Rastko Močnik u intervjuu za H-alter: Moguće je pokrenuti svjetsku akciju pod vodstvom Europske Unije. Treba stvoriti platforme i penetrirati u međunarodne institucije, izmisliti nove socijalne forume kao što su liberali izmislili Helsinški proces, gurati svjetske socijalne standarde, boriti se protiv eksploatacije. EU bi mogla to započeti, no mogao bi se stvoriti i svjetski pokret, vezati se na Rusiju, Brazil i snage koje dolaze, i boriti se za socijalni standard. To je zamislivo, ali pitanje je da li je izvedivo.

Sredinom svibnja u Sofiji je održana proljetna škola Europske udruge studenata sociologije (ESSA), pod nazivom 'New forms of human rights and civic engagement in 21st century'. Poznati slovenski sociolog i aktivist Rastko Močnik vodio je radionicu pod nazivom 'Social Rights in the Globalization Era'. Na parlamentarnim izborima u Srbiji relativnu pobjedu odnijeli su demokrati. Srpska situacija je još dosta histerična, Kosovo je traumatična točka… Kako bi se stanje u Srbiji moglo odraziti na čitavu balkansku situaciju? Dilema srpskih izbora bila je bizarna: Europa ili nacional-fašizam. Tu dilemu je devedesetih godina formulirao i Janez Drnovšek u Sloveniji, a on je također pobijedio kao Europljanin protiv Balkana. Europska mitologija je orijentalistička i rasistička, Balkan je naš Orijent, samo je nezgodno što smo mi dio tog našeg vlastitog Orijenta. Na drugoj strani, nacionalizam je odvratna ideologija, čak i kriminalna poslije jugoslavenskih ratova, i treba je odbaciti. Ali to nije dovoljno. Liberalna kritika nacionalizma ne uzima u obzir da je ovaj tip nacionalizma uskrsnuo kao posljedica neoliberalnih globalnih politika. Treba analizirati i ovaj identitetski nacionalizam suvremenosti kao strategiju otpora protiv neoliberalnog imperijalizma, a također i EU kao novu neoliberalnu konstrukciju na našim prostorima. Europa je implicitno promijenila koncept: na početku se stvaralo svjetsko uspješno područje u Zapadnoj Europi, gdje će sve zemlje više-manje biti na istoj razini životnog standarda i obraniti tzv. europski socijalni model koji bismo mogli opisati kao klasni kompromis u socijaldemokratskom duhu. S aneksijom postsocijalističke Europe, koncept se promijenio.

Foto: Radnici-imigranti u redu za bolje sutra Foto: Radnici-imigranti u redu za bolje sutra

