Pojava dugo očekivane energetske strategije Hrvatske ukazala je da su kod njene izrade prevladali financijski interesi uskih krugova ljudi, koji u budućim projektima vezanim uz energetiku, vide svoju mogućnost za brzu zaradu. Vidljivo je da glavni cilj strategije nije dobrobit Hrvatske i njenih građana. Zato je došlo vrijeme da se raskrinkaju lažni argumenti s kojima se stvara idilična slika o stvarima koje su najblaže rečeno problematične. Najviše zamagljivanja stvarnog stanja je oko nuklearnih elektrana, jer one predstavljaju najlošiji izbor za pokušaj rješavanja energetskih potreba Hrvatske i svijeta. Godinama se ulažu veliki propagandni i marketinški napori u svrhu potpunog iskrivljavanja stvarnog stanja i činjenica. Cjenovna nestabilnost U ovom tekstu bit će analizirane tvrdnje zagovornika nuklearnih elektrana, da će cijena električne energije iz tih elektrana biti stabilna, predvidiva i konkurentna, te da Hrvatska gradnjom nuklearke osigurava energetsku neovisnost. Osnova za stabilnu, predvidivu i konkurentnu cijenu električne energije, je stabilna, predvidiva i konkurentna cijena energenta koji u pojedinom tipu elektrane transformiramo u električnu energiju. Energent za izradu goriva koje koriste nuklearke je uran, koji se najvećim dijelom rudarskim tehnikama prikuplja u obliku uranovog oksida i naknadno prerađuje u oblik pogodan za gorivo. Nedostatak energenata na koji se oslanja naša civilizacija i trenutni svjetski poredak, uzrokovao je svjetsku energetsku krizu i cjenovnu nestabilnost na tržištu energentima. Cijene svih energenata su počele jako varirati uz tendenciju rasta. Energent čija se cijena, s pojavom energetske krize (početak 2004.), unazad 5 godina, najviše mijenjala je upravo uranov oksid. Te promjene su bile u rasponu od 12 do 137 dolara po funti (0,45 kg). Maksimalna cijena je bila nevjerojatnih 1040 posto veća od minimalne u tom razdoblju. Cijena nafte je u tom razdoblju varirala od 38 do 147 dolara po barelu, dakle maksimalna cijena je bila 287 posto veća od minimalne. Cijene ostalih energenata varirale su još manje, a o varijacijama cijena obnovljivih energenata, poput sunca, vjetra ili geotermalne energije, besmisleno je govoriti, sve dok političari ne smisle neki porez na njihovu besplatnost, jer predstavljaju nelojalnu konkurenciju uranu i fosilnim gorivima. Podložnost urana takvim varijacijama cijena kao i razloge zašto se u budućnosti može očekivati da te varijacije i porasti cijena budu još veći, možemo tražiti u cijelom nizu uzroka. Rastavljanje bombi U svijetu su još u pogonu 443 nuklearna reaktora, koji godišnje za svoj pogon trebaju oko 70.000 tona urana. Trenutno se u svijetu rudarskim i raznim drugim tehnikama dobiva blizu 45.000 tona, a razlika do godišnje potrošnje namiruje se najvećim dijelom iz vojnih rezervi, uglavnom rastavljanjem starih ruskih atomskih bombi. Taj proces rastavljanja ruskog atomskog naoružanja trebao bi završiti do 2013. godine, ukoliko se Rusi, zbog sve zategnutijih odnosa s Amerikancima, ne povuku ranije iz tog sporazuma, pa bi taj obilni dotok urana za reaktore mogao presušiti i puno ranije. Od ukupne potrošnje urana u svijetu, manje od 65 posto namiruju tehnike eksploatacije koje su i kod te razine na gornjoj granici svojih kapaciteta proizvodnje. Svaki poremećaj u proizvodnji bilo kojeg rudnika, znatno podiže cijene urana, a što bi bilo da se poremeti onih preostalih 35 posto, bolje da sada na razmatramo. Jedan od argumenata u korist stabilnosti cijene električne energije iz nuklearke, koju nuklearni lobi pokušava plasirati, je mogućnost pribavljanja i skladištenja goriva za nekoliko godina, pa i desetljeće unaprijed, jer velika specifična energija urana omogućava da se te količine uskladište u samoj nuklearki. Na osnovi prethodnih podataka o proizvodnji i potrošnji urana, samo razmislite što bi se dogodilo sa njegovom cijenom, kada bi samo dio svjetskih elektrana pokušao učiniti tako nešto. Potražnja bi zastrašujuće porasla, a kapaciteti za dobivanje jedva namiruju i ovih 65 posto godišnjih potreba, pa nije nužno da budete visoko obrazovani ekonomski stručnjak da predvidite trend promjene cijene za takav scenarij. Sigurnosni problemi takvog nagomilavanja goriva su priča za sebe i također bi utjecali na porast cijene električne energije iz nuklearke. Rezerve urana Poseban problem su rezerve urana, koje su ekonomski i prvenstveno energetski isplative za eksploataciju. Prema zadnjem izvješću IPCC-a iz 2007. godine, te rezerve su procijenjene na 4,7 Mt urana, što predstavlja još 66 godina opskrbe uz sadašnju razinu potrošnje (vojne rezerve mogu taj rok produžiti za par godina). Kada bismo teoretski zamislili situaciju da se svjetski nuklearni kapaciteti udvostruče, što bi predstavljalo povećanje udjela u ukupnoj svjetskoj potrošnji energije sa sadašnjih 7 posto na svega 14 posto (udjel u proizvodnji električne energije je trenutno 16 posto), rezerve bi tada trajale manje od 30 godina, jer u energetsku bilancu bi morali uključiti i energiju utrošenu na gradnju elektrana, potrebne infrastrukture, eksploataciju urana, itd. Dodatni mamci za rezerve nuklearnog goriva su, recikliranje iskorištenog goriva i brzi oplodni reaktori, sa svojim također upitnim omjerom uložene i dobivene energije, te širokim spektrom štetnih utjecaja tih tehnologija.
