Kada je Aleksej Navalni iskoračio iz "akvarijuma" nakon što je Općinski sud grada Kirov prihvatio zahtjev za njegovim oslobađanjem iz pritvora do žalbenog postupka, u sudnici se podigao buran aplauz. Dan ranije, 18. srpnja 2013. godine, Navalni je proglašen krivim za pronevjeru 16 milijuna rubalja vrijedne drvne sirovine iz mjesne uprave za šume, osuđen na pet godina zatvora te smjesta pritvoren. Odluka o puštanju optuženog na slobodu do žalbenog postupka gotovo je bez presedana u Rusiji, a ono što ju je učinilo još neshvatljivijom je činjenica da je zahtjev za oslobađanjem došao od strane državnog tužiteljstva. Sam Navalni je bio prilično uvjeren da će robijati bez obzira na apsurdne navode optužnice, te je proceduralne formalnosti smatrao gubljenjem vremena (za vrijeme zamornog čitanja presude, Navalni je na Twitteru napisao: "Pokušavam nagovoriti sve u našem redu da pokrenu val kao na stadionu. Za sada neuspješno."). Upitan ima li primjedbu na zahtjev tužiteljstva za puštanjem iz pritvora, Navalni je tek zamolio sud da utvrdi identitet predstavnika tužitelja, pošto se po njemu nikako nije moglo raditi o istoj osobi koja je tijekom čitavog sudskog procesa insistirala na pritvaranju Navalnog. Nakon toga, Aleksej je bio slobodan da zagrli suprugu Juliju i time, po svoj prilici, odgodi nerede na ulicama Moskve: nakon čitanja presude, tisuće ljudi je u znak prosvjeda spontano zauzelo centar ruskog glavnog grada.
Većina optuženika bi dala mnogo za takvu javnu podršku, ali Navalni je izvanredan čovjek po ruskim standardima. Bez ikakvog zaleđa osim vlastite volje da se izravno suprotstavi korupciji i očisti rusku političku arenu od svih nemoralnih, nepravednih ili na bilo koji način kompromitiranih pojedinaca, Navalni je iskoristio moć Interneta za otkrivanje namještenih ugovora, nezakonitih izvršnih i zakonodavnih inicijativa, kao i skupljanje podrške za svoju kampanju, ne skrivajući ambicije da postane budući predsjednik Ruske Federacije. Jednostavnost njegovog pristupa nadahnjuje: kako bi stekao pravo postavljanja neugodnih pitanja upravama raznih državnih poduzeća, kupovao je male pakete njihovih dionica na burzi, čime je ostvarivao mogućnost uvida u podatke o poslovanju koji su običnim ljudima nedostupni. Čitava operacija ga je koštala nešto manje od 10 000 dolara te je otkrila niz korumpiranih poslova i grubog nemara u poduzećima kao što su Rosneft, Gazprom, Lukoil, Surgutneftegaz, Gazprom-neft. Njegovi drugi projekti s potencijalom uznemiravanja vlasti na svim razinama uključuju RosPil (skraćenica za sarkastični izraz "rusko piljenje", koji se odnosi na mehanizam dijeljenja novca iz budžeta), Internet stranica na kojoj građani i poslovni ljudi mogu prijaviti svoje sumnje u namještene javne natječaje; RosYama ("ruska rupa " - sveprisutan prizor na ruskim cestama), Internet portal koji automatski kreira službene pritužbe na neodgovarajuće stanje javnih cesta na osnovi dojava građana; te RosZhkh, servis koji automatski ispunjava pritužbe građana na neispravnost komunalne infrastrukture. Postavivši nove standarde transparentnosti i odgovornosti, sredinom 2013. godine RosPil je objavio kako je podnio 332 pritužbe na nezakonite natječaje, od kojih su 242 prihvaćene, te poništio natječaje u vrijednosti od otprilike 7,5 milijardi rubalja (otprilike 230 milijuna dolara) - i sve to u dvije godine i za nešto manje od 10 milijuna rubalja (300 000 dolara) prikupljenih od individualnih sponzora. Pored toga, tri antikorupcijska projekta su privukla pažnju drugih aktivista i pružila im automatizirani sistem za ispunjavanje službenih pritužbi vlastima. Navalni i njegovi suradnici su učinili gotovo sve u njihovoj moći da obrazuju, potaknu i omoguće građanima zaštitu njihovih prava i uspostavu kontrole nad uslugama za koje plaćaju.