Zapadna Europa sada stvara unutrašnje kolonije, periferiju koja će joj biti lakše dostupna zbog homogenizacije legalnih regulacija koje su danas glavnih izvor profita. Treba priznati da ima nešto u nacionalističkoj kritici EU, kao što ima nešto u liberalnoj kritici nacionalizma, samo što to nije sva istina; to je ideološka kritika koja ne vidi da su neoliberalne politike i nacionalistički otpori vezani. Nacionalizam postoji i u središnjim zemljama, kao i vrlo jak eurošovinizam koji je u funkciji blokiranja migracijskih tokova radne snage. Regulacijom migracija neposredno se regulira tržište radne snage, ogromna armija besposlenih se zadržava izvan Europe i onda po potrebi pripušta unutra. Nekvalificirana radna snaga crpi se iz Bugarske ili Rumunjske, tako čak i u Sloveniji na gradilištima rade ljudi koji govore bugarski ili bosanski. Oni su u robovlasničkom odnosu: za svoje uvjete imaju relativno visoke plaće, ali žive kao robovi. Ako se vratimo na srpske izbore, oni su izboreni na lažnoj dilemi, iako je za Srbiju i sve nas bolje da je pobijedila Tadićeva varijanta. Kako Slovenci danas promatraju svoj identitet? Da li još uvijek primarno u otporu prema Balkanu i distanciranju od njega? Narodi Balkana sami o sebi imaju nametnutu negativnu percepciju, a još je Fanon na primjeru sjevernoafričkih kolonija pokazao kako djeluje nametanje stigme. Nevjerojatno je kako su novi ideološki aparati brzo uspjeli nametnuti kolektivnu koloniziranu svijest ne samo Balkancima, nego svim postsocijalističkim zemljama. Ovo je sasvim kolonijalna svijest, samoponižavajuća, frustirana, a resentiman i frustracije se iskaljuju ne na novim gospodarima, nego na onima koji nisu jaki: susjedima u bivšoj Jugoslaviji ili sugrađanima Rusima u Litvi, Latviji i Estoniji, i na Romima u svim ovim zemljama. Riječ je odvratnoj ideološkoj konstelaciji. Nekad su Jugoslaveni bili veliki frajeri – kad sam bio student na ovakvim konferencijama, svi Zapadnjaci su nam zavidjeli na socijalizmu, a istočnjaci na slobodi! Ti isti ljudi danas iskompleksirano govore da nismo demokrati, nemamo demokratsku kulturu, nemamo kulturu rada, da smo lijeni, a to je upravo ono što žele čuti novi gospodari. Kako to funkcionira u Sloveniji? Slovenija nije nikakva iznimka. Slovenski rasizam se strašno razvio u posljednje vrijeme, slovenska država je zasnovana na rasističkoj ideologiji nasuprot Balkanu, i za suverenost slovenskog naroda, dakle ne nacije u građanskom smislu, nego naroda u etničkom. Sve su te države više-manje iste, samo se razlikuju u stilu. Naravno, stil je važan, i nije isto ako se etničko čišćenje izvodi likvidacijom, ili administrativnom mjerom brisanja, iako život ljudi koji su u Sloveniji izbrisani nije vrijedan čovjeka. Postsocijalistička društva imaju velike prednosti u egalitarističkoj ideologiji i faktičkoj društvenoj jednakosti. Nejednakosti u našim društvima kasnijeg su porijekla, i uz sve ekscese, nisu toliko jake kao u nekim nerazvijenim državama, ili u SAD-u. Čak i sa egoističkog stava pojedinog kapitalista koji želi profit, može se reći da zemlje s visokom društvenom kohezijom i niskom razinom sukoba imaju veliku prednost u privlačenju kapitala i mogu ga produktivno upotrijebiti. Drugo, socijalistički školski sistem, besplatno školovanje za sve s posebnom brigom za školovanje djece iz deprivilegiranih porodica, stvorio je ogroman socijalni kapital koji nije iskorišten. Ako gledamo na duže staze i u svjetlu kognitivnog kapitalizma, te zemlje imaju šansu ne skliznuti na novu periferiju gdje se u materijalnoj proizvodnji uvode novi oblik ropstva i eksploatacije, mnogo jače nego što je bila u Europi u dvadesetom stoljeću. Mislite li da se sukobi između Sovenije i Hrvatske režiraju za potrebe unutrašnje politike? Feral Tribune je pisao o tome da Ivo Sanader i Janez Janša dogovaraju incidente u Piranskom zaljevu. To je prvi objavio ljubljanski Dnevnik; vjerujem da je to tako, da je u nekoj mjeri dogovoreno – pa čak i da nije, to se koristi za unutrašnje sukobe. Na primjer, SLS, Slovenska ljudska stranka, 2004. godine je proizvela incidente i zbog toga je ušla u parlament. To je stravično, potpuno neodgovorno od strane političkih elita. Slovenija i Hrvatska će ostati susjedne zemlje do kraja Slovenaca i Hrvata, a sićušni granični problemi drže kao taoce cijela društva. To je vrlo nezgodno za ljude koji žive na granicama, no uvijek ih upozoravam: Glasali ste za nezavisnost, i sad je imate! Trebali ste znati da je granica realna institucija koja će vam promijeniti život. Nacionalistička reakcija na takvu situaciju potpuno je pogrešna, jer umjesto da se smanjuje značaj granica i razvija suradnja, imamo sukobe s policijom oko nekih sitnih točaka poput Piranskog zaljeva ili Svete Gere.

