Kako ostati pribran i sačuvati čistoću srca, kada su vas s oltara bombardirali neopisivom količinom neizravne hvale za fizičku surovost, erotsku podivljalost, obredni kanibalizam, neograničeni promiskuitet, za bolesno nasilje, krvoločne magije i odsutnost svake religioznosti, te čini blagoslivljanja životinjske okrutnosti viđene u ubojstvima osječkih i drugih Srba, ali također i pripadnika drugih manjina, pa i Hrvata, nepoćudnih Tuđmanovu režimu? Kako je moguće slijediti Isusa i istodobno promatrati strahovitu odsutnost bilo kakvih znakova sućuti vjerskih službenika prema žrtvama i njihovim obiteljima?
Među mnogim reakcijama koje su stigle nakon nastupa u emisiji Aleksandra Stankovića Nedjeljom u 2, dogodilo se i ovo da me je neki dan, na ulazu u Gradsku kavanu na trgu Bana Jelačića, jedan prijatelj (prijatelj?) napao na pasja kola tvrdnjom da sam zastranio, između ostalog, i zbog izjave dane u toj emisiji da se više ne smatram ili osjećam katolikom. Znam da sam ostao nedorečen i da bi mi trebao još jedan sat Stankovićeve i gledateljske pažnje da to pokušam malo bolje pojasniti nego što mi je to tada bilo omogućeno.

Biskupi Biskupi
Osijetio sam to i na svojoj koži, kada je zbog kritiziranja predstavnika Katoličke crkve zbog šutnje o ratnim zločinima počinjenim od strane hrvatskih snaga u BiH i u posljednim akcijama Domovinskog rata, posebice nakon Oluje, izmišljen trik da me se izbaci iz Hrvatskog društva katoličkih novinara koji je, da paradoks bude veći, u svojim redovima zadržao promotore govora mržnje. Neke je i nagradio, poput Živka Kustića, koji je, znajući za hrvatske zločine, pisao tirade o neviđenoj humanosti ratovanja. Nedavno je, spremajući se, valjda, za odlazak s ovoga svijeta, pokušao proljepšati svoj javni lik izjavama da je svojedobno, saznavši za okrutno ubojstvo članova obitelj Zec, posebno male Aleksandre, Gojku Šušku u brk rekao: Kad bi za spas domovine trebalo ubiti makar samo jedno dijete, ja domovinu spašavao ne bih!, odnosno: Zbog naše slobode nije trebala u gluho doba biti ubijena malodobna kći Mihajla Zeca. Ako je trebala, ja takvu slobodu ne želim.
Ne samo zbog skandaloznog držanja predstavnika Katoličke crkve u slučaju ubojstva osječkih Srba 1991. već i kasnije, u drugim ratnim zločinima protiv pripadnika te manjine, mnogim se istinskim kršćanima postavlja pitanje kako opstati kao vjernici unatoč djelovanju njihovih crkava. Jer, kako je moguće slijediti Isusa i istodobno promatrati strahovitu odsutnost bilo kakvih znakova sućuti vjerskih službenika prema žrtvama i njihovim obiteljima?
Da, kako ostati pribran i sačuvati čistoću srca, kada ste s oltara bombardirani neopisivom količinom neizravne hvale za fizičku surovost, erotsku podivljalost, obredni kanibalizam, neograničeni promiskuitet, za bolesno nasilje, krvoločne magije i odsutnost svake religioznosti, te čini blagoslivljanja životinske okrutnosti viđene u ubojstvima osiječkih i drugih Srba, ali također i pripadnika drugih manjina, pa i Hrvata, nepoćudnih Tuđmanovu režimu?
Religija se ne može reducirati samo na privatnu stvar pojedinca, ona je i društvena pojava. Drugo, kao društvo, religijska zajednica ima u široj društvenoj zajednici ulogu onoga tko svjedoči o Bogu. Religijske zajednice ističu Boga kao jedini apsolut, sve ostale stvari deapsolutizira. To znači da ujedno deidolizira svjetovne stvari, kojima se ne treba klanjati. Ovo je važno zato što država ili nacija, sustav ili ideologija, u suvremenim društvima često postaju idolima, da bi im se ljudi žrtvovali. To je opasno za čovjeka, i u tome je važnost političke teologije koju zagovaram.
Treba nam svjesna akcija pažnje, brige, nježne skrbi, srdačnosti i suživota. Sve je to, međutim, moguće samo onda kada se radikalno pitamo o smislu našega života i postojanja. Bez rizika susreta s lijepim i ružnim, bez želje za opravdanim zajedništvom s izazovima (Hay que endurecerse, pero sin perder la ternura!, dakle, trebamo se boriti žarko ali bez da izgubimo nježnost, rekao je Ernesto 'Che' Guevara), ostat ćemo potomci hegemonije nad istinom, nesposobni da ispunimo čežnju za jednostavnošću, poštovanjem, nježnošću prema ljudima i brižnom ophođenju s prirodom. Toga u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj (ali ni u Vatikanu, brate) nema.
Imam puno toga za reći kao obrazloženje tvrdnje da više ne znam jesam li katolik i da me, zapravo, to i ne smeta, jer mi je dovoljno znati da sam kršćanin. Zato ovo razmišljanje završavam osvrtom na javnosti poznatu činjenicu, da je Kongregacija za nauk vjere objavila novi dokument koji nosi naslov Odgovori na pitanja o nekim vidicima doktrinalnog nauka o Crkvi.
Dokument, koji je 10. srpnja objavio Tiskovni ured Svete Stolice, ima šesnaest stranica, sastoji se od pet pitanja i odgovora i želi, kao što se kaže u tekstu, dozvati u svijest istinsko značenje nekih intervenata učiteljstva na području ekleziologije kako zdravo teološko istraživanje ne bi bilo okrnjeno zabludama i dvoznačnostima te odgovoriti na pogrešna tumačenja, zastranjenja i netočnosti. Prema tom dokumentu, Katolička crkva jedina je onakva kakvu je Krist osnovao i kakva će ostati, dok se ostale kršćanske zajednice, kao primjerice protestanti, ne mogu nazivati Crkvom, a jedino pravoslavci imaju nekih elemenata Crkve.
Vatikan Vatikan
U ovom se dokumentu, dodaje Grlj, nažalost ne prepoznaje Duh Isusa Krista. Kako onda onaj koji tvrdi da je Isusov može bilo koga isključiti iz ravnopravnog stajanja pred Bogom?, pita se ovaj pastor i dodaje: Veselim se što moja crkvenost ne ovisi o stavu (makar i tisuću puta napisanom) neke Kongregacije već o obećanju Kristovu koji puninu crkvenosti vidi tamo gdje su 'dvoje ili troje sabrani u njegovo ime'.
Supruga i ja, te još neki prijatelji, sabrani smo u Kristovo ime. I to mi je dovoljno. Pa i za odgovoriti onome prijatelju koji me je napao u Gradskoj kavani. Ne, nisam zastranio. Moj put je možda krivudav. Ali znam kamo idem.
Ključne riječi: katoličanstvo
<
Vezane vijesti