Potoke i rijeke čistilo bi se od nanosa ne samo kada postoji potreba za čišćenjem, već i kada postoji "potreba za šljunkom i pijeskom iz vodotoka radi građenja javnih građevina od interesa za Republiku". To zapravo znači da se eskploatacija resursa naziva "čišćenjem"
"Ovo je pravičnija odredba za privatne investitore", nije rečenica iz priopćenja HUP-a već iz izmjena Zakona o vodama koje je Vlada uputila u hitnu saborsku proceduru prošloga tjedna. Kada je riječ o nametanju histerije kako su investitori upravo jedini isusi koji mogu spasiti zemlju, sve je hitno, pa se i promjena više od polovice članaka iznimno bitnog Zakona proglašava tek izmjenama. Tako se glasanje o ovim izmjenama u Saboru očekuje već u četvrtak ili petak. Nakon što smo od strane ministra Mihaela Zmajlovića upućeni kako cilj Zakona o zaštiti prirode nije zaštita prirode već poticanje investicijske klime, sada znamo da cilj Zakona o vodama nije održivo upravljanje i zaštita voda već - pravičnost za investitore.
"Zakon o vodama koji je već doživio brojne izmjene, trenutno sadrži 299 članaka, a ovaj prijedlog donosi čak 155 izmjena što bi značilo da se mijenja više od pedeset posto. Prema uobičajenoj praksi u Hrvatskoj kao i EU, kada se mijenja trećina ili više teksta, tada je bolje pripremiti cjelokupan novi zakon. Zakon koji regulira tako važno područje kao što je vodno gospodarstvo mora postaviti jasna pravila, a ne ostavljati toliko prostora za mutne interpretacije kao što je slučaj s ovim izmjenama", ističe Željka Leljak Gracin, pravnica Zelene akcije.
Zakonski je prijedlog proizašao iz istog mentalnog sklopa kao i nekoliko prijašnjih zakona kojima smo se bavili. Isto kao što Zakon o strateškim investicijama koncentriranjem moći u jednom tijelu sastavljenom od nekoliko ministara reducira mogućnost javnosti za nadzor i sudjelovanje, a Zakon o poljoprivrednom zemljištu čini isto preko Agencije za poljoprivredno zemljište, izmjene Zakona o vodama prepuštaju bitne ovlasti u isključivu domenu Hrvatskih voda, tvrtke koja se najviše iskazala nepotrebnim kanaliziranjem hrvatskih rijeka.
hrvatske_vode.jpg
"Usvajanjem ovog prijedloga, praćenje aktivnosti i poslova Hrvatskih voda bilo bi još više otežano. Smatramo kako je potrebno upravo suprotno, budući da obavljaju poslove koji su od javnog interesa, te tako nikako ne smiju biti tijelo neovisno od državnog nadzora", ističe Leljak Gracin.
Željka Leljak Gracin: "Apsolutno je neprihvatljivo i upravo šokantno da izmjene Zakona o vodama idu u istom smjeru kao i odredbe novog Zakona o zaštiti prirode"
Tako bi, primjerice, ugovore o korištenju i građenju na javnom vodnom dobru u osobne ili gospodarske svrhe sada, umjesto Vlade, sklapale Hrvatske vode. Također, slično bi vrijedilo i za investitora građenja javnih građevina na javnom vodnom dobru. U obrazloženju prijedloga uz ovaj se članak navodi kako će "ova izmjena ubrzati javne investicije, a ujedno će omogućiti privatnim investitorima brže ispunjavanje uvjeta iz lokacijskih dozvola." Podsjećamo, ukoliko se usvoji Zakon o strateškim investicijama, isti predviđa čak i mogućnost potpunog ukidanja statusa vodnoga dobra za potrebe ostvarenja građevinsko-poduzetničkih ideja.
Zakonski prijedlog također ponovo otvara vrata za zarađivanje na šljunčarenju, što je tek nedavno zabranjeno izmjenama Zakona iz 2011. godine. Ponovo se tako dopušta eksploatacija šljunka i pijeska vađenjem iz obnovljivih ležišta u rijekama, potocima i sličnim vodama putem ugovora o koncesiji. Ipak, navodi se kako će to biti dozvoljeno "ako bitno ne mijenja prirodne procese te ako služi održavanju voda i vodnih putova na unutarnjim vodama".
U Zelenoj akciji, međutim, smatraju kako sve za šljunčarenje zanimljive rijeke, Mura, Drava, Sava i Dunav, zbog uzvodnih brana i smanjene erozije obala uslijed reguliranja korita, praktički nemaju uopće ili imaju jako mali pronos sedimenta.
"Smatramo da se iskapanje sedimenta, iako zakonski dopušteno, uopće neće moći dozvoljavati, a da se značajno se pogorša stanje rijeka, te dodatno unište prirodna staništa i vrste. Zakon o vodama kako je sada napisan više ne štiti obnovljiva ležišta u vodotocima, što smatramo nedopustivim", kaže Željka Leljak Gracin.
Šljunčarenje se tako dopušta, ali se zato ukida obaveza vodopravne dozvole za stavljanje u promet kemikalija. "To je skandalozna izmjena. Protivna je biti samog Zakona o vodama. Ukoliko se neće izdavati vodopravna dozvola za stavljanje u promet kemikalija, bit će otežan i sam nadzor nad ispuštanjem tih tvari u vode čime se povećava rizik onečišćenja voda", upozorava Leljak Gracin.
I u ovom se zakonu spominje "interes Republike" pa bi se potoke i rijeke čistilo od nanosa ne samo kada postoji potreba za čišćenjem, već i kada postoji "potreba za šljunkom i pijeskom iz vodotoka radi građenja javnih građevina od interesa za Republiku". To zapravo znači da se eskploatacija resursa naziva "čišćenjem".
sljuncarenje.jpg
U ime investicija redom se razvodnjavaju zakoni kojima bi svrha trebala biti zaštita resursa. Unatoč ispiranju ušiju od strane političke klase, masovnih medija i raznih samozvanih poduzetnika, koji govore o investicijama u Hrvatsku, iz zakonskih prijedloga je vidljivo da je prava namjera da Hrvatska bude ta koja investira, uglavnom prostor, šumu, vjetar, a sada evo i šljunak u privatne poslove, a bez ikakvog ekonomske analize koja bi dokazala da će Hrvatska kao primarni investitor od toga imati ikakve koristi. I također, bez analize koja bi dokazala kakve će od toga ostati štete.
"Apsolutno je neprihvatljivo i upravo šokantno da izmjene Zakona o vodama idu u istom smjeru kao i odredbe novog Zakona o zaštiti prirode. Oba zakona kao svoj prioritet određuju investicije, a ne ono što je osnovna svrha tih propisa, a to je zaštita prirodnih resursa. Uz to, nekoliko članaka su krajnje je nejasnih i nedorečenih. Bojimo se da se kroz njih otvaraju vrata privatazaciji određenih usluga koje su vezane uz vodoopskrbu", zaključuje Leljak Gracin.
hbs-mala.jpg
Članak je objavljen uz podršku Heinrich Böll Stiftung - Hrvatska. Iznesena mišljenja nužno ne odražavaju stajalište Heinrich Böll Stiftunga.