Ukupne količine urana na zemlji, su daleko veće od procijenjenih 4,7Mt, ali njegova eksploatacija iz tih drugih izvora je skupa i, što je još važnije, energetski neisplativa, zbog vrlo lošeg omjera uložene i dobivene energije. Takve rezerve, koje realno nije moguće iskoristiti, predstavljaju mamac koji pobornici nuklearki vješto koriste u svojoj propagandi, a trenutno se jedva namiruje dio potreba postojećih nuklearki iz daleko dostupnijih i energetski isplativijih izvora. Već sada je cijena urana, a time i cijena energije iz nuklearki jako ovisna upravo o cijenama energije, što predstavlja jedan začarani krug i dodatni razlog zašto upravo cijena urana, tijekom energetske krize, najviše varira. Ovdje treba spomenuti da su ležišta urana s najvišim koncentracijama (iznad 1 posto), već sada u svijetu iscrpljena, te se prešlo na eksploataciju ležišta s nižim koncentracijama (već i ispod 0,1 posto), a time se iz godine u godinu, pogoršava omjer uložene i dobivene energije. Cijeni uranovog oksida, još treba dodati cijenu njegove konverzije u uranov heksafluorid, koji se koristi u procesu izrade goriva i obogaćivanje urana u tome obliku, a cijene tih postupaka obrade također jako variraju i energetski su zahtjevni (posebno obogaćivanje). Svi navedeni problemi bi se multiplicirali s povećanjem broja reaktora i povećanom potražnjom za uranom, koja bi se vremenski preklopila s prestankom dotoka urana iz vojnih rezervi. Stručno prešućivanje Probleme promjene cijena energenata nuklearni lobi jako dobro razumije, ali ga propagandno prikazuje kao svoju prednost, izjavama da porast cijene urana od 100 posto uzrokuje porast cijene električne energije iz nuklearke za samo 20 posto, što je prema njima najpovoljniji omjer, ako se usporedi s ostalim energentima. Pri tome stručno prešućuju neusporedivo veće varijacije cijene urana i njihove uzroke, koji debelo poništavaju prednosti navedenog omjera, čak ako ga prihvatimo kao istinu, iako ima elemenata za sumnju u njegovu točnost. Naravno, u ovim usporedbama obnovljive energente, poput sunca, vjetra ili geotermalne energije, nikada ne spominju iz očiglednih razloga. Što se tiče tlapnje da Hrvatska s nuklearkom osigurava energetsku neovisnost, nije potrebno trošiti previše riječi i vremena, već je dovoljno iznijeti samo par činjenica. Jedini energent kojeg Hrvatska nema za isplativu eksploataciju je uran, a najveći dio rezervi urana nalazi se u svega nekoliko zemalja u svijetu (Australija, Kazahstan, Kanada, SAD, Južna Afrika, Niger, Namibija, Brazil). Rusija po rezervama dolazi tek iza ovih najvećih, pa i to može biti razlog mogućem prestanku dobave urana iz njihovih vojnih rezervi. Osim toga, treba naglasiti da na tehnologiju obogaćivanja urana i proizvodnje goriva monopol drži također svega par zemalja u svijetu, a tog monopola se nemaju namjeru odreći. dolara dolara XXXXX Iz prethodno navedenih podataka i analize, očigledno je da je u vrijeme energetske krize cijena urana je najviše varirala u odnosu na sve druge energente, a svjetske rezerve koje su ekonomski i energetski isplative za eksploataciju jako su ograničene. Uran i nuklearke stoga, nikako ne mogu biti rješenje za svjetsku energetsku krizu, već je mogu samo još više potaknuti i učiniti doista tragičnom. Osim toga, nuklearke nikako ne mogu nositi epitet cjenovno stabilnog, predvidivog i konkurentnog izvora energije kakvim ga se želi predstaviti, već se to jedino može pripisati nekim obnovljivim izvorima energije.
Prihvaćanje nuklearne elektrane za rješenje energetskih potreba Hrvatske, zbog time povećane energetske ovisnosti, s geopolitičkog bi stajališta predstavljalo dugoročni gubitak kontrole nad vlastitom ekonomijom i gubitak još jednog dijela od ono malo preostalog suvereniteta. U ovom tekstu opisani su samo neki problemi vezani uz pridobivanje urana, što je samo prva karika u ciklusu goriva za nuklearke. Obogaćivanje urana, izrada i recikliranje goriva, same nuklearke, mamac brzih oplodnih reaktora, odlaganje otpada i još puno toga, karike su u lancu, koje svaka za sebe predstavljaju tužne priče koje bi zahtijevale puno stranica teksta, da se objasni i argumentira nešto jako jednostavno, a to je, da nuklearne elektrane ne predstavljaju izlazak iz energetske krize, već je čine težom.
Robert Faber, autor ovoga priloga, je mr.sc. elektrotehnike. (op. ur.)
