Život, rad i COVID-19

Eurofound, evropska zaklada za poboljšanje životnih i radnih uvjeta sa sjedištem u Dublinu, objavila je nedavno drugi po redu izvještaj s rezultatima anketnog istraživanja utjecaja zaraze COVID-a 19 na privatni i poslovni život građana Evropske unije. Anketa, koja je provedena u srpnju, uključila je pitanja o utjecaju pandemije na zaposlenost građana, stabilnost njihove radne perspektive, iskustva s radom na daljinu. Istraživanje je također obuhvatilo i neke segmente kvalitete osobnog života i društvenog života, od tema poput sreće i optimizma do zadovoljstva zdravstvenim politikama i povjerenja u institucije.

Autori istraživanja ističu njegov javno-politički kontekst, prije svega srpanjsku procjenu Evropske komisije da bi se ukupna proizvodnja zemalja Potvrdilo se da rad od kuće gotovo posve briše granicu između radnog i "slobodnog" vremena što posebno opterećuje žene, ali i djecu koja često ne mogu dobiti potrebnu roditeljsku pažnjuEU-a u ovoj godini, pod utjecajem korone, mogla smanjiti za 8,3 posto, kao i njezine poteze kojima nastoji amortizirati najcrnje ekonomske scenarije. U tom cilju Komisija je odvojila 750 milijardi eura, od čega bi Hrvatskoj trebalo pripasti, ali još uvijek nije, 22 milijarde.

Autori također ističu i dobre namjere evropskih vlastodržaca na planu unapređenja socijalne zaštite, kako bi se pravo na nju proširilo na sve stanovnike Unije i koje bi uključivalo zaštitu dohotka – postizanjem EU okvira za nacionalni minimum plaće. Također se ističe i važnost suzbijanja nezaposlenosti, prije svega nezaposlenosti mladih, kao skupine koja je na tržištu rada u uvjetima zaraze najizloženija.

Eurofoundovo istraživanje pokazalo je da je od početka pandemije 8 posto radnika u EU-u prešlo u status nezaposlenosti. Stanje je još gore kada su u pitanju samozaposleni radnici, kojima rizik od nezaposlenosti iznosi 13 posto. Ispitanici u najmlađoj dobnoj skupini (od 18 do 34 godine), kao i slabije obrazovani, također su izuzetno izloženi riziku od nezaposlenosti.

Radnici koji su imali sreću da ne izgube posao masovno su se suočili s drugim problemom – skraćivanjem radnog vremena, koje je neposredno utjecalo na debljinu njihove platne vrećice. Za razliku od prethodne ankete, koja je bila provedena u travnju, i u kojoj se polovica radnika tužila zbog smanjenja radnog vremena, srpanjsko istraživanje pokazalo je da se njihov broj smanjio na trećinu. S druge strane, radnicima u različitim oblicima prekarnog rada svakodnevna životna briga se ne smanjuje: gotovo polovica muškaraca u dobi od 34 do 49 godina, koji rade na osnovu ugovora ograničena trajanja, izražavaju strah da bi u sljedećem tromjesečnom razdoblju mogli ostati bez posla. Kao što se i moglo očekivati, istraživanje je pokazalo da nezaposleni najteže preživljavaju, te da imaju sve veće probleme s plaćanjem komunalnih usluga, telekomunikacijskih računa i zdravstvenog osiguranja.

Nezaposleni su također najpogođeniji mentalnim posljedicama izolacije uzrokovane pandemijom. Oko dvije petine ih je izjavilo da se osjećaju Privatna imovina radnika - spavaće ili dnevne sobe, računala, kuhinjski stolovi, rasvjeta i sve ostalo što treba, poprimili su "poslovnik" karakter i postali su u neku ruku obrtno sredstvo poslodavca, a na trošak radnika vjerojatno u većini slučajeva padaju i računi za utrošenu energiju, režije i ostaloizostavljenima iz društva i da su u često u nekom stanju psihičke depresije. Visoku razinu depresivnosti iskazali su i radnici u prekarnom odnosu.   

Posebno je dramatično to što se pokazalo da su financijski najranjiviji upravo ispitanici koji se nalaze u, teoretski, najproduktivnijoj životnoj fazi, dakle oni u dobnoj skupini od 35 do 49 godina. K tome, financijska ranjivost je znatno prisutnija kod žena no kod muškaraca. Zbog tradicionalne podjele poslova u obiteljima, žene imaju daleko veće probleme u kombiniranju radnog i privatnog života, pa češće izjavljuju da im veće obiteljske obaveze, u uvjetima rada "na daljinu", ne daju dovoljno vremena za izvršavanje onih poslovnih. Premda se ukupna razina optimizma kod ispitanika bila povećala u periodu između travanjskog i srpanjskog istraživanja, ipak je uočeno kako je taj rast bio izraženiji kod muškaraca nego kod žena. Kod žena je, također zbog njihova društvenog položaja, zamijećena manja sposobnost amortizacije posljedica pandemije nego što je ona prisutna kod muškaraca. Otpornost na krizu je, s druge strane, najveća kod samozaposlenih, radnika s visokim obrazovanjem i starijih od 50 godina.

