište, gotovo prepuno ali bez gužve koja smara. More dodatnih očiju po terasama, balkonima, stepenicama.

Foto: S. Alushevski

"Ovaj stariji čovjek što sjeda sad u svijetloj majici, vidiš? On je bio na svim filmskim projekcijama u Makedoniji u zadnjih valjda 40 godina," priča mi Sasho, organizator, još pod pozitivnim utjecajem noćašnje proslave dvadesetogodišnjice mature u Bitoli. Profesor Sidovski je kultni profesor zbog kojega su stotine studenata upisivale, zavolile i završile filozofiju u Skopju", malo mi kasnije dodaje Ana. Stefan Sidovski je 1977. snimio, pretpostavljam s 8 mm kamerom, svoj amaterski polusatni film "Revolt".

Doživio sam ga kao, pristojno, bačenu rukavicu. Film o petorici prijatelja, obučenih kako se u vrijeme Woodstocka, "kod nas" odijevalo, njihovoj igri, pobuni, druženju. Vinjeta o Skopju prije nego je postalo velegrad, o bezbrižnosti ali i naznaci nezadovoljstva. Kako je baš jučer u Zagrebu bio Pride, teško mi je bilo ne primijetiti nedostatak žena u tom gotovo eksperimentalnom uradku, film o muškom prijateljstvu, prskanju vodom na travnjaku podno nebodera. Hrabar i dubok film koji daleko premašuje značenja koja se dadu odmah iščitati. Nastavak tradicije MakeDox-a da se počne s domaćim ostvarenjem univerzalih poruka.

Ako je makedonski "Revolt" gotovo nevino, nostalgično i hrabro otvorio zavjese glavnog festivalskog ekrana onda je skandinavski "Freak Out" opet pažljivo i gotovo nježno, oštrim žiletom zarezao  u sve nas koji ponekad volimo pomisliti da smo "radical thinkers". Sat i pol priče o grupi prijatelja opterećenih bremenom bogatstva svojih kapitalističkih obitelji, njihovom (revoltu!) bijegu u komunu "Monte Verita" koju osnivaju u Švicarskoj. Priča o intelektualnoj eliti s početka XX. stoljeća, začecima feminizma, anarhistima i njihovim očevima kojima je državni represivni aparat bliži od vlastitog sina.

Priča o sličnosti početaka prošlog i ovog stoljeća i o hrabrim ljudima koji ne prihvaćaju društvene norme i očekivanja što ih sputavaju. Ne valja prepričavati filmove s MakeDox-a, naravno, kao ni filmove uopće. Treba ih gledati. Još važnije, treba ih pustiti da oni gledaju nas. Zato je prvo veče bilo poput odlaska na rendgen. Svakom od nas ostaje pitanje, jesam li zadovoljan svojom slikom?

Svoju je sliku tražila u kolažu slika svoje familije, Sarah, redateljica nedjeljnog udarnog filma "Priče koje pričamo". Ne sjećam se kada sam zadnji put pogledao takvu potpuno ljudsku priču, kako svevremensku tako naravno snažno situiranu u svoju konkretnu obitelj i ljude oko nje. Kako pričamo svoje priče? Što znamo o najbližim ljudima? Koliko nam se razlikuju slike o bliskim ljudima o kojima svi sve znamo? Koliko smo istine spremni otkriti a koliko spremni podnijeti?

Moćan dugometražni kanadski dokumentarac ipak mi ostaje u sjeni sjajnog kratkog uradka Karpa Godine "Zdravi ljudi za razonodu".

Bratstvo i jedinstvo u višenacionalnoj Vojvodini očima genijalnog filmadžije 1971. na dvo & trosmislen način. Film koji je isprovocirao cenzore, film koji trebate gledati na radionicama. To MakeDox i hoće.

Film kao poticaj. Za razgovor, za akciju.

Film kao stav da se ljudi vole, da su bajke svuda oko nas ako smo ih spremni prihvatiti "Karpotroter", hommage velikanu od - smijem reći - mladog velikana Matjaža Ivanišina.  Kao nastavak na prije spomenute Zdrave ljude,  svojevrsne Priče iz Davnine, film koji obilazi svjetske festivale, stvarni ljudi, nestvarne naracije, likovi za pamćenje. Matjaž voli svoje likove, mi volimo Matjaža.