Foto: <strong>Sanader</strong> i <strong>Janša</strong>, režiseri hrvatsko-slovenskih pograničnih trzavica Foto: Sanader i Janša, režiseri hrvatsko-slovenskih pograničnih trzavica

Kakvo je slovensko iskustvo s NATO-om i s EU-om? Slovenija trenutačno čak i predsjeda Europskom Unijom – dosta kontroverzi je bilo oko načina na koje je Slovenija priznala Kosovo, govorilo se da je to izvedeno u američkoj režiji? Dnevnik je nedavno objavio bilješku sa sastanka visokih dužnosnika State Departmenta i slovenskog Ministarstva vanjskih poslova iz koje se vidjelo da Amerikanci daju instrukcije slovenskim dužnosnicima o tome kako da predsjedaju Europskoj Uniji. Za ove periferne države je tipično to što su elite koje njima vladaju compradorske. Zemlje koje nisu u direktnoj kolonijalnoj zavisnosti imaju domaću vlast koja je instrumentalizirana od velikih sila i koja obavlja njihov policijski i ideološki posao. André Gunder Frank analizirao je kako se u Južnoj Americi teškim radom indigenih populacija izvlači vrijednost s latifundija prema SAD-u. Između sjede latifundisti, male lokalne oligarhije, općinske vlasti, velike nacionalne oligarhije, međunarodna tjela za suradnju između Južne i Sjeverne Amerike i svako od tih tijela uzima svoj dio viška vrijednosti koji stvara raja na terenu. To je jedan od mogućih trendova razvitka na Balkanu, i to treba po svaku cijenu spriječiti. Lakrdijaški incident poput ovoga sa Slovencima i Amerikancima koji ih instruiraju može dobro doći da se počne razmišljati o dugoročnim strategijama ovih zemalja. Južnoamerički scenarij je vrlo vjerojatan za malu zemlju s ovako gramzivom elitom, i ostvarit će se ako se unutrašnje političke snage ne bore protiv njega. Kakva je u Sloveniji situacija s alternativom i kritikom dominantne pozicije? Na radionici ste istakli da je specifičnost postsocijalizma upravo ta alternativa, a u knjizi Koliko fašizma? napisali ste da je paradoks to što su alternativna strujanja bila jača osamdesetih u komunizmu nego devedesetih u slobodnom društvu. U Jugoslaviji je alternativa bila vrlo jaka, a slučajno je najjača bila u Sloveniji; slučajno, jer je u svim prijašnjim razdobljima prije osamdesetih godina atmosfera bila mnogo liberalnija u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Skopju. Ironija je da je u socijalističkom kontekstu šarolika i jaka alternativa izborila glavne stvari koje je kasnije obećala liberalna politika, na primjer slobodu izražavanja ili ukidanje smrtne kazne. To je u Sloveniji bilo institucionalizirano u osamdesetima, i da nije pao socijalizam i da se nije raspala zemlja, trebalo se proširiti po Jugoslaviji. U devedesetima je službena ideologija postao antikomunizam, koji je navodno bio usmjeren protiv komunizma, kojeg više nije bilo, a zapravo je služio likvidaciji ostataka alternative. Tako se stvorilo ovo civilno društvo kao specifičan postsocijalistički fenomen - jer postojalo je i u Bugarskoj, u Moskvi, Sankt Petersburgu, čak i u Prištini. Četrdeseta je obljetnica revolucija iz 1968. godine. Na radionici smo spomenuli Bataillevu tvrdnju kako revolucija protiv buržuja nikada nije uspjela, a ove koje su uspjele su zapravo bile antifeudalne. Socijalističke revolucije, zaista su bile antifeudalne i u velikoj mjeri antikolonijalne. One su zapravo uvele periferni buržoaski sistem, sa staljinističkom birokracijom kao perifernom buržoazijom, a ona je u velikoj mjeri obnovila ruski carski model ili lokalne diktatorske modele. Jugoslavija je tu ipak bila značajna iznimka. Ona je bila federacija u mnogo punijem smislu od SSSR-a ili Čehoslovačke, u kojoj je Slovačka uvijek bila pod hegemonijom Češke.