Rad na daljinu postao je uobičajen u doba COVID-a. Gotovo pola ispitanika izjavili su da je barem neko vrijeme radila kod kuće, a trećina je rekla da im se kuća posve pretvorila u novo "radno mjesto". S druge strane, gotovo polovica od onih koji rade od kuće izjavili su da im poslodavac nije osigurao opremu za taj rad. Privatna imovina radnika - spavaće ili dnevne sobe, računala, kuhinjski stolovi, rasvjeta i sve ostalo što treba, poprimili su "poslovnik" karakter i postali su u neku ruku obrtno sredstvo poslodavca, a na trošak radnika vjerojatno u većini slučajeva padaju i računi za utrošenu energiju, režije i ostalo. Izostala je najčešće i svaka druga podrška od strane uprave njihovih tvrtki, pa čak i od strane suradnika. Također, potvrdilo se da rad od kuće gotovo posve briše granicu između radnog i "slobodnog" vremena što, kako rekosmo, posebno opterećuje žene, ali i djecu koja često ne mogu dobiti potrebnu roditeljsku pažnju.

K tome, radnici "na daljinu" kažu da u takvom aranžmanu imaju problema s osjećajem smislenosti svojega posla, s osjećajem izoliranosti i s Nezaposleni su najpogođeniji mentalnim posljedicama izolacije uzrokovane pandemijom. Oko dvije petine ih je izjavilo da se osjećaju izostavljenima iz društva i da su u često u nekom stanju psihičke depresije Visoku razinu depresivnosti iskazali su i radnici u prekarnom odnosu. probijanjem svake razumne norme od strane poslodavca. 

Usprkos svemu tome, velikom broju ispitanika omilio se rad od kuće i kažu da bi ga u perspektivi najviše voljeli kombinirati s povremenim obilaskom konvencionalnog radnog mjesta. Kako i poslodavci pokazuju neskrivene simpatije prema takvom načinu angažiranja radnika, autori istraživanja ocjenjuju da će on biti "popularan" kad nastupi postinfekcijsko doba. Zato predlažu niz mjera radi njegova "institucionaliziranja", koje bi uključile poštivanje interesa obiju strana: ustanovljavanje procedura podnošenja zahtjeva za daljinski rad, naglašavanje njegova dobrovoljnog karaktera, uključivanje reverzibilnosti (povratka u konvencionalni radni odnos), poslodavčevo participiranje u radnikovim troškovima, jamstva jednakosti u plaćama onih koji rade od kuće ili na poslu, garancije jednakih prava na obuku i napredovanje... Autori anticipiraju veće socijalne promjene ako rad od kuće pusti korijenje, poput transfera većeg dijela pratećih ekonomskih djelatnosti iz poslovnih središta u stambena i ruralna područja. Moguća je, kažu, čak i promjena postojećeg trenda koncentriranja privrednih aktivnosti s većom dodanom vrijednošću u najvećim gradskim središtima.

U pogledu podrške nezaposlenima, dosadašnja socijalna politika EU-zemalja u prosjeku je zakazala: tri petine tijekom pandemije nije dobilo nikakav oblik fromalne financijske podrške, a među onima koji su je zatražili, tri petine nisu ju dobili. Autori istraživanja ističu važnost te činjenice, pogotovo s obzirom na opasnost od povećanja nezaposlenosti uslijed drugog vala epidemije koji je nastupio nakon ljeta. Korisnici socijalnih potpora su, prirodno, optimističniji i gaje veće povjerenje u institucije, a takvo povjerenje smatra se važnim u uvjetima duboke socijalne krize. Zanimljiv je podatak da je ukupno povjerenje građana u nacionalne vlade bilo veće tijekom istraživanja provedenog u travnju, dok su ispitanici u srpnju izražavali veće povjerenje u institucije EU-a.

Autori također ističu opasnost od urušavanja dosegnute razine ravnopravnosti spolova, odnosno položaja žena, i zato ističu važnost uključivanja žena u mjere ekonomske i socijalne politike. Među važnijim preporukama vlastima članica EU-a izdvojit ćemo onu koja se odnosi na brigu za mentalno zdravlje stanovništva, posebno prema mladima, nezaposlenima i prekarnim radnicima koji su u najvećoj opasnosti i strahu od nezaposlenosti.

