Islandska Žena ide u rat Benedikta Erlingssona najbolji je film netom završenog, 47. beogradskog festa. Točnije, Žena… je najbolji film jednog ekstenzivnog osobnog izbora iz mnoštva ponuđenog na tom opet sve šarolikijem i holivudolikijem festivalu.Na svu sreću, tu je karizmatična islandska Halla, Žena s početka ovog teksta, koju neponovljivo utjelovljuje Halldóra Geirharðsdóttir: ona je sve samo ne zamor(e)na i izgubljena, te ženski beskompromisno dokazuje kako nikada nije kasno za ozbiljno i odlučno djelovanje
Već nakon nekoliko kadrova drugog dugog igranog filma autora O konjima i ljudima poželite, ne investirati, nego živjeti na Islandu, iako tamo gotovo da i nema drveća: eto takav je to rad: duhovito inteligentan, pokretan iznutra, genijalno audiovizualan. I nadasve, po tupost opasan.
Ne pamtim gledljiviji i jednostavniji, a avangardniji, modernističkiji i subverzivniji noviji film. Avangardan po radikalnoj disciplini i jasnoći, modernistički po autorskoj hrabrosti i dosljednosti, subverzivan po radosti (i) životnosti.
Neočekivano zanosan: pravi je užitak gledati ga, i slušati: na neki način, to je i najuvrnutiji mjuzikl koji to nije. Nešto kao Kosa, "samo" bez poroka i (sitno)buržujske ljubavne priče, pa i posljedičnog defetističnog kapitu/alističkog kraja. Manje zaplesan, više tjelesan.*
Da nije Žene…, ovaj tekst bi vjerojatno počeo ovako:
Francuska, Sjedinjene Američke Države, Južna Koreja ili Hrvatska - svejedno je: svijetom još uvijek (loše) vladaju muškarci. A oni samo žele da im ga se ......**
Barem tako to prikazuju bar tri i pol filma ovogodišnjeg Festa: francuski Dečki na koljenima Antoina Desrosièresa, rumunjska Limunada Ioane Uricaru i južnokorejsko Gorenje Lee Chang-donga te hrvatska Aleksi Barbare Vekarić***. Koji, svaki na svoj način, kao usput, nenamjerno, impliciraju i da su žene, mahom plitke do neukusa, zapravo odgovorne za (trenutačnu) globalnu dominaciju sebičnih i perfidnih ostarjelih pubertetlija, a onda i za ekološke i ine katastrofe.
Nije da prva tri pobrojana filma nemaju dobrih strana: sredovječni francuski redatelj Desrosières vješto surfa verbalnom orgijom svojih tinejdžerskih likova, (zlo)rabeći nenadmašnu frankofonu tradiciju filma društvene debate, virtuozno provedenu u, primjerice, Razredu Laurenta Canteta, no potapa ga prenezrelo koketiranje s relativiziranjem, odnosno izostanak alternative i zatvorenost u pornografsko-patrijarhalni sustav, koji naizgled propituje i razobličuje.
Ili, argumentirano u sociologističkoj maniri, što ju često koriste i njegovi druga-generacija-imigranata-protagonisti: zar biste doista svojoj malodobnoj kćeri ili sestri poželjeli da se od vršnjačkih seksualnih youtube-reketara "spašava" baš s lokalnim uličnim dilerom?****
Ukratko: nepodnošljiva lakoća oralne manije prikazana podilazeće podnošljivo površno i kvaziamelijanski.Ne pamtim gledljiviji i jednostavniji, a avangardniji, modernističkiji i subverzivniji noviji film. Avangardan po radikalnoj disciplini i jasnoći, modernistički po autorskoj hrabrosti i dosljednosti, subverzivan po radosti (i) životnosti
Koproduktivna euroatlantska Limunada Ioane Uricaru pak na zub uzima američki san: rumunjska redateljica je također uspješna u primjenjivanju (tuđih) filmskih dometa matične kinematografije, no, njezina je protagonistica na momente gotovo karikaturalna u svojoj "ženskitrepćućoj" naivnosti i nedužnosti, koje se, očekivano, brzo pretvore u još bržu prilagodbu i "low profile" plivanje u sustavu.