Foto: 1968, godina kada smo još nismo bili u zaostatku Foto: 1968, godina kada smo još nismo bili u zaostatku

Kao revolucije u perifernim zemljama, socijalističke revolucije su ipak uvele nekakav periferni model socijalne države. Usprkos svih disidenata, alternativa i građansko – buržoaskih otpora, one su dobro stajale sve dok su ih mase prihvaćale kao legitimne. Kad su izgubile legitimnost pale su, i komunistima treba priznati da su s vlasti otišli bez otpora. Ratove su prouzrokovali oni koji su ih nasljedili, čak i ako su to isti ljudi koji su nekad bili komunisti, a zatim su postali nacionalni lideri, kao što je slučaj u Srbiji ili Sloveniji i do neke mjere u Hrvatskoj. Kako biste danas komentirali revoluciju iz šezdeset i osme? O šezdeset i osmoj se danas govori puno gluposti. Sudjelovao sam u tim pokretima, koji su nota bene u Jugoslaviji počeli 1964., u istoj godini kada i Free Speech Movement u Berkleyu. Tada nismo bili u zaostatku! To je bila prva postindustrijska revolucija. Nitko od aktera nije znao u što je upleten, dakle postojala je klasična hegelijanska situacija u kojoj ljudi nešto rade, i kad to ostvare kažu: pa mi to nismo htjeli! Šezdeset i osma je predstavljala kraj fordističkog klasnog kompromisa, kraj države blagostanja, koja je uvjet da do takve revolucije uopće dođe. Revolucija je postavila pod znak pitanja osnovne institucije fordističkog klasnog kompromisa: tvornicu, školu i porodicu. Napala je glavne institucije civilne ekonomije: obrazovni sistem, seksualne ekonomije (porodic), i robne ekonomije (tvornicu i kapitalističku eksploataciju). Sve te ekonomije su se reartikulirale, samo ne kao što smo mislili. Šezdeset i osma je bila ljevičarska. Cohn–Bendit se tada ljutio na francusku Komunističku partiju, koja je bila klasična fordistička partija, a kasnije je nestala zajedno s fordističkom državom. Cohn-Bendit je rekao: Komunizam je staračka bolest ljevičarstva. Bio je u pravu, jer došlo je novo doba. Starci koji su izborili sve što je omogućilo revoluciju `68 postali su atavistički. Koji je bio ishod '68. u narednim desetljećima? Liberalna reakcija, odnosno kontrarevolucija koja se legitimirala energetskom krizom i krizom kapitalizma koja je uslijedila po isteku trideset slavnih godina nakon drugog svjetskog rata, uspjela je reartikulirati osnovne elemente kapitalizma uvodeći sasvim nov tip društva u kojem živimo danas. Ona je pritom marginalizirala potencijale koji su se otvorili sa šezdeset i osmom, a koje čak ni ljudi koji su sudjelovali u toj pobuni nisu dobro percipirali. Da skratimo, umjesto školskog sistema danas imamo lifelong learning: zbog nedostatne opremu na polju obrazovanja koja je permanentna, jer uvijek premalo znamo, ljudi trebaju ponovno i ponovno pohađati obrazovni aparat, koji je sada mnogo represivniji, i skuplji, nego što je bio prethodnih desetljeća. Sustav se uspio reartikulirati na postfordistički način, a da pritom drži pod kontrolom emancipatorske potencijale koji su šezdesetih bili ogromni. Dogodila se masovna reaproprijacija intelektualnih dobara kapitalističke produkcije. Sistem je uspio uništiti mogućnost da se ono što radniku biva oduzeto u kapitalističkoj eksploataciji vraća njegovom sinu ili kćeri kroz javni besplatni školski sistem. Time je ponovno odvojio mase od znanja. Drugo, umjesto liberalne porodice iz šezdesetih, dobili smo porodicu i Crkvu, mračnu instituciju s popovima, hijerarhijom i menadžmentom savjesti. Na kraju, umjesto tvornice dobijemo prekarnost, slobodnog radnika koji posjeduje sredstva za proizvodnju, ali ne može u nju ući jer ne kontrolira društvene uvjete proizvodnje i treba se zaposliti kao nadnični radnik kod neoliberalnog poduzetnika koji organizira uvjete njegove proizvodnje, od računovodstva pa do tržišta. Riječ je o bitnoj promjeni kapitalizma, ali mislim da su danas, u ovoj novoj konstelaciji, još uvijek otvoreni horizonti koji su se prvi put otvorili šezdesetih.