U usporedbi s drugim državama, Hrvatska u borbi s ekonomskim i socijalnim posljedicama pandemije stoji dosta loše. Devet posto ispitanika iz naše zemlje izjavilo je da je od početka pandemije ostalo bez posla – napominjemo, istraživanje je bilo provođeno u srpnju, a prvi nalet COVID-a Hrvatsku je, zahvaljujući pametnijim epidemiološkim mjerama, samo "štrajfao"; EU prosjek, rekosmo, iznosi osam posto. Hrvatska ujedno spada među zemlje u kojima je u manjoj mjeri došlo do skraćivanja radnog vremena. Nešto preko deset posto naših radnika izrazilo je bojazan od gubitka posla u naredna tri mjeseca, dok je EU-prosjek bio nešto niži. Većina hrvatskih građana ne raspolaže nikakvim uštedama kojima bi mogli prebroditi eventualne socijalne potrese poput gubitka posla, ili im te uštede ne zadovoljavaju tromjesečne potrebe, i u tom su pogledu, uz stanovnike Latvije i Poljske, u najtežoj poziciji u odnosu na sve stanovnike EU-a. Situacija se pokazala još gorom kada se odgovaralo na pitanje o očekivanjima u narednom tromjesečnom razdoblju: 46 posto hrvatskih građana u srpnju je izjavilo kako očekuju da će im se financijsko stanje U pogledu izraženog optimizma u odnosu na nastupajuće dane nalazimo se pri samom dnu, iznad Portugala i Grčke
pogoršati, i po izraženom pesimizmu smo  bili zauzeli hvalevrijedno prvo mjesto: EU prosjek iznosi 25 posto. Ipak, devet posto naših sugrađana izrazilo je očekivanje da će im se u tromjesečnom razdoblju (koje je završilo s 31. listopada) financijska situacija popraviti, pri čemu smo na začelju po raširenosti osobnog financijskog optimizma., u društvu s Bugarskom, Slovenijom, Luksemburgom i Belgijom. Usput rečeno, evropski prvak po pitanju osobnog financijskog optimizma je Estonija, čijih 24 posto građana je izjavilo kako kratkoročno očekuje bolje dane; mogli bismo posumnjati jesu li najbolje razumjeli pitanje.

S obzirom na takve podatke i očekivanja, razumljivo je da se Hrvatska našla u doljem dijelu tabele koja pokazuje indeks mentalne stabilnosti (mental well being index) kao i ukupnog zadovoljstva životom: u pogledu izraženog optimizma u odnosu na nastupajuće dane nalazimo se pri samom dnu, iznad Portugala i Grčke.

Pri dnu se također nalazimo i po pitanju sposobnosti stanovništva za amortizaciju socijalne krize. S 19 posto ispitanika čija je sposobnost amortiziranja snažnijeg udara izuzetno niska nalazimo se u društvu Rumunjske, dok su u gorem položaju od nas samo stanovnici Bugarske, Grčke i Mađarske.

U Hrvatskoj se, do srpnja, manje nego u svim ostalim zemljama Unije prelazilo na rad isključivo od kuće. Međutim daleko najviše naših ispitanika odabralo je opciju "različita druga mjesta", tako da je postotak onih koji su ostali raditi "isključivo u prostorijama poslodavca" relativno mali. 46 posto hrvatskih građana u srpnju je izjavilo kako očekuju da će im se financijsko stanje pogoršati, i po izraženom pesimizmu bili smo zauzeli hvalevrijedno prvo mjestoAnaliza, nažalost, nije razradila pojam "različita druga mjesta", tako da nam je ova hrvatska specifičnost u istraživanju ostala nerazjašnjena. U svakom slučaju, naši se radnici ne tuže previše da su, s prelaskom na rad na daljinu dodatno opterećeni ili emocionalno iscrpljeni, što u većini EU-zemalja jest slučaj. Također, hrvatski radnici koji bi na poslu trebali biti opskrbljeni nekom vrstom opreme za osobnu zaštitu (Personal Protective Equipment), tu opremu u samo 64 posto slučajeva redovito dobiju od poslodavca, pri čemu smo također u donjem dijelu tabele EU-zemalja.

Pitanje povjerenja u institucije, osjećaja zajedništva i optimizma koji bi iz toga trebao proizaći posebna je tema. U pogledu povjerenja u nacionalne vlasti Hrvatska je, napominjemo, u srpnju, bila na predposljednjem mjestu, samo ispred Poljske. Kao što znamo, tek nakon ljeta Plenkovićeva je vlada sa svojim paradržavnim/parastranačkim nacionalnim stožerom civilne zaštite doživjela debakl u borbi s virusom i totalni gubitak kredibiliteta, pa će bit zanimljivo pratiti kako će se ta činjenica odraziti u budućem Eurofundovu istraživanju. Povjerenje naših sugrađana u institucije Evropske unije jednako je tako nisko, pa i na toj ljestvici zauzimamo pretposljednje mjesto, ovoga puta iza Grčke, čiji stanovnici, priznajmo, imaju dobre razlike da Uniji ne vjeruju. Hrvatski su građani i građanke tako ušančeni u negativnom stavu prema svim institucijama, bilo nacionalnim, bilo nadnacionalnim; dijametralno suprotan je slučaj Poljske, čiji stanovnici najmanje vjeruju svojim vlastima, ali su u samom vrhu, odmah iza Irske, kada je u pitanju povjerenje u EU. Izrazito veće povjerenje u EU u odnosu na vlastitu državu iskazale su i Mađarice i Mađari, kao i Rumunjke i Rumunji. Obrnut slučaj, znatno većeg povjerenja građana u nacionalne vlasti no u EU najnaglašeniji je u Danskoj.