Zašto Hrvatskoj ne treba njezin Obama

Traju dani hrvatskoga samosažaljenja jer nemamo našega Obamu. Čim su se probudili, jutro nakon planetarne euforije, analitičari su počeli lamentirati nad zlosretnom sudbinom svoga malog naroda, kojemu Bog, eto, nije dao ni naftu kao Arapima, ni vizionara kao Amerikancima, nego je pustio Hrvate kao slamku među vihorove. I koliko god razumnom čovjeku inače bilo jasno kako i nije neka sreća zateći se tu i s ovim svijetom dijeliti sve njegove mane i rijetku vrlinu, konstatacija da nam se u štalici, uz kravicu, usred jaslica nije rodio Obama, dok Amerikancima jest, baš i nije na mjestu. O Baracku Obami zasad znamo neusporedivo manje nego o onima koji su ga izabrali, tako da je priča o Obami, koja nas toliko fascinira, priča o narodu, to jest o biračima, a ne o jednom čovjeku. Tog čovjeka Amerikanci su izabrali kao savršenog manjinca. Moglo bi se reći da se svaki njegov glasač od njega bitno razlikovao, i to na način koji ga je mogao navratiti da glasa za nekoga drugog. Bijelci su glasali za Obamu iako je on Crnac. Crnci su glasali za njega iako govori i ponaša se kao bijelac i pripada drugom kulturnom i socijalnom miljeu od goleme većine njih. Patrioti su glasali za Obamu iako mu je srednje ime Hussein, a muslimani su glasali za njega iako je po vjeroispovijesti kršćanin (što se nekome kome je srednje ime Hussein teško prašta). Praktični vjernici birali su Obamu iako se otvoreno zalaže za pravo na pobačaj i homoseksualne brakove. Golema protestantska većina glasala je za njega iako je za potpredsjednika predložio katolika, što samo po sebi i ne bi bilo problem da nije svega prethodno pobrojanog. Preko sedamdeset posto američkih Židova glasalo je za Obamu, opet bez obzira na to što je Hussein. Bogati Amerikanci birali su ga bez obzira na to što je repa bez korijena i ne pripada ni teksaškom naftnom plemstvu, ni slavnoj stranačkoj dinastiji, ni ikakvoj lozi s tradicijom, nego je predstavnik neke vazda i svugdje sumnjive intelektualne elite. Ovo nizanje manjinskih Obaminih karakteristika može teći do u beskraj, sve do apsurdnih detalja kao naprimjer da ga je kao ljevaka izabrala golema većina dešnjaka. U Hrvatskoj, kao ni u ostalim zemljama bivše Jugoslavije, ne postoji politika, ni politička stranka, čijim bi protagonistima na kraj pameti bilo predložiti narodu na izbor kandidata koji se toliko razlikuje od većine. Nije tu u pitanju samo razlika u naciji: u pravu je Šeks, neće Srbi čekati dva stoljeća da dobiju hrvatskoga predsjednika, ali to ne znači previše, jer ta bolna točka u kojoj se lome naši lokalni svjetovi još uvijek nije ono što Obamu čini Obamom. Bilo bi jednostavno i lako kada bi za hrvatskoga Obamu bilo dovoljno da je Srbin, ali da li biste mogli podnijeti i sve ostalo? Recimo, da njegova žena, također Srpkinja, usred kampanje izjavi kako je sada, dok gleda svoga muža, prvi puta ponosna na Hrvatsku? A i tko kaže da bi hrvatski Obama uopće i trebao biti Srbin? Važnije je da se po svemu drugome razlikuje od većine, koja će, bez obzira na to, za njega glasati. Ne treba zaboraviti niti to da je Barack Obama, u svim svojim manjinstvima, protivan većini onoga što u negativnom, ali katkad i u pozitivnom smislu predstavlja tradiciju malograđanske Amerike i kult američkoga načina života. Tu je Ameriku na ovim izborima predstavljala ona strašna Sarah Palin, osoba s pogledom na svijet i religiju konzervativnih iranskih mula i većeg dijela Hrvatske biskupske konferencije, ali ljudi za nju, ipak, nisu glasali, koliko god su se mogli s njom identificirati. Umjesto toga glasali su za nekoga tko je drukčiji i tko se zalaže i za stvari koje im se čine neprihvatljivima. Nije pravo pitanje bi li, i pod kojim uvjetima, hrvatski birači mogli tako glasati, nego je li im ikada ijedna stranka takav izbor ponudila. Ne, naravno da nije. Eto, zato je glupo sve to samosažaljenje nad činjenicom što nemamo svoga Obamu. Danas ne možemo niti naslutiti kakav će vladar biti Barack Obama, ali je izvjesno da ćemo se razočarati u njega. Razlog je u prostom fizikalnom pravilu: količina nade koja se uloži u nekoga čovjeka upravo je razmjerna mjeri razočaranja koje će uslijediti. Samo u jednom slučaju u povijesti nije bilo tako. A od njega, od Isusa Krista, čovječanstvo, ili njegov veliki dio, nije svoju nadu tako i toliko investiralo u jednoga čovjeka, kao sada, u Baracka Obamu. Osim što pritom osjećamo neko unutarnje obasjanje, stvar je i pomalo zastrašujuća. Ni zato ne trebamo žudjeti za našim lokalnim Obamom. Ako bismo mu i povjerovali, sagorjeli bismo u svojoj vjeri.