Iz prebogatog glavnog programa sada već prošlogodišnjeg beogradskog Festivala autorskog filma, koji potpisuje umjetnički direktor Srđan Vučinić, i koji bi, za razliku od repertoara većine regionalnih "art-kina", zasluživao višemjesečni niz tjednih recenzija, moglo bi se izdvojiti i Lazzara sretnog, drugi, još začudniji film čudesnih talijanskih sestara, redateljice Alice i glumice Albe Rohrwacher, kao i punokrvnu, a profinjenu japansku ljubavno-filozofsku sagu Čak i ako me probudiš (Asako I i II) Ryûsukea Hamaguchija, pa i elegično-kaligrafski, minimalistički južnokorejski Hotel pored rijeke Sang-soo Honga.Osim na entropijski slom patrijarhata, Meryem Benm’Barek u svom iznimno ugođenom filmu (montaža Céline Perreard) ukazuje i na ostale velike društvene probleme i njihove privatne uzroke i posljedice, ali, za razliku od Sergeja Dvorcevoja u Ajki, ne viktimizira
Ipak, najljepše je ovu, vjerujemo, radosnu 2019. godinu, započeti s filmom marokansko-francuske autorice Meryem Benm’Barek Sofia, koji je prikazan i u popratnom programu 24. Sarajevo film festivala, ali je na čitavom turbo-bezbojnom, net-vudovski periferiziranom balkanskom prizemlju ostao uglavnom nezamijećen.
Kako i ne bi, kada se radi o organskoj, iznimno koloritnoj i iskrenoj, ozbiljnoj i suptilno duhovitoj ženskoj filmskoj pripovijesti o komprimiranoj (unutarnjoj) odiseji jedne mlade, naizgled izgubljene i neatraktivne djevojke, koja se u radikalnoj osobnoj situaciji, potpuno nepripremljena suočava sa svim problemima suvremenog ubrzanog i kaotičnog(?) (financijskog) prožimanja Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, kakvo, očito, sve više postaje čitav svijet.
Nakon što ju tijekom važnog poslovno-obiteljskog, međunarodnog, međuklasnog i međurodnog ručka neočekivano, no neumoljivo zaboli trbuh, neiskusna i neudana, uglavnom tradicionalno odgojena Marokanka završi u bolnici, na porodu, te se, s nešto starijom, u Parizu za liječnicu školovanom, bogatom rodicom, i netom na svijet prispjelim neželjenim djetetom počinje probijati kroz lokalno izdanje rigidnih islamskih bračnih zakona i običaja, "ruka-ruku-mije" snalaženja, obiteljskih veza, društvenih rascjepa, ljubavnih peripetija...
Tridesetineštogodišnja autorica, (za scenarij) nagrađivana Meryem Benm’Barek, kojoj je to prvi dugometražni igrani film, pokazala je punu redateljsku zrelost u izboru glumaca, pogotovu dirljivo-robusno-izgubljene Mahe Alemi za naslovnu ulogu, kao i u kreiranju vlastitog, modernistički pročišćenog toplog i slojevitog orijentalno-okcidentalnog vizualnog prosedea (snimatelj Son Doan) te u sigurnom građenju prostor-vremena/â u kojemu, protiv kojeg i iznad kojeg izrasta jedna samosvojna, obična, a neviđena ženska figura. Tridesetineštogodišnja autorica, (za scenarij) nagrađivana Meryem Benm’Barek, kojoj je to prvi dugometražni igrani film, pokazala je punu redateljsku zrelost u izboru glumaca, pogotovu dirljivo-robusno-izgubljene Mahe Alemi za naslovnu ulogu
Sofia u prvi mah podsjeća na pretprošle godine na Zagreb film festivalu prikazani ozbiljni Nestanak Alija Asgarija, ali je znatno kompleksnija, a u nekim aspektima mogla bi se usporediti i s djelima Asghara Farhadija i Andreja Zvjaginceva, koje autorica često ističe kao uzore, no zasigurno nije ni trendovski, ni epigonski uradak.
U toj, samo donekle metonimijskoj priči, ima i strepnje, i uzbuđenja, i intrige, i tragikomedije, i društvenog presjeka, i neočekivanih obrata, pa ipak, to je ponajprije film o ženskoj empatiji, ženskoj solidarnosti, ženskoj snazi..., ukratko - o Mudrosti, o tomu kako je ona i Istočna, i Zapadna, i Sjeverna, i Južna.
Mudrost je ovdje napisana velikim slovom ne samo iz metafizičkih razloga, nego kako bi se razlikovala od "mudrosti" što ju se, pogotovu na gorespomenutom geostrateškom južnoeuropskom (mačo) poligonu, redovito izokrenuto poistovjećuje sa (feminilnom) prijetvornošču, manipulativnošću, lukavošću i sebičnošću.
U Sofiji Mudrost kao da se seli od jedne do druge žene, tek u rijetkim trenucima zahvati sve, no nikada ne iščezava, nego pomaže, sprečava, podržava, zadržava, razumijeva, potiče, ustrajava..., često i u zadnji tren spašava od katastrofe, vraća dostojanstvo i vjeru u život, koji se ne da ukalupiti, naučiti, "strukturirati" ni tehnologizirati, nego iziskuje kretanje, osjećaj, budnost, integritet, disciplinu, sposobnost prihvaćanja i učenja od boljeg...U toj, samo donekle metonimijskoj priči, ima i strepnje, i uzbuđenja, i intrige, i tragikomedije, i društvenog presjeka, i neočekivanih obrata, pa ipak, to je ponajprije film o ženskoj empatiji, ženskoj solidarnosti, ženskoj snazi
Paradoksalno, iako se Zapad/Sjever već dugo ponaša kao (ženski) emancipatorski arbitar, sve je očitije kako se iz slijepe ulice u kojoj se našla suvremena borba za ravnopravnost žena, da ne kažemo feminizam, može izaći samo uz pomoć Istoka/Juga, odnosno njegova ženskog aktiviteta koji ne mora biti, i često i nije ni sličan onom "progresivističkom", programatsko-birokratski zahtijevanom.
Osim na entropijski slom patrijarhata, Meryem Benm’Barek u svom iznimno ugođenom filmu (montaža Céline Perreard) ukazuje i na ostale velike društvene probleme i njihove privatne uzroke i posljedice, ali, za razliku od Sergeja Dvorcevoja u Ajki, ne viktimizira, ne pretvara svoju junakinju u tek najniži nehumani kotačić što prijeti da postane najgori, nego uporno traga za izlazom, slijedi svaki zračak ljudskosti, ispravnosti i dobrote, pokazujući kako se ona ponekad manifestira i zakamuflirana nečim nesličnim - svojeglavošću, nepromišljenošću, trijumfalizmom, pa i inercijom, oportunizmom...
Ali, ono što je razlikuje dobra je volja, snaga ljubavi, oprosta i slobode, pružena drugima u svakodnevnim (i) neočekivanim zapletima.
