Zakon za komercijalizaciju šuma

Zakon o golfu je ukinut, a isto bi se u dogledno vrijeme moglo dogoditi i s izmjenama Zakona o šumama.

"Zakon o igralištima za golf je štetan i potiče korupciju", ocijenjeno je iz SDP-a 2008. godine, a Nenad Stazić je čak prizivao kaznenu prijavu protiv HDZ-a. U međuvremenu je Zakon o igralištima za golf ukinut, SDP i koalicija došli su na vlast, da bi se 2014. u hitnoj izmjeni našao Zakon o šumama, s promjenama koje je "Zelena akcija" usporedila sa Zakonom o igralištima za golf. Uoči saborske rasprave o ovom zakonu koja će najvjerojatnije uslijediti sutra, za "H-Alter" razgovaramo sa Željkom Leljak Gracin, pravnicom iz "Zelene akcije"  i predsjednicom Savjeta za razvoj civilnog društva.

Možete li povući paralele između izmjena Zakona o šumama s pravnim rješenjima u Zakonu o golfu?

Čini se da će se dogoditi velika rasprodaja prirodnih resursa, što će značiti nepovratno uništenje. Već se posegnulo i u Jadran, gdje su ispitivane zalihe nafte i plina bez ikakve procjene utjecaja na okoliš ili savjetovanja s javnošću

Predložene izmjene Zakona o šumama favoriziraju investitore, ali za razliku od Zakona o igralištima za golf, kada je bila riječ samo o investitorima u golf terene, ovaj put su dodani i investitori u kampove. Za potrebe kampova i golf igrališta, šume će se proglasiti šumama posebne namjene. Smatramo da je ovakvo favoriziranje investitora u golf igrališta i kampove protuustavno, isto kao što je protuustavan bio i Zakon o golfu. Međutim, Zakon o golfu je ukinut, a smatramo da bi se isto moglo dogoditi i s ovim izmjenama nakon nekog vremena.

Zakon o šumama i sad propisuje je da se u šumi može planirati izgradnja građevina za potrebe poduzetničke zone, infrastrukture, sporta, rekreacije, lova i obrane RH, vjerske i zdravstvene građevine. Znači li to da je i dosad golf kao rekreacija mogao proći na šumskom zemljištu? Ako je tako, čemu onda zapravo ovo mijenjanje zakona?

Mogao je i do sada na šumskom zemljištu niknuti golf teren, ali je procedura bila daleko složenija, što je davalo priliku da se dovoljno dobro promisli o njegovoj svrhovitosti. Neobično je da se pri gotovo svakim izmjenama zakona koji se tiču prirodnih resursa uvijek pojavi priča o golfu. Nismo mi u okolišnim udrugama apsolutno protiv golfa na odgovarajućim lokacijama, što nam se stalno želi prišiti, ali podsjećam da ih je trenutno u našim prostornim planovima predviđeno čak devedeset. Nije li to zaista pretjerana brojka? Ministarstvo poljoprivrede uopće ne skriva da ovim izmjenama žele "potaknuti investicijski duh", da je to usklađivanje sa Zakonom o strateškim investicijskim projektima, ali neobično je da nema govora o nikakvim drugim investicijama, nego opet samo o golfu. Zakon o igralištima za golf je bio na snazi nekoliko godina, ali se na temelju njega nije ništa izgradilo. Očito je onda da ti projekti nisu ni do sada zapinjali na zakonskim preprekama, kako se to često insinuira. Hrvatska s ovih 90 projekata upisanih u prostorne planove ide putem Irske. Tamo je isto jedno vrijeme vladala groznica planova za gradnju igrališta za golf, ali pokazalo se da ona nisu isplativa. Dogodilo se to da su nakon pretvorbe zemljišta za potrebe golf igrališta na tim zemljištima niknula naselja.

Sadašnja vlast svojedobno je bila vrlo kritična prema favoriziranju investitora u golfersko-apartmanske projekte.

Da, bili su izuzetno kritični i koliko mi je poznato SDP je čak uputio prijedlog za ocjenu ustavnosti Ustavnom sudu protiv Zakona o igralištima za golf. Sada taj isti SDP na mala vrata kroz druge propise pokušava progurati povlastice za investitore u golf.

Zelena akcija smatra također da iz Zakona treba izbaciti već postojeću odredbu da se opožarene površine šuma mogu privesti drugoj kulturi pet godina od opožarenja. To je odredba koja podsjeća na situacije u nekim mediteranskim zemljama, Grčkoj na primjer, gdje se namjerno podmeću požari s ciljem da se od šume napravi resort ili golf teren.