Navalni se nikada nije
ograničavao lovom na sitnu ribu te su njegova istraživanja prouzrokovala ozbiljne glavobolje mnogim državnim dužnosnicima i zaposlenicima državnih poduzeća. Među najneugodnije skandale koje je Navalni učinio dostupnima javnosti spada otkriće da je predsjednik ruskog Istražnog biroa Aleksandar Bastrikin za vrijeme obavljanja dužnosti posjedovao neprijavljenu nekretninu u Europskoj Uniji (Istražni biro je jedan od nositelja gotovo službene anti-zapadne državne ideologije). Usput, Bastrikin je stekao slavu 2012. godine, kada se ispostavilo da je uz pomoć svojih suradnika zadržao Sergeja Sokolova, novinara lista Novaja Gazeta, u šumi na rubu Moskve, gdje mu je prijetio da će ga ubiti i zatim "osobno istraživati njegovo ubojstvo". Nažalost, glavni urednik novina Novaja Gazeta uspio je tek isposlovati pomirenje između Bastrikina i Sokolova - što se teško može nazvati zadovoljavajućim ishodom, tim više što je Sokolov prijetnju shvatio krajnje ozbiljno te je privremeno napustio zemlju dok se situacija ne ohladi.
Bez ikakvog zaleđa osim vlastite volje da se izravno suprotstavi korupciji i očisti rusku političku arenu od svih nemoralnih, nepravednih ili na bilo koji način kompromitiranih pojedinaca, Navalni je iskoristio moć Interneta za otkrivanje namještenih ugovora, nezakonitih izvršnih i zakonodavnih inicijativa, kao i skupljanje podrške za svoju kampanju, ne skrivajući ambicije da postane budući predsjednik Ruske Federacije
Sljedeći se na meti Navalnog našao parlamentarni zastupnik Ujedinjene Rusije Vladimir Pehtin, koji je za vrijeme svojeg mandata na čelu parlamentarnog savjeta za borbu protiv korupcije posjedovao neprijavljene nekretnine u Sjedinjenim Američkim Državama vrijedne više od dva milijuna dolara. Pehtin se branio neuvjerljivim trabunjanjem o zavjeri, državnim neprijateljima i lažima te je prijetio Navalnomu tužbom za klevetu, koja bi imala male šanse na uspjeh pošto se Navalni koristio isključivo javno dostupnim i službenim podacima. Pehtin je bio primoran napustiti parlament, ali se ubrzo udobno smjestio na poziciji generalnog direktora jedne od tvrtki u vlasništvu državnog poduzeća RusHidro, najvećeg proizvođača električne energije u zemlji. Pored toga, vjerojatno je našao neku vrstu utjehe u tome što je postupak otkrivanja neprijavljene imovine državnih dužnosnika nazvan u njegovu čast - "Pehting". Ubrzo je uslijedio novi skandal, otkriće nekretnine nalik na dvorac u blizini Moskve s više od 4 500 kvadratnih metara stambenog prostora, 50-metarskim bazenom i toplicama površine 1 400 kvadratnih metara te prostorom za poslugu od 1 000 kvadratnih metara. Izvod iz zemljišnih knjiga i rijetka svjedočanstva (pokazalo se da nekretnina nije lako dostupna radi ograde koja ju okružuje) ukazuju na to da je vlasnik, barem u periodu od 2007-2011. godine, Vladimir Jakunjin, generalni direktor Ruskih željeznica. Iako je vlasništvo nad nekretninom 2011. godine prebačeno na off-shore kompaniju, novinari su našli dovoljno dokaza da je krajnji vlasnik ostao nepromijenjen.
Navalni je 2012. godine zatražio od Istražnog biroa da poduzme istražne radnje temeljem javno dostupnih podataka o financijskim transakcijama između poduzeća u vlasništvu ruskih oligarha Romana Abramoviča i Ališera Usmanova te supruge zamjenika ruskog premijera Igora Šuvalova, na kojima je dotična dama ostvarila fantastičan godišnji prinos od otprilike 40 posto tako što je 50 milijuna dolara posuđenih od Abramoviča uložila kod Usmanova. Istražni biro je odbio zaprimiti prijavu Navalnog tvrdeći da se radi o neosnovanim nagađanjima, a Šuvalov nastavlja otvoreno deklarirati prihod od ulaganja svoje supruge kao potpuno zakonit, iako je teško objasniti zašto bi itko posudio 50 milijuna dolara nepoznatom off-shore poduzeću bez ikakvih jamstava ili osiguranja, osim ukoliko se ne radi o poduzeću u vlasništvu supruge visokog ruskog državnog dužnosnika koji se može na odgovarajući način pobrinuti za interese kreditora.
Odluka o puštanju optuženog na slobodu do žalbenog postupka gotovo je bez presedana u Rusiji, a ono što ju je učinilo još neshvatljivijom je činjenica da je zahtjev za oslobađanjem došao od strane državnog tužiteljstva
Kao da sve navedeno nije bilo dovoljno za stjecanje moćnih neprijatelja, Navalni se pobrinuo da njegova poruka bude kristalno jasna kada je nazvao vladajuću stranku Ujedinjena Rusija "strankom prevaranata i lopova" te izjavio kako svi članovi stranke zaslužuju biti smatrani suučesnicima u krađi. Navalni je 2013. godine izjavio da gaji predsjedničke ambicije i kako želi osigurati da građani zemlje bogate prirodnim resursima ne žive u beznadnom siromaštvu. Dodao je kako će insistirati na kaznenom progonu Putina, njegovih prijatelja-milijardera Timčenka, braće Rotenberg i ostalih. Naravno, takav govor je izazvao odgovarajuću reakciju članova vladajuće stranke: zastupnik Ujedinjene Rusije Evgenij Fedorov je usporedio djelatnost Navalnog s terorizmom, optužujući ga za pokušaj destabilizacije političke situacije u Rusiji i primanje novaca od Vlade SAD; nakon što je Navalni otkrio nezakonite radnje u državnom monopolu Transneft (naftovod), predsjednik kompanije Nikolaj Tokarev podržao je teoriju o američkom zaleđu Navalnog: "Taj čovjek je u krevetu s Nacionalnim Demokratskim Institutom Madeleine Albright - a svi znaju koliko ona mrzi Rusiju... američki porezni obveznici su platili za njegovo obrazovanje na sveučilištu Yale koje obrazuje takozvane lidere 'Trećeg svijeta'. Svi znaju kakvu vrstu lidera oni tamo obrazuju".Jasno je da nezavisni borci s korupcijom ne mogu očekivati toplu dobrodošlicu u društvu gdje je "mala grupa ljudi koja se nalazi potpuno iznad zakona nakupila bogatstva koja nadilaze najluđe snove careva", kako je u ožujku 2012. godine naveo časopis The Economist.
U pokušaju da se dočara atmosfera u kojoj se odvija borba Navalnog s ruskom političkom elitom, autor se izlaže riziku predstavljanja previše sumorne i zastrašujuće slike društva s ograničenim slobodama javnog okupljanja i izražavanja, nasilnim pretragama i oduzimanjima osobne imovine bez sudskih naloga, kafkijanskom djelatnošću Istražnog biroa, proizvoljnim hapšenjima, grubim odnosom prema zatvorenicima, nerazumljivim sudskim presudama i retorikom s vrha političke vlasti koja nemarno odbacuje sve više navedeno bez obzira prema zdravom smislu i stvarnosti. Međutim, ukoliko se izuzme blaga neuroza svojstvena svim stanovnicima velikih gradova, prosječan građanin Moskve provest će život nalik svojem zapadnom pandanu. Ali lider opozicije koji godinama trese osinje gnijezdo jednostavno mora naletjeti na neprilike prije ili kasnije. Kao u slučaju Hodorkovskog, nemoguće je uspostaviti direktnu vezu između opozicijske djelatnosti Navalnog i optužnica koje su se 2012. godine počele gomilati protiv njega i njegovog brata; ali kao u slučaju Hodorkovskog, postoji dovoljno indicija da je upravo to slučaj (uključujući i javno insistiranje Bastrikina na ponovnom otvaranju slučaja protiv Navalnog koji je već bio zatvoren radi nedostatka dokaza). I baš kao i u slučaju Hodorkovskog, optužnice su sadržavale niz nedosljednosti i nelogičnih zaključaka uronjenih u monotono birokratsko buncanje.