Foto: Rastko Močnik - retorika ljudskih prava je ustvari discipliniranje društva, pri čemu svi sudjeluju u tom discipliniranju, jer ako ne surađuju, izbačeni su iz sistema, gube stan, i prije ili kasnije završe ispod mosta Foto: Rastko Močnik - retorika ljudskih prava je ustvari discipliniranje društva, pri čemu svi sudjeluju u tom discipliniranju, jer ako ne surađuju, izbačeni su iz sistema, gube stan, i prije ili kasnije završe ispod mosta

Ako je Jugoslavija bila najbolje mjesto i na Zapadu i na Istoku, gdje je u njoj situacija zakazala? Postoji mišljenje da je jugoslavenska ekonomija već osamdesetih godina poprimala obilježja kapitalističke ekonomije, te da je erozija socijalne države u novim državama zapravo kontinuitet. Službena politika od reforme koja je bila provedena 1966. sastojala se u uključivanju u svjetsko tržište. Čini se da je Kardeljev koncept slobodne razmjene udruženog rada zapravo bio pokušaj postfordističke alternative u uvjetima socijalističke države i solidarnosti, odnosno jednakosti kao službene ideologije, a ne neoliberalne alternative fordističkom kapitalizmu koji je ušao u krizu. Vrlo sam siguran da su socijalističke države bile socijalne države na periferiji, u uvjetima većeg siromaštva. One su vršila istu funkciju kao i socijaldemokratska država s više bogatstva u središtu kapitalističkog sistema. U to doba svi su tražili alternativu, ali nije ju našla Zapadna Europa, nego neoliberali s Ronaldom Reaganom i Margaret Thatcher. Organizacija udruženog rada bila je predmet sprdnje od strane sociologa i ekonomista, a zapravo je to upravo outsourcing, downsizing i subcontracting liberalne ekonomije. Tu je moguć vrlo snažan program istraživanja jugoslavenskog sistema u svjetlu krize fordizma i traženja alternative. Taj sistem naravno nikad nije proradio u cjelini. U SKJ je cijelo vrijeme postojao sukob između staljinističkih egalitarista i tehnoliberala koji su tražili formulu socijalističkog tržišta. To je oksimoron, ali u retrospektivi to uopće nije toliko glupo, jer danas je pseudotržište jedan od glavnih mehanizama eksploatacije. Jugoslavensko društvo je ušlo u konačnu krizu fordizma potpuno nepripremljeno, jer unutar Partije su pobijedili poststaljinistički hardlineri. Umro je Josip Broz, koji je bio garancija nenasilnog rješavanja sukoba, a Partija nije uspjela pronaći rješenje. Osim toga, već od sedamdesetih godina SFRJ je zapravo bila konfederacija nacionalnih komunističkih partija koje su malo pomalo uvodile nacionalističku ideologiju kao legitimaciju svoje vlasti. To je bilo samoubilački – ubilo je sistem, ali nomenklature su, kao i uvijek, preživjele. Kakva je situacija u Sloveniji što se tiče zdravstva i obrazovanja? Slovenija je također potpisala Bolonjsku deklaraciju? Bolonja je bila