Na žalost nekih čitalaca, na sreću nekih drugih, ovo nije report o Severinki kojoj je nepoznati obožavatelj tako dugo šaputao na uho da joj je ono ovlažilo, niti je priča o Alkinki Vujkinki kojoj je pukla štikla na partiju te je u padu pala u naručje Acku Lukašiću, koji ju je toliko tješio da su joj od toplih riječi oba uha ovlažila. A ne!
U tijeku je osmi po redu međunarodni festival aktualne glazbe Žedno uho. Za one koji ne znaju ni nakon osam godina, Žedno uho je festival koji u periodu od desetak dana provede kroz Zagreb dvadesetak nepretencioznih kvalitetnih bendova, muzičara aktualne svjetske muzičke scene. Kada kažem aktualne, ne mislim na Madonnu, Beyonce, Ricky Martina i ostale klonove muzičke mašinerije danas. Mislim na bendove i muzičare koji stvaraju glazbu bez cenzure velikih izdavačkih kuća, koji putuju tisuće i tisuće kilometara u svom kombiju od nastupa do nastupa, koji se neće ljutiti ako nemate para da im platite hotel, pa spavaju kod vas ili vaših prijatelja, a znaju se oduševiti i ukusom bureka iz neke lokalne pekse. Tako skromni, a tako dobru glazbu stvaraju: William Parker&Hamid Drake, Ghost, Of Montreal, The Books, Apse, Fonda Stevens Group i mnogi drugi su, najskromnije rečeno, svirali ovih dana u Ksetu i SC-u. A kako je tamo bilo, šta se zbilo, kako je 8. Žedno uho ovlažilo...
Lakirane cipele, ukrajinska kapa, anđeoska krilca, vrući šorc, stare šlape, izrazita šminka, kičasti medaljoni, roza kričava marama oko pasa... Sve su to OF MONTREAL. Oko njih puno kablova, malih elektronskih spravica, semplera, gitara, truba, syntija, razbacanih papira ispisanih redoslijedom pjesama. Kset prepun šarenih faca svih dobi, svi zajedno ukrašeni osmijehom. Od nekud lete konfete. Kevin Barnes skakuće kao kakav urbani Petar Pan sa pokretima pop zvijezde. Curke vrište kao kakvo pleme. Svi smo jedno, okupani u znoju, stihovima o ljubavi, smrti, gitarama, ritam mašinama, trubama, zvečkama, zvončićima, šuškalicama - pravoj POP glazbi. Više ništa nije bitno, žene su emancipirane, muškarci se ne boje pedera, svi se volimo. LOVE PEACE AND FLOWERS. A kako? - Lako. Iskreno, nepretenciozno, hrabro, sve obavijeno velom ljubavi, iscrtano bojama urbanog života, Of Montreal je nesebično otvorio svoje srce... a tada ili teku suze ili sreća obuzme tijelo... Kao kakav muzički bukvar Žedno uho nam je dalo definiciju POP glazbe, napojivši žedne uši onih sretnih koji su se našli u Ksetu te večeri.
Knjiga je najbolji drug, kaže jedna od narodnih umotvorina. Vjeruje se da te knjiga nikad ne iznevjeri, iz nje možeš naučiti, vidjeti predjele koje još nisi. U utorak 15. svibnja u Teatru &TD SC-a nastupio je duet THE BOOKS. Cello gitara, brdo zvukova snimljenih u prirodi, sve oslikano video projekcijom, potpuno sinhroniziranom sa muzikom. I zaista te večeri u Teatru &TD-a dvjestotinjak žednouhih čitalo je zajedno jednu knjigu. Radnja je prosta, radi se o zvukovima svakodnevnog života koji nas okružuju u svakom trenu. Slikom i zvukom za sat i po The Books su Teatar &TD proveli od raspoloženja zbunjenog mrava na grančici, malog Japanca koji sanja da postane sumo hrvač, preko Bushovih izjava, pa sve do autentičnih snimaka Nickovog djetinjstva... i tako su nas ostavili, otvorene, raznježene, s dječjim osmijehom na licu.
Ne možeš baš sve saznati iz knjiga, zato nas Žedno uho iste večeri sve šalje u polukružnu dvoranu &TD-a, pravac u nemilosrdne ruke FONDA&STEVENS GROUP-a. Dovoljno godina imaju da nam slobodno mogu ravno u lice grunuti pravu buru samih pikova emocija. Kontrabas, bubanj, violina, klavir u rukama free jazzera. Brrrrr. Izgledali su kao da u isto vrijeme plaču, smiju se, porađaju se, doživljavaju orgazam, bude se, spavaju. Dogodilo se svima vama sigurno da nekog volite toliko da bi ga nekako zgnječili od sreće. A samo su htjeli da nam prenesu koliko nas vole, koliko vole život, pokažu koliko su sretni, no ljubav nekad boli.
Za neke je srijeda, 17. svibnja bio veoma bitan dan. Sada te ljude razumijem u potpunosti, nakon odslušanog koncerta Williama Parkera i Hamida Drake-a. Najradije ne bih ništa rekao jer su riječi tako majušne i nevidljive nakon šamanskog obreda koji se dogodio u Teatru &TD-a. Ako je nešto najbolje u jazz glazbi pored nekolicine imena to su sigurno Hamid Drake i William Parker. Izašli su tiho, nisu ni riječ rekli, čuo se tummm iz Williamovog kontrabasa, pikolo krash cinela csss sa Hamidovog bubnja i nisu prekinuli neprekidno sat i pol. Nisu imali niti video projektor iza sebe, niti skupa pojačala, filtere, a sve vrijeme obasipali su nas slikama začaranih afričkih predjela, zebrama antilopama, starim vračevima, vratili nas u prošlost, bacili u budućnost... Jednog dijela koncerta se i ne sjećam, ostao mi je samo miris savane u nozdrvama. Thank you for this trance Wiliam:You welcome man.
Pravac sa afričkih obreda nakon pet minuta u polukružnoj dvorani začuo se stravičan tribal zvuk, uz vokal koji stopljen sa zvukom proizvodi blage halucinacije. Mladi su i tako se i osjećaju - APSE. Sviraju spiritualno industrijski tribal hypno post rock. Ljuto prezačinjeno u velikom komadu, bačeno na pod. Na crno ofarbanim zidovima polukružne dvorane Apse su sigurno popravili ona mjesta gdje se počela probijati bijela boja.
Apse - spot za pjesmu The Crowned
Da li opet treba ponoviti da je 8. Žedno uho u tijeku?! Možda onima koji su igrom slučaja krenuli čitati tekst zbog Severinke, dogurali do Apse, a možda završe danas na Cul De Sac-u, osnivačima post rock scene, ili sutra na afro jazz svirki u izvedbi sjajnih Brewed by noon, ili ste ipak punker u duši pa ćete otići u ponedjeljak na pravi garage punk Black lips. Kulturna revolucija se odvija u vašem susjedstvu, vi odlučite hoćete li se pridružiti, ili ćete radije odvrnuti vašu radio stanicu, stereo, skuhati tursku Franck kavu i zapjevati neki stari hit, vjerojatno domaći, razumije se - jer je najbolji. Kako god, Žedno uho sigurno neće stati pomicati muzičke granice Zagreba, napajati žedne uši, estradnim šundom zatrpane. Neće stati, dok nam svima ne bude makar lijevo uho vlažno.....
U utorak čitajte osvrt na drugi dio Žedno uho festivala...