Sredinom 2013. godine RosPil je objavio kako je podnio 332 pritužbe na nezakonite natječaje, od kojih su 242 prihvaćene, te poništio natječaje u vrijednosti od otprilike 7,5 milijardi rubalja (otprilike 230 milijuna dolara) - i sve to u dvije godine i za nešto manje od 10 milijuna rubalja (300 000 dolara) prikupljenih od individualnih sponzora
U lipnju 2012. godine, Navalni je optužen za pronevjeru 16 milijuna rubalja (485 000 dolara) vrijedne drvne sirovine u vlasništvu poduzeća KirovLes, mjesne kompanije za eksploataciju šuma. Tužiteljstvo je tvrdilo kako je Navalni, koji je 2009. godine radio na mjestu savjetnika gubernatora Kirovske oblasti, zahtijevao od uprave KirovLesa da prodaje drvo ekskluzivnom kupcu po cijeni nižoj od tržišne. Prema optužnici, Navalni je nanio štetu KirovLesu u iznosu od 16 milijuna rubalja, a kupac je naknadno "ozakonio" svoj prihod. Sve to unatoč činjenici da je kupac KirovLesu platio više od 14 milijuna rubalja za navodno ukradenu drvnu sirovinu i da je razlika potrošena na plaće i druge troškove kupca uredno zavedena u knjigama (Navalni je objavio financijske izvještaje kupca na Internetu). Najdirljiviji dio postupka je predstavljala činjenica da je optužnica protiv Navalnog temeljena na priznanju bivšeg generalnog direktora KirovLesa Vjačeslava Opaljeva, koji je prihvatio ponudu tužiteljstva te je osuđen na četiri godine zatvora u ranijem postupku; međutim, tijekom suđenja Navalnom, Opaljev se nije mogao sjetiti ničega te se pozivao na izjave koje je ranije dao tužiteljstvu, što je onemogućilo bilo kakvo smisleno unakrsno ispitivanje svjedoka. Scenarij se ponovio i s ostalim svjedocima tužiteljstva - umjesto da odgovaraju na pitanja obrane, oni su se jednostavno pozivali na ranije izjave koje bi predstavnik tužiteljstva zatim čitao. Sudac Blinov je odbio zahtjev obrane za nezavisnom revizijom koja bi utvrdila razmjere štete, ukoliko je uopće postojala, te je gotovo doslovno prepisao optužnicu u presudu, što svakako nije podiglo razinu povjerenja u nezavisnost suda; niti jedan predstavnik medija nije razumio postupak utvrđivanja činjenica u procesu. Presuda je bila još neobičnija: pet godina zatvora za Navalnog, koji je "naveo u zabludu" i "utjecao" na generalnog direktora KirovLesa bez ikakve osobne koristi; četiri godine za direktora kompanije-kupca, koji je po logici stvari izravno profitirao od navodne prevare (usput budi rečeno, tužiteljstvo se nije niti trudilo dokazati da je Navalni zaradio ijedan rubalj od ugovora između KirovLesa i kupca drvne sirovine). Presuda u slučaju KirovLes ugrožava sve trgovačke odnose, pošto dozvoljava tužiteljstvu (ili nezadovoljnoj stranci) da insistira na primjenjivanju "tržišnih cijena" bez obzira na okolnosti; ona također ugrožava sve pojedince koji se formalno ili neformalno bave "savjetovanjem" (što se sada prema potrebi može protumačiti kao "navođenje u zabludu").
