"Zajednički pašnjaci na poplavnom području rijeke Save specifični su ekosustavi gdje je opstanak vrsta i staništa u neraskidivoj vezi s tradicionalnim ekstenzivnim načinom ispaše stoke i upravljanjem te ovisan o dinamici kojom Sava plavi pašnjak", objašnjava Iris Beneš iz Brodskog ekološkog društva BED, udruge koja se godinama bori za opstanak jedinstvenog modela zajedničkog upravljanja, pašnjačke zajednice, na pašnjaku Gajna. U upravljanje ovakvim područjima čija prirodna vrijednost ovisi o načinu životu lokalnih stanovnika ključno je uključivati upravo one koji tu vrijednost stvaraju. Zato je dobra vijest za područje rijeke Save da su nedavno osnovana suradnička vijeća za Odransko polje i Turopoljski lug u Zagrebačkoj županiji, Sunjsko polje u Sisačko-moslavačkoj županiji i značajni krajobraz Gajnu u Brodsko-posavskoj županiji. Vijeća su osZajednički načini upravljanja u Hrvatskoj u mnogome su već relikt prošlosti. Oni koji su preživjeli unatoč vrlo nepovoljnim političkim režimima, ekonomskim pritiscima i zakonskim regulativama još nose sjećanje na slomljene veze između naših prirodnih i kulturnih nasljeđanovana u sklopu projektu Sava kultura – NATURA kojeg provodi Zelena akcija, a partneri su BED, Javna ustanova Natura Slavonica, Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima Zagrebačke županije Zeleni prsten i Javna ustanova za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima Sisačko-moslavačke županije.
O participativnom upravljanju kroz suradnička vijeća, mukama po pravnoj regulaciji djelovanja pašnjačkih zajednica u Hrvatskoj, vrijednosti poplavnih područja Save i važnosti ovakvih područja i modela u svjetskom kontekstu razgovarali smo s Iris Beneš iz BED-a.
Tko su članovi takvih suradničkih vijeća, kako se oni izabiru i na koje će sve načine djelovati vijeća?
Suradničko vijeće djeluje kao platforma za komunikaciju pravnih i fizičkih osoba koji su na različite načine vezani uz zaštićena područja. Širok je raspon članova – od institucija sektorskih upravljača prirodnim dobrima kao što su Hrvatske vode i Hrvatske šume, nevladinih udruga do individualnih poljoprivrednika, ali i drugih dionika koji su zainteresirani za aktivnosti na tim područjima kao što su ribiči, pčelari, kulturno-umjetnička društva, granična policija. Članstvo je dobrovoljno i ne zahtijeva potvrdu samog tijela. Po Zakonu o zaštiti prirode tim područjima upravljaju javne ustanove za zaštitu prirode i bez njihovog angažmana i inicijative rad takvih tijela bio bi gotovo nemoguć. Postojanje ili osnivanje tijela za uključivanje dionika u upravljanju nije ni na koji način regulirano ni zakonskim ni podzakonskim aktima u Hrvatskoj pa postoji razni načini na koje se takvo tijelo može osnovati. Odluka je isključivo na dionicima u procesu – od samog imena do načina funkcioniranja, mogućnosti utjecaja, učestalosti zajedničkog rada i međusobnih prava i obveza. Ključna je stoga i dobra volja javnih ustanova koja je ovdje postojala i konstruktivan angažman ljudi na tom prostoru.
Ovakva vijeća su jedan oblik participativnog upravljanja zajedničkim i javnim dobrima. Na koji način participativno upravljanje pridonosi boljem očuvanju prirodnih resursa?
Zajednice koje žive u zaštićenim područjima i čije aktivnosti su ključne za očuvanje staništa, vrsta i eko-sustava profitiraju kroz uključenost u upravljanje zaštićenim područjima kroz inovativne načine kao što su suradnička vijeća, zadruge, konzultativni sastanci i sl. Važno je u takvim slučajevima pronaći ravnotežu između gospodarskih aktivnosti - potrebnih za zadržavanje stanovništva u tim područjima - i napora zaštite prirode. U cilju pomirenja različitih interesa, zaštite prirodnih i kulturnih vrijednosti ali i očuvanju tradicije te održivih gospodarskih i rekreativnih djelatnosti nužno je i njegovati one neopipljive ali ključne stvari – međusobno poštovanje i uvažavanje. Upravljači koji ulože napor u stvaranju istinskih veza sa zajednicama na dugi rok profitiraju još i više.