Osim po (doziranom) korištenju gore nespomenutog popularnog motiva, omiljeni južnokorejski art-autor Lee Chang-dong s Gorenjem***** možda i ne pripada u ovu skupinu, kao (naizgled) duboko i kompleksno, strastima zasićeno ostvarenje, načinjeno prema priči slavnog japanskog pisca Harukija Murakamija...
No, teško je to pouzdano reći nakon prvog gledanja: trebalo bi ga vidjeti bar još jednom ne bi li se dokučilo je li tek predugo stvarani i kamuflirani neki od (ideološki) propisanih žanrova - psihološki triler, sociološki horor, krimi-misterij..., ili je pravi film. ******
Za razliku od Aleksi Barbare Vekarić, koju nije nužno ni odgledati do kraja kako bi se shvatilo da se radi o još jednom hrvatskom zbrda-zdola "nadožuntavanom" kratkom uratku: kao i naslovni lik - više dosadnom nego i obijesnom, dobrim dijelom i zbog glavne glumice Tihane Lazović, koja je negdje iz/zagubila svoj najjači dosadašnji adut - autentičnu, razbarušeno-pritajenu čulnost (pametne) mlade žene koja ne voli svijet oko sebe, ali ne očekuje niti da on nju voli.Neočekivano zanosan: pravi je užitak gledati ga, i slušati: na neki način, to je i najuvrnutiji mjuzikl koji to nije. Nešto kao Kosa, "samo" bez poroka i (sitno)buržujske ljubavne priče, pa i posljedičnog defetističnog kapitu/alističkog kraja. Manje zaplesan, više tjelesan
Na svu sreću, tu je karizmatična islandska Halla, Žena s početka ovog teksta, koju neponovljivo utjelovljuje Halldóra Geirharðsdóttir: ona je sve samo ne zamor(e)na i izgubljena, te ženski beskompromisno dokazuje kako nikada nije kasno za ozbiljno i odlučno djelovanje, makar to bilo i samoinicijativno, sasvim lokalno i pomalo.
Blizu-pedesetogodišnjakinja koja, kao voditeljica zbora, duh svakodnevno krijepi vrhunskom glazbom, tjelesnu pak kondiciju podiže po otočnim vrletima, bježanjem od bjelosvjetskih militarista - korporativista, politikanata i propagandista, koji ju gebelsovski pokušavaju proglasiti terorist(ic)om dok ih, rušenjem dalekovodne strujne mreže gigantskom rudnom eksploatatoru i zagađivaču, sprečava da sasvim neometano nastave uništavati Zemlju/otok i otočane.
Što se njezina emotivnog života tiče, on ne samo da nije zanemaren, nego je briljantni islandski ( i kazališni) redatelj, scenarist, glumac i producent, svojevrsnim kolažem, montažom bez montaže ( za koju je bolje biti nepripremljen), majstorski proveo filmski originalnu ideju kako da Hallin unutarnji svijet u isto vrijeme i ozvuči i ovidljivi, i poveže s drevnim i arhetipskim.Točnije, Žena… je najbolji film jednog ekstenzivnog osobnog izbora iz mnoštva ponuđenog na tom opet sve šarolikijem i holivudolikijem festivalu
A Hallini "razum i osjećaji" ne vrte se samo oko (umjetničkog) rada i "rekreacije", nego, iznenada, i oko majčinstva, odnosno usvajanja ukrajinske djevojčice, koje je dovodi u vezu i s udaljenim folklorom i s dugo neviđenom vlastitom, alter-ego-meditativnom sestrom.
Da bi taj živopisni i začudni, nadžanrovski svijet bio tako savršeno stvaran, Erlingsson je, naravno, morao okupiti sjajnu ekipu: uz svu silu koproducenata, tu su još glumci Jóhann Sigurðarson, Juan Camillo Roman Estrada i Jörundur Ragnarsson..., te Davið Þór Jónsson (glazba), Bergsteinn Björgúlfsson (kamera), David Alexander Corno (montaža)...
Žena ide u rat je pod naslovom Halla ide u rat upravo počela igrati u zagrebačkoj Europi, pa, ako ste u blizini, nema razloga da, i naknadno, na dan poslije Dana žena ili bilo koji drugi datum, ne nagradite sebe i još nekoga odlaskom u kino, na jedan pravi ženski "osjećam se dobro"******* aktivistički film.
_