Vlada je postala slijepa jer je u želji da se izvučemo iz krize sve ostalo postalo nebitno, pa i sačuvati prirodne resurse

Uočili smo u ovim izmjenama priliku da se taj dio poboljša. Ministarstvo poljoprivrede kaže da ta odredba znači da se šumsko zemljište može privesti drugoj kulturi, a ne da može postati građevinsko, ali mi smatramo da to nije točno. Mogu se, naime, pratiti obrasci gdje se javljaju požari posljednjih godina. Tako se vidi da učestalo gori na šibenskom području gdje se naselja nemaju gdje dalje širiti. Pet godina nije tako puno za čekati da se nešto izgradi. Tražimo da se makne ta odredba jer ne potiče građane da dobro gospodare svojim šumama.

Zakon se našao u hitnoj proceduri iako za to nema osnove. Hitna procedura se, međutim, redom iskorištava kada treba progurati upravo zakone koji idu na štetu prirodnih resursa. Tako je bilo sa Zakonom o strateškim investicijama. Kako komentirate način na koji Vlada koristi hitne procedure?

U razdoblju predpristupnih pregovora s EU, donosilo se jako puno novih propisa u hitnoj proceduri zbog usklađivanja s europskom pravnom stečevinom. Na kraju se pokazalo da tu uopće nije bilo hitnosti, jer su pregovori trajali deset godina. Nakon toga je došlo razdoblje kada se ipak počelo paziti na javne rasprave, barem što se tiče propisa iz područja okoliša. Rekla bih da se Ministarstvo zaštite okoliša i prirode posebno popravilo. Sada se Vlada opet vratila na staro i sve što je osjetljivo stavljaju u hitnu proceduru da se javnost ne bi puno miješala. Vidimo, međutim, da to dovodi i do kontraefekta. Javnost se još više boji kada ljudi vide da im se uskraćuje i onih trideset dana da napišu što misle, pa makar to i ne bilo prihvaćeno. Strah od javnosti se posebno osjeća kod Ministarstva poljoprivrede, a ono je zaduženo za neke od najvrjednijih prirodnih resursa, šume i vode. Prije nekoliko godina im je Zakon o vodama čak bio povučen iz procedure jer su lažirali javnu raspravu.

O još jednom zakonu iz ovlasti tog ministarstva, Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, prošle je godine održana javna rasprava, ali usred ljeta. Španjolska je stalno radila slično, javne rasprave organizirala je u vrijeme godišnjih odmora. Vidjela se tendencija da se javnost što manje uključi, pa je Španjolska upozorena od strane Odbora za usklađenost i praćenje provedbe Aarhuške konvencije, što nije mala stvar. Ova odluka i preporuke dane Španjolskoj stoji na stranicama Odbora za usklađenost i prozovu vas na sastanku ministara zemalja potpisnica Konvencije, što nije ugodno.

Može li se u ovom slučaju govoriti o kršenju Aarhuške konvencije? Zanimljivo je da je prije nekoliko dana  Ured za udruge Vlade RH objavio kako je u javnim raspravama u 2013. godini zabilježeno povećanje savjetovanja s javnošću od 160 posto te povećanje broja komentara od 73 posto. Međutim, u ovom primjeru, javnost se uopće ne pita za mišljenje, iako je sigurno da bi mnogi građani imali što za reći.

U slučaju izmjena Zakona o šumama, definitivno se može reći da se krši Aarhuška konvencija

U ovom slučaju definitivno se može reći da se krši Aarhuška konvencija. U naše je zakone također ugrađena obaveza provođenja javnih rasprava. Prema Zakonu o zaštiti okoliša obavezno je dati minimalno trideset dana javnosti da komentira zakonske propise koji imaju veze s okolišem, a Zakon o šumama definitivno jest zakon iz područja okoliša. Postoji također i Kodeks o savjetovanju sa zainteresiranom javnošću koji propisuje minimalni rok od 15 dana za savjetovanje s javnošću o propisima iz svih područja. To također nisu poštivali. Uz to treba dodati i hitnu proceduru. Na saborskom smo Odboru za zaštitu okoliša predložili da se javna rasprava organizira makar između dva čitanja zakona u Saboru, kao što je na kraju bio slučaj sa Zakonom o strateškim investicijskim projektima.