prva reforma uvedena državnom prisilom. Tijekom njezina uvođenja nije bilo dijaloga između univerzitata i vlasti, a vlastima je reforma diktirana od strane EU. Kod Bolonje je nezgodno što čovjek ne može ostati vani, jer u tom slučaju ispada iz sistema. Glavni problem je privatizacija školstva. To je vrlo lukrativna sfera produkcije, pa su se ljudi s administrativnim, a ne naročitim akademskim kompetencijama, latili osnivanja privatnih fakulteta. No opće mišljenje je protiv privatizacije. U njoj s jedne strane profitiraju biznismeni, a s druge Katolička crkva, a ni jedno nije drugo nije popularno. Isto važi za privatizaciju zdravstva. Službeni program je za privatizaciju, a čitavo društvo je protiv. Postoji zanimljiva analiza koju je napravio industrijski sociolog Miroslav Stanojević. Njegova teza je da je radnička klasa u Sloveniji u ime priključivanja EU podnosila velike žrtve, a da bi se sredilo gospodarstvo, sklopljen je implicitni kompromis koji nikada nije bio formuliran. Smanjenje su plaće i njihov udio u BDP-u, ali se nisu dirali elementi socijalne države poput javnog školstva i zdravstva. To je kasnije ipak bilo preokrenuto? Liberalne i socijaldemokratske vlade su poštovale takvo stanje stvari sve dok na vlast nije došao Janez Janša. On je na izborima pobijedio radikalnim populističkim programom jednakosti i borbe protiv tajkuna, a onda je deklarirao program privatizacije školstva, zdravstva i mirovinskog sistema. Bila je riječ o radikalnom neoliberalnom programu poput onoga koji je proveden u Slovačkoj, koji je u Sloveniji izazvao masovne prosvjede pod vodstvom sindikata. Opozicija nije bila sretna, ali nije se bila sposobna suprotstaviti, dok su sindikati izašli na ulice i srušili radikalni neoliberalni program vlade. To je nevjerojatno čak i u europskim okvirima, da sindikati blokiraju vladinu politiku. Tako je Janša vegetirao na vlasti četiri godine, a pošto nije mogao provesti svoj program, bili su mu potrebni incidenti. Sada su nastupile pauperizacija i inflacija kao posljedice uvođenja eura i izjednačavanja cijena s europskima, dok su dohoci ostali isti. Opet su sindikati pokrenuli akciju, i u Ljubljani koja ima 180 000 stanovnika, 70 000 ljudi se našlo na ulicama! Takva uloga sindkata pokazuje njegovu veliku sposobnost reagiranja, i sada sve političke partije odustaju od privatizacije zdravstva, a vjerojatno i školstva. Iz tih reakcija se vidi da je politika još uvijek moguća, te da nije nužno da politički agenti budu oni koji službeno nose tu funkciju, tj. partije. Ako postoji masovna podrška, moguće je elite prinuditi da se bave pitanjima kojima se inače ne bi bavile.

Foto: Sindikalni pokret u Sloveniji pomrsio je račune Janezu Janši Foto: Sindikalni pokret u Sloveniji pomrsio je račune Janezu Janši

Mislite li da je moguće sačuvati welfare state u uvjetima integracije u svjetski vojno-ekonomski poredak koji predstavljaju NATO i EU? Moguće je braniti ono što postoji. Imamo visoko obrazovano stanovništvo, i to je kapitalu privlačno. No uvučeni smo u konkurenciju s Kinezima u materijalnoj produkciji i Indijcima u intelektualnoj, i ta borba nije laka, jer standard koji mi branimo mnogo je veći. Bila bi potrebna svjetska akcija pod vodstvom Europske Unije, koja bi bila slična neoliberalnoj ofenzivi u sedamdesetima. Treba stvoriti platforme i penetrirati međunarodne institucije, izmisliti nove socijalne forume kao što su liberali izmislili Helsinški proces, i gurati svjetske socijalne standarde: boriti se protiv eksploatacije u Kini, u pacifičkim tigrovima i drugim zemljama u kojima je ona izražena. To ne može postići niti jedna zemlja za sebe, pa su čak i SAD trebale saveznike u svojem neoliberalnom poduhvatu. EU bi mogla to započeti, a u takav proces bi se mogla uklopiti čak i Rusija. To bi mogla biti osnova za uspostavljanje pozitivnih odnosa s njom. Nekada su postojali i nesvrstani, koji su imali jak utjecaj na antikolonijalne borbe. Postsocijalističke zemlje s iskustvom periferne države namijenjene borbi protiv siromaštva mogle bi pokrenuti debatu, koja bi bila prihvaćena od Indije u kojoj postoji jaka lijeva tradicija, Južne Amerike koja je ionako usred revolucije, i na kraju od Kine. Kina raste jer još uvijek ima autoritarni jednopartijski sistem, no neće moći još dugo, i tada će se suočiti s alternativom – neoliberalna oligarhija, dakle treći svijet, ili nešto drugo. Mogao bi se stvoriti svjetski pokret, vezati se na Brazil i snage koje dolaze, i boriti se za socijalni standard. To je zamislivo, ali pitanje je da li je izvodivo.

Foto: Shangai noću - što će biti kad kineski ekonomski rast dosegne svoj plafon? Foto: Shangai noću - što će biti kad kineski ekonomski rast dosegne svoj plafon?

U Kini postoji neoklasični kapitalizam, gori od onoga iz doba prvobitne akumulacije, a na Zapadu postoji novi kognitivni kapitalizam. Koliko je u toj mješavini novih ekonomskih odnosa i starih imperijalnih politika moguć takav međunarodni pokret? Francuski ekonomist Pierre Noël Giraud kaže da je dvadeseto stoljeće samo digresija, a povećanje nejednakosti je univerzalan trend. Budu li se stvari razvijale tom smislu, Europa će za dvadeset godina biti treći svijet. U njoj će dvadeset posto ljudi biti uklopljeno u proizvodnju, a osamdeset posto će živjeti u klijentističkom odnosu s njima. To znači da smo od dvijetrećinskog društva došli na jednopetinsko, što je stravičan razvoj! Moguće je da se središnje države kapitalizma zatvore u kognitivni kapitalizam s visoko kvalificiranom radnom snagom koja proizvodi ideje, i da se sav materijalni rad prebaci na Kinu, Južnu Ameriku, Afriku. No moja pretpostavka je da radne mase u ovim zemljama ipak nisu pasivni promatrači tog procesa jer one će platiti! Drugo, kognitivni kapitalizam također ima unutrašnje granice. Sada je u fazi rasta, no ta faza bi se mogla prebaciti u Indiju, ili na pacifičke zemlje i istočnu Kinu. Tako da scenarij sraza kognitivnog kapitalizma Zapada protiv neo-klasičnog industrijskog kapitalizma ostatka svijeta nije u interesu Europe, a pogotovo ne ostalih zemalja. Alternativni scenarij je shvatiti kako smo svi u istom čamcu. Planeta je ekološki preopterećana, a razlike će se povećavati i u središnjim zemljama i u periferiji. Kolika je mogućnost da na Zapadu u slučaju dramatičnog povećavanja nejednakosti dođe do uspostave neke vrste fašizma? Može li se liberalna demokracija tome oduprijeti? Zapad stalno povećava kontrolu nad svojim stanovništvom, pa je tako u SAD-u već započelo čipiranje imigranata, i proizvodnja vanjskog neprijatelja. To je vrlo moguće u perifernim zemljama i u SAD-u. Premda joj je tradicija libertarijanska, SAD je u krizi, snaga joj je u opadanju, a takve zemlje su uvijek opasne. Kada je Španjolska u šesnaestom stoljeću gubila hegemoniju, vodila je kolonijalne ratove do kraja, što je rezultiralo u tome da je danas i ona postala treći svijet. To je moguće za SAD, Veliku Britaniju i za nas kao periferiju, ali ne vjerujem da bi u Skandinaviji, Njemačkoj ili Francuskoj prošao takav fašistoidni režim. Tamo je veća opasnost od sekularnog liberalizma, od liberalne kontrole, demokratske policije, programiranog života koji ne poprima brutalne oblike fašističke diktature i koji ima libertarnu retoriku. Upravo se to sada događa sa Berlusconijem u Italiji. U Sloveniji također postoje uspješni menadžeri koji ulaze u politiku, i u njoj muljaju tvrdeći da efikasno vode društvo – naravno u interesu elita, a suptilno, nestaljnistički kontroliraju populaciju. Taj scenarij vrlo je opasan za Zapadnu Europu. Retorika ljudskih prava je ustvari discipliniranje društva, pri čemu svi sudjeluju u tom discipliniranju, jer ako ne surađuju, izbačeni su iz sistema, gube stan, i prije ili kasnije završe ispod mosta.

Foto: <strong>Silvio Berlusconi</strong>, personifikacija opasnosti od represije s libertarnom retorikom Foto: Silvio Berlusconi, personifikacija opasnosti od represije s libertarnom retorikom

Koliko je uopće danas moguće kritizirati, kolika je prijemčivost društva na kritiku? Možemo li reći da je sintagma društvo znanja zapravo ideologija produkcije tehnokrata, a lijevo radikalni teoretičari zapravo neprestano proizvode nove teorije kao izraz očaja da se zaista utječe na stvarnost? To je sasvim korektan opis sadašnje situacije, no treba imati na umu i njezinu bitnu ambivalenciju. Nalazimo se u momentu mutacije čitavog sustava. Povijesna situacija je vrlo otvorena, i postoji mogućnost utjecanja na procese. S liberalnim uređenjem nestala je sloboda izražavanja, pa je tako danas mnogo teže nešto objaviti u masovnim medijima nego što je to bilo u doba socijalizma. Mediji su tada bili društveno vlasništvo i postojala je ustavna obveza da objavljuju informacije značajne za javnost. Pošto sada imate slobodu izražavanja, svaki urednik može kazati: neću to objaviti, to ne ide u moju uredničku politiku. Kad vam svi to kažu, preostaje vam asmo mogućnost da osnujete svoj vlastiti medij. Ne vjerujem u tehnološki determinizam, no mislim da nove tehnologije ipak otvaraju neslućene mogućnosti. Ako mislimo da je tisak uzrokovao globalnu mutaciju i da je imao velik udio pri uvođenju kapitalizma u globalnim razmjerima, to još više važi za nove tehnologije informacije i komunikacije. One su mnogo manje determinirajuće i otvaraju mnogo više alternativa. Drugi paradoks liberalnog režima je da čovjek u uvjetima političke slobode ne može utjecati na politiku i na političko odlučivanje. Politička kasta se zatvorila sama u sebe… I zapravo prodaje proizvode glasačima? Da, da, samo što razlika između proizvoda nije baš velika, tako da glasači uvažavaju estradne odlike političara, a ne njihove programe pošto su programi više-manje svi isti. Tako da smo u situaciji ne samo konzumerističke politike, nego i estradne politike. Veza između odluke glasača i realnog izvođenja vlasti baš i nije jaka. U ovim uvjetima ipak postoje nove mogućnosti organiziranja političkih procesa van političkog establishmenta, i to se već dešava. Ne treba zanemariti ni jednu priliku, u Sloveniji su sindikati, kao tradicionalna fordistička organizacija, bili sposobni reagirati u posve novim uvjetima. Ako zaživi nova kultura interneta i alternativnih zajednica, ona će prije ili kasnije biti sposobna utjecati na decision - making process. Tako da možemo imati i optimističku intepretaciju sadašnje situacije, a zapravo od nas zavisi koji scenarij će se desiti.

mocnik3.jpg
<
Vezane vijesti