Uoči početka MakeDox-a: Zašto bi potegnuli sve do Skopja?

"U slučaju konflikta, izbrojite do deset, iskulirajte i riješite izravno s osobom s kojom imate problem. Nemojte se dolaziti tužakati i uvlačiti druge ljude u sukob " I da ništa drugo ne čuju na ovogodišnjem petom Makedoxu, mlade  volonterke su profitirale već ovom uputom voditeljice Kike, na jučerašnjem sastanku preko 30 volontera. Moje uho je profesionalno čulo baš taj dio o transformaciji sukoba, primijetilo da smo sjedili u krugu, na ugodnim stolicama za projekcije, na svježe pokošenoj travi jednog od najljepših objekata koje ijedan filmski festival ima - Kurshumli An-a.

Festival kreativnog dokumentarnog filma - MakeDox počinje danas u Skopju i traje do idućeg petka. 

Piše na tom bivšem Karavan Seraju, datiranom u sredinu 16. vijeka, željenom utočištu putnika, danas spomeniku kulture, da mu se ne zna točno dob. Tako i izgleda. Prijazno ali tajanstveno, zaštitnički ali otvoren, monumentalno no ljudski topao, natkriven s otvorenim dvorištem. Gore nebo i zvijezde, dolje trava, u sredini trave fontana - posred gledališta, valjda zato da se djeca imaju gdje smočiti ovih vrućih dana kada su vrijedni volonteri pripremali prostor za Festival. Ludilo je to od prostora, čistili smo malo jučer - sobe - na katu terasom opasanom i dvorištu otvorenom. Mnogo ih ima, neke su uredi, neke služe za interne projekcije za žiri, tehničku podršku, press, u nekima će se naravno i spavati.

Teško je ne osjetiti divljenje prema zgradi, višestoljetnoj preteči hotela, koliko je ljubavi, radovanja, nadanja, strahova i čuđenja tu noćilo. Koliko ćemo svega toga gledati na filmskim projekcijama ove godine? Ništa manje, ništa manje.

Festival počinje danas i traje do idućeg petka. Sve su informacije na www.makedox.mk, zapravo skoro sve. Ja ću vam reći da povratna karta busa iz Kopra, Ljubljane, Pule, Rijeke ili Zagreba samo osamdeset Eura. Autobusi idu svaki dan, iz Zagreba u 18h. Busevi iz Beograda idu stalno, popodnevne su veze poslovne i brze za 25 EUR.

Ima i aviona naravno svaki dan, a novi je skopski aerodrom ne samo lijep nego i funkcionalan.

Zašto bi potegnuli sve do Skopja? Zbog MakeDox-a, naravno. Sve ostalo je bonus, no MakeDox je dovoljan razlog sam po sebi. Magična mješavina kuhinje za volontere, osoblje i goste koju vodi par entuzijasta iz Slovenije, organizatori koji su spremni usred najvećeg posla punih petnaest minuta utrkivati se (trčati da) s djecom čiji smijeh nekako prirodno pripada uspomenama prepunom dvorištu bivšeg Karavan Seraja. Zbog čaja, orijentalnog, koji hladi najbolje ljeti, s kockicom limuna i malo šećera ako se hoće. Zbog žirija u kojem sjedi Karpo Godina kome sam se divio još kao klinac. Zbog Čaršije, starog turskog dijela grada, koja je dragulj sama po sebi. Zbog filmova koji će vas osvojiti odmah ali nećete u ovom dvorištu ni primijetiti da su na platnu. I nisu. Platno je izvješeno zbog Nevjernih Toma ali su projekcije izravno u našim srcima. Kao što je mene osvojio Searching for Sugar Man, prošle godine. Ili me to osvojio MakeDox kroz priču o Sixto Rodriguezu popraćenu točenim skopskim pivom.

Program je više nego bogat a ovogodišnji slogan je "Prirodno". Čuj, prirodno? Ovdje ionako ništa nije umjetno. Zašto onda Prirodno? Možda za one Nevjerne Tome koji misle da se ovdje filmovi prikazuju na platnu.

Dođite i uvjerite se da nije tako. U srcu, во срцето, në zemër. I na milion drugih jezika, koji su ovdje jedan. Prirodno :)