Zelena akcija je pokrenula akciju slanja prosvjednih pisama saborskim zastupnicima. Kakav je odaziv građana?

Odaziv je bio jako dobar. U prva tri dana skupilo se već 1500 potpisa građana koji su apelirali na saborske zastupnike da ne usvoje izmjene Zakona o šumama. Primjetno je da su ljudi puno osjetljiviji na ta pitanja u odnosu na uključivanje u slične akcije prije nekoliko godina. Vjerojatno im je dosta da se na ovakav način odlučuje o prirodnim resursima, općenito kao da su se građani probudili. To se vidi i iz ovih izvještaja o savjetovanju s javnošću. Porast uključivanja građana u donošenje odluka o okolišu je odlična tendencija i zato još više čudi kada netko ne napravi javnu raspravu. Ima tu naravno još puno prostora za popravak. Tako izvješća o javnim raspravama trebaju biti puno kvalitetnija, a iako smo se svi veselili instituciji povjerenika za informiranje i smatramo da je za tu poziciju izabrana prava osoba, za njen rad nije osigurano dovoljno sredstava. Ona zato neće moći zaposliti inspektore kao što je bilo predviđeno, pa će vjerojatno moći samo raditi na žalbama građana, ali ne i na unaprjeđenju sustava.

Ukoliko Sabor ovoga tjedna usvoji izmjene, koje su pravne mogućnosti za rušenje ovakvog Zakona o šumama?

Strah od javnosti se posebno osjeća kod Ministarstva poljoprivrede, a ono je zaduženo za neke od najvrjednijih prirodnih resursa, šume i vode. Prije nekoliko godina im je Zakon o vodama čak bio povučen iz procedure jer su lažirali javnu raspravu

Teško je vjerovati da se izmjene Zakona o šumama neće usvojiti. Zakon je prošao četiri saborska odbora gdje se pokazalo da će dobiti podršku saborske većine. Jedina je mogućnost nakon toga da se jednom kada se zakon objavi u Narodnim novinama podnese prijedlog za ocjenu ustavnosti. Nema drugog puta. Tendencija je u Europi da se zakoni ukidaju na višim instancama na europskim sudovima samo zato što nije provedena javna rasprava ili nije provedena kako treba. Takve situacije bi nam bilo lakše izbjeći, ali Vlada izgleda ne gleda tako daleko.

Teško je pratiti sve izmjene zakona, ali ako se pogleda već samo Zakon o šumama u paketu sa Zakonom o strateškim investicijama, uz Zakon o pomorskom dobru, može li se govoriti o degradaciji pravne zaštite prirodnih resursa i zajedničkih dobara?

Svi se slažemo da nam je potreban pomak u gospodarstvu, ali Hrvatska je mala zemlja. Iako se volimo hvaliti prirodnim resursima, sve to što imamo nije puno. Jednom kada uništiš šumu ili rijeku nije se tako lako vratiti na staro. Pitanje je hoće li se sva ta golf igrališta izgraditi i ako se izgrade, hoće li nam se to isplatiti. Nisam sigurna da smo odabrali pravi put. Sve su karte stavljene na jedan oblik poduzetništva. Istovremeno, Vlada je poslala u Sabor prijedlog zakona koji regulira financijsko poslovanje udruga koji prijeti usporavanju razvoja socijalnog poduzetništva. Strategija razvoja socijalnog poduzetništva trebala je biti gotova do kraja prošle godine, ali to se još nije dogodilo. Za socijalno poduzetništvo u Vladi nema sluha, a nije neka dobra struja ni što se tiče organizacija civilnog društva općenito.

SDP je čak uputio prijedlog za ocjenu ustavnosti Ustavnom sudu protiv Zakona o igralištima za golf. Sada taj isti SDP na mala vrata kroz druge propise pokušava progurati povlastice za investitore u golf

Krajem 2013. su Milanović i ministar Jakovina tvrdili kako nema privatizacije šume, vode i poljoprivrednog zemljišta. Međutim, to ne mora značiti ništa jer je privatizacija upravljanja resursom također velika prijetnja. Na primjer, javnosti je većinom promaklo da je još 2012. izmjenama Zakona o vodama Kukuriku koalicija ponovo dozvolila i šljunčarenje koje je zabranjeno 2009. Kako vidite da će se stvar razvijati u odnosu države prema upravljanju prirodnim resursima?

Čini se da će se dogoditi velika rasprodaja prirodnih resursa, što će značiti nepovratno uništenje. Već se posegnulo i u Jadran, gdje su ispitivane zalihe nafte i plina bez ikakve procjene utjecaja na okoliš ili savjetovanja s javnošću. Procjena utjecaja na okoliš postoji da bi se vidjelo je li važnije nešto izgraditi ili nešto sačuvati, ali Vlada pokazuje da joj takva vrsta vage nije bitna. U predloženim izmjenama Zakona o šumama Vlada neće više određivati prevladavajući javni interes, je li važnije sačuvati šumu ili staviti u nju golf igralište. I pri donošenju Zakona o vodama, i Zakona o zaštiti okoliša i sada o šumama govorilo se da se trebaju ukloniti prepreke razvoju investicija. Više se ni ne skriva da je u okolišnim zakonima okoliš manje bitan. Čak je i na saborskom odboru rečeno da se zakon mijenja kako se više ne bi govorilo da šumari sprečavaju investicije. To je nedopustiva situacija. Vlada je postala slijepa jer je u želji da se izvučemo iz krize sve ostalo postalo nebitno, pa i sačuvati prirodne resurse. Nikad nismo ni imali uspostavljen dobar sustav zaštite okoliša. Tek smo ga počeli uspostavljati, ali smo u nekom trenutku očito odustali jer su investicije postale glavni regulator. Javnost je podijeljena. Iako će se većina složiti da nam trebaju investicije, sigurna sam da većina ne bi tako lako dala šume i vode, a posebno ne bi odabrali da im netko drugi odlučuje o privatnom zemljištu.

U Italiji se pitanjima upravljanja javnim dobrima bave ugledni profesori prava kao Ugo Mattei ili Stefano Rodota. Tamo je 2007. godine, dok je na vlasti bila vlada Romana Prodija, djelovalo takozvano povjerenstvo Rodotà, koji je proizvelo prijedlog za reformu zakona o javnom vlasništvu, koji je sadržavao prvu pravnu definiciju zajedničkog dobra kao oblika vlasništva koji je različit i od privatnog i od javnog te stoga zahtijeva posebnu zaštitu na ustavnoj razini. To povjerenstvo sada djeluje izvan parlamenta, a u njemu sjede neki od najutjecajnijih talijanskih pravnika. S hrvatske strane Jadrana slabo primjećujemo da se primjerice profesori prava uključuju u rasprave o zakone koji se odnose na prirodne resurse. Gdje je hrvatsko pravo okoliša danas? 

Vlada opet vratila na staro i sve što je osjetljivo stavljaju u hitnu proceduru da se javnost ne bi puno miješala. Vidimo, međutim, da to dovodi i do kontraefekta

U Pravničkoj reviji i sličnim stručnim časopisima znaju se pojaviti komentari na zakone pa je tako nedavno objavljen komentar Zakona o izvlaštenju. Taj se zakon također nedavno mijenjao, i to u vrlo opasnom smjeru. Surađujemo s pojedinim sveučilišnim profesorima koji podnose i prijedloge za ocjenu ustavnosti zakona. Međutim, jako je malo pravnika koji su se usmjerili baš na pravo okoliša. Ne znam zašto je to tako. Nas nekoliko koji se time bavimo shvaćamo to kao veliki izazov, stvaramo novu praksu i nadam se da će nas biti sve više, jer tu stvarno ima puno posla. U Zelenoj akciji frustrira nas to što zapravo ne možemo sudjelovati u donošenju svih propisa koji spadaju u okvir područja kojima se bavimo. Danas smo pričale o nekoliko propisa, a tko zna koliko ih se još donese, a da nitko ne uspije provjeriti o čemu je riječ. To stvara i stalni osjećaj frustracije, ali svaki mali pomak veseli kada znaš da radiš nešto što ima smisla. Primjerice, vidim koliko je sadašnji Zakon o zaštiti okoliša kvalitetniji od onog iz 2007. godine. Sedam godina nam je trebalo da se izborimo da  cjelovite studije o utjecaju na okoliš postanu dostupne javnosti, ali to nije mala stvar. Kada bi se više pravnika usmjerilo u pravo okoliša, sigurno da bismo brojali još više ovakvih uspjeha.

^{Članak je objavljen u okviru projekta Udruge za nezavisnu medijsku kulturu Pravo novinara na pristup informacijama, koji financira Balkan Trust for Democracy.}