Optužnica protiv Navalnog u slučaju KirovLes predstavljala je problem za sve uključene strane: radi zaobilaženja zastare, tužiteljstvo je moralo optužiti Navalnog za otuđenje ili pronevjeru (članak 160. ruskog Kaznenog zakona) umjesto "uzrokovanje štete... navođenjem u zabludu ili zloupotrebom povjerenja, bez pronevjere" (članak 165); posljednje bi imalo puno veće šanse na sudu, pošto otuđenje ili pronevjera podrazumijevaju odsustvo bilo kakve kompenzacije za prisvojena dobra, dok je suradnik Navalnog platio za drvnu sirovinu kupljenu od kompanije KirovLes. S druge strane, obrana gotovo da nije imala šanse, pošto je optužnica zasnovana na presudi protiv generalnog direktora KirovLesa koji je priznao krivnju i time potvrdio postojanje kaznenog djela. Ne treba zaboraviti niti suca, kojemu svakako nije bilo ugodno progutati sve navedeno i podnositi javnu sramotu nakon izricanja presude čija je motivacija ostala nejasnom.
Ipak, najčudniji aspekt slučaja predstavlja činjenica da problemi za tužiteljstvo nisu prestali nakon oglašavanja presude; iz nekog razloga, praksa pritvaranja optuženika osuđenih u prvostupanjskom postupku - toliko ustaljena da čak niti obrana Navalnog nije ozbiljno razmatrala mogućnost žalbe na pritvor - nije odgovarala tužiteljstvu. Ono je obrazložilo zahtjev za puštanjem Navalnog iz pritvora njegovim sudjelovanjem u izborima za gradonačelnika Moskve, a neki analitičari su zaključili da je nalog za puštanje Navalnog došao "odozgo", pošto je njegova kandidatura bila ključna za održavanje privida slobodnih i konkurentnih izbora. Idealisti su, kao i sam Navalni, gajili vjerovanje da su masovni protesti u centru Moskve nakon izricanja presude utjecali na vlasti da oslobode Navalnog do završetka žalbenog postupka.
U tekstu objavljenom nakon oslobađanja, Navalni je odbacio sve teorije zavjere te iznio tri pretpostavke koje treba imati u vidu pri analizi poteza vlasti: 1) "Tamo[u Kremlju]vlada nered i kaos. Devedeset posto političkih poteza posljedica su slučajnosti ili instinktivna rješenja donesena pod pritiskom trenutnih potreba"; 2) "Ljudi koji sjede u Kremlju nisu intelektualno superiorni niti bolje obaviješteni od svih vas"; 3) "Ukoliko pažljivo čitate normalne novine i pratite vijesti na nekoliko manje-više nezavisnih radio stanica, portala i novinarskih Twitter računa, raspolažete jednakim informacijama kao i Putin." Ostajući dosljedan svojem beskompromisnom pristupu, zaključio je tekst općim pravilom: "Kad god niste sigurni što činiti - zapalite parlament."
Međutim, izgleda da se u odnosu vlasti prema opoziciji može razaznati trend, ako ne i sistem: prema studiji istraživačkog centra Politička analiza iz 2011. godine, u periodu od 2008. do 2011. godine (s neodgovarajućim nazivom Medvedevljevo odmrzavanje), 90 posto opozicijskih gradonačelnika u Rusiji uklonjeno je sa svojih položaja iz raznih razloga, uključujući izmišljene optužnice. Rezultate studije je na konferenciji za novinare održanoj u kolovozu 2011. godine podržala i predsjednica Moskovskog helsinškog odbora Ljudmila Aleksejeva. Bilo koga u poziciji Navalnog vjerojatno više od toga uznemiruje podatak o uspješnosti državnog tužiteljstva u kaznenim postupcima, koja iznosi više od 98 posto. Vladislav Grib, predsjednik udruge Čovjek i zakon, u vezi toga je izjavio: "Danas imamo otprilike 1 posto oslobađajućih presuda, dok je taj broj u Staljinovo vrijeme iznosio između 10 i 15 posto."
Presuda protiv Navalnog izazvala je reakciju Predsjedničkog savjeta za ljudska prava, koji smatra kako su optužnice protiv Navalnog povezane s njegovom političkom djelatnošću. Član gradskog vijeća grada Ekaterinburg Leonid Volkov ponudio je opis tehnika korištenih za progon Navalnog: "...jedinstvena inovacija tužiteljstva se sastoji u opisivanju elemenata standardnih trgovačkih ugovora grubim jezikom kaznenog zakona s bogatim dodacima strašnih epiteta kao što su 'kriminalno', 'zlonamjerno', i tako dalje." Bivši Ministar financija Aleksej Kudrin je putem Twittera objavio: "Presuda protiv Navalnog je primjer diskriminacije u našem sudstvu: bilo koji zaposlenik uključen u vođenje poduzeća može biti optužen na jednak način". Milijarder Mihail Prohorov, biznismen i predsjednički kandidat, potvrdio je mišljenje Kudrina: "Od danas će svi koji zaključuju trgovački ugovor znati da, ukoliko se pokaže potreba, taj ugovor može poslužiti osnovom za njihovo zatvaranje." Čak je i predsjednik Putin izrazio iznenađenje (vjerojatno licemjerno) presudom: "Čini mi se neobičnim... da je jedan od prijestupnika koji je surađivao s tužiteljstvom osuđen na četiri godine uvjetno, dok su drugom optuženom... prišili pet godina zatvora."
Navalni nije anđeo. Njegovi nacionalistički ispadi, iako u posljednje vrijeme ublaženi, odbijaju mnoge savjesne glasače; njegov beskompromisni stav u odnosu prema političkoj eliti predstavlja krajnje neizvedivu strategiju u trenutnoj situaciji; nejasno je u kolikoj mjeri Navalni boluje od poznatog virusa političkog ortakluka (zaista, ne odužiti se ljudima koji su ga podržavali u teškim vremenima je teško zamislivo - takvo postupanje bi bilo krajnje netipično za ruski mentalitet); transkripti njegovih telefonskih razgovora s optuženicima u slučaju KirovLes otkrivaju netrpeljiv karakter i impresivnu količinu nepristojnosti (ipak puno manje nepristojnih od djelatnosti tužiteljstva, koje je po svoj prilici došlo do navedenih snimki nezakonitim putem). U svojem nedavnom razgovoru s Ksenijom Sobčak (pristalicom opozicije i kćeri prvog demokratski izabranog gradonačelnika Petrograda Anatolija Sobčaka, za kojeg su svojevremeno radili i Putin i Medvedev), Navalni je objasnio svoju motivaciju za borbu protiv svih izgleda: "Na televiziji svakodnevno hvale Sobjanjina [trenutni gradonačelnik Moskve] kao izvanrednog menedžera, dok mene predstavljaju kao strašnog lopova koji je ukrao čitavu šumu... Sudjelovat ćemo u izborima bez obzira na to... za mene, u ovim izborima, u ovoj kampanji se ne radi o odnosu s izbornom komisijom, već o odnosu s izbornom bazom. Ovo nije posljednja izborna kampanja i mi dobro znamo da se sile koje trenutno sjede u Kremlju neće promijeniti nakon ovakvih izbora."
Navalni je na izborima za gradonačelnika Moskve u rujnu 2013. godine osvojio 27 posto glasova, što zajedno s glasovima ostalih opozicionih kandidata nije bilo dovoljno za drugi krug, te je bivši gradonačelnik Sobjanjin zadržao svoju stolicu. U listopadu 2013. godine, okružni sud je izmijenio presudu Navalnom na pet godina uvjetne zatvorske kazne. Nakon sudjelovanja na mirnom skupu podrške osuđenima u "Blatnom" slučaju 24. veljače, Navalni je smješten u kućni pritvor bez prava na korištenje bilo kakvih sredstava komunikacije.