U prošlosti, održive poljoprivredne prakse bile su način života, ljudi su pokušavali živjeti u skladu s prirodom i bili su svjesni važnosti održavanja resursa za njihov opstanak. Bivajući izolirane, mnoge ruralne zajednice njegovale su svoju baštinu i ponosile se svojim identitetom zajednice. Uz Zajednički pašnjaci na poplavnom području rijeke Save specifični su ekosustavi gdje je opstanak vrsta i staništa u neraskidivoj vezi s tradicionalnim ekstenzivnim načinom ispaše stoke i upravljanjem, i ovisan je o dinamici kojom Sava plavi pašnjakeindustrijalizaciju i ekonomski napredak, poljoprivreda se pretvorila u profesiju, i to u profesiju koja mladim ljudima trenutno nije poželjna niti atraktivna.
U značajnom krajobrazu Gajna očuvan je i model zajedničkog upravljanja pašnjacima, kao jedna od rijetkih preostalih praksi zajedničkog upravljanja u Hrvatskoj. Jedina ste pašnjačka zajednica, institucija koja je tek nakon vaše dugotrajne borbe nedavno ušla u Zakon o poljoprivrednom zemljištu kao model. Koje su to još zakonodavne prepreke s kojima se suočavate?
Godinama smo se borili da pašnjačke zajednice tj. zadruge budu prihvatljivi korisnici zakupa zemlje u vlasništvu države. U ovom slučaju pričamo o zemljištu koje je je kroz povijest bilo, a i do danas je neprekinuto zajedničko u upravljanju i korištenju, ali koje je formalno nakon drugog svjetskog rata prvo postalo društveno a onda i prešlo u vlasništvo Republike Hrvatske. Kao mjesto koje je jedino institucionalno uredilo to zajedničko upravljanje u Hrvatskoj sudjelovali smo intenzivno i u svim izmjenama zakona o poljoprivrednom zemljištu zadnjih sedam, osam godina i pokušavali lobirati da se zajedničko upravljanje na pašnjacima kroz zakon regulira i prizna. To je bio ogroman izazov za našu administraciju. Gajna nikad nije mogla biti upisana u bazu podataka poljoprivrednog zemljišta ARKOD, i nikada nijedan od uzgajivača i korisnika nije mogao regulirati svoj status. Nikada do sada nismo bili prihvatljivi ni za jednu kunu državnih potpora za zemljište, usprkos činjenici da sve druge kriterije za potporu ispunjavamo kao mjesto koje ima tradiciju ekstenzivnog stočarstva i u kojemu održiv razvoj i zaštita prirode izvrsno surađuju. Napokon se, djelomično i našim upornim zahtijevanjem u zadnjoj verziji Zakona o poljoprivrednom zemljištu (48/15) ispravila odredba o zajedničkim pašnjacima koja nije uzimao u obzir kao moguće zakupnike pravne osobe (zadruge) koje okupljaju članove (zadrugare) koji su vlasnici stoke, čak iako su te zadruge osnovane upravo u svrhu zaštite interesa zadrugara u organiziranom upravljanju zajedničkim pašnjakom. Puno je prepreka ispred nas jer je cijeli sustav rađen prema komercijalnom i individualnom korisniku i teško uklapa tradicionalne a naročito zajedničke modele no ovaj zakon i upis u ARKOD ove godine svakako su dobri koraci u tom smjeru.
Gajna je ključna za opstanak ugroženih starih pasmina kao što su podolska goveda, posavski konji, slavonske crne svinje i slično. Kakva je situacija sa starim pasminama u drugim poplavnim poljima uz Savu? Može li se kroz suradnju i osnivanjem vijeća očekivati neke inicijative na tom polju?
Ekstenzivno korišteni travnjaci spadaju među najugroženija staništa u Hrvatskoj i u Europi. U nekim područjima ugrožava ih intenziviranje proizvodnje, primjerice gnojenje i intenziviranje košnje, te isušivanje i pretvaranje u oranice, a drugdje je glavna opasnost njihovo zapuštanje i zaraštavanje u šikaru. Bez ispaše, košnje i sličnih djelatnosti travnjaci i livade postupno zarastaju prelazeći u bušike, šikare i na kraju u šume. Gajna je vremenom uz angažman BED-a postala svojevrsna "arka" starih hrvatskih pasmina, a izbor slavonsko-srijemskog podolca za čuvanje pašnjaka od uraštavanja pokazao se idealnim jer stado pokazuje izuzetnu izdržljivost u svim vremenskim uvjetima, naročito ekstremnim kao što su sušna ljeta ili poplave. Jednako tako je području prilagođen i posavski konj kojeg najviše ima na području Parka prirode Lonjsko polje i u Kao kulturni krajolik obilježen tradicionalnom arhitekturom, posebnom organizacijom prostora, očuvanjem ekstenzivnog pašarenja, ambijentom i izuzetnom prirodnim bogatstvom, Lonjsko polje svakako je primjer mjesta na kojem treba razvijati održivi turizamdrugim poplavnim područjima uz rijeku Savu a ne smijemo ni zaboraviti crnu slavonsku i turopoljsku svinju, posavsku gusku isl.
Između ostalog životinje na Gajni sprečavaju zarastanje pašnjaka i napredovanje invazivne biljke Amorpha Fruticosa. Mnogi građani vjerojatno nisu svjesni da su se brojni krajolici koje danas doživljavamo kao netaknute ljudskom rukom, oblikovali kroz suživot ljudi, životinja i biljnog svijeta, od primjerice velebitskih krajolika pa do ovih poplavnih pašnjaka. Kada bi stočarenje nestalo s primjerice Gajne, nestala bi i njena bioraznolikost. S obzirom da je bioraznolikost jedna od planetarnih granica koja je već prešla kritične granice, čini se da je ovo jako bitno i za opstanak planeta. To je dakle i nešto što je od izuzetne globalne važnosti, a nije vrednovano kao takvo. Kakva bi podrška bila dobrodošla od institucija, ali i građana?
Poplavna područja uz rijeku Savu zaista su mjesto koje pružaju više društveno-korisnih funkcija a takva je i Gajna. Stoga su se svi partneri kroz projekt Sava- kultura - Natura zalagali da zajednički pašnjaci ostanu prvenstveno na korištenje lokalnom stanovništvu i ekstenzivnom načinu ispaše stoke koja je prilagođena uvjetima života u poplavnim pašnjacima i prirodnim retencijama. Upravo su prirodne retencije dokaz da prirodne, očuvane rijeke i njihove poplave nisu štetne, nego da predstavljaju izuzetnu prirodnu baštinu. Prirodne retencije su izuzetno važne i za pročišćavanje voda i očuvanje kvalitete podzemnih voda. Tu gdje su ljudi naviknuti živjeti uz ritam prirode uz sve teškoće koje to donosi nalaze se retencije - mjesta koja primajući višak vode u poplavama smanjuju rizike i štete od poplava do kojih može doći nizvodno, posebice u gradovima. Zato se zajedno zalažemo za očuvanje takvih praksi i predjela koji pružaju mnoge ekološke i ekonomske usluge ostatku stanovništva.
Kolika ta poplavna područja uz Savu nude mogućnosti za razvoj nekih oblika održivog turizma? Bi li to bio neki model za zadržavanje dijela mladih ljudima u selima i poticaj za očuvanje izvornih pasmina?
Lonjsko polje kao kulturni krajolik obilježen tradicionalnom arhitekturom, posebnom organizacijom prostora, očuvanjem ekstenzivnog pašarenja, ambijentom i izuzetnom prirodnim bogatstvom svakako je primjer kako razviti tu vrstu turizma. Stav naše udruge BED-a je da manja područja kao što je Gajna nisu i ne mogu biti mjesta isključivo rekreacijskog turizma zbog svojih specifičnosti, ali svakako imaju puno toga za ponuditi stručnim i vođenim grupama. Isto tako vidimo i mogućnost u razvoju pratećih gospodarskih aktivnosti te brendiranja i plasmana proizvoda koji u svojoj kvaliteti ali i dobrobiti životinja nose višu vrijednost od intenzivnog uzgoja.
Koliko još ima primjera zajedničkog upravljanja pašnjacima u Hrvatskoj?
Nakon Drugog svjetskog rata, na području kojim se upravljalo zajednički odvio se proces nacionalizacije. Zemlje i šume iz predratnih komunalnih i zajedničkih zemljišnih zajednica država je iz "zajedničkog" uvelike prebacila u "društveno". Uprava šuma povjerena je Ministarstvu poljoprivrede i zemljišta ili tzv. Narodnim odborima, a druge vrste zemljišta spomenutim odborima ili tzv. Seljačkim radnim zadrugama. Nacionalizacija je provedena bez naknade, i tisuće hektara postaje formalno državno zemljište. Atraktivnija zemlja bila je podvrgnuta poljoprivrednoj intenzifikaciji ili pošumljavanju, ali u nekim područjima to nije bilo moguće, pa je zajednica i dalje nastavila ostvarivati svoja zajednička prava de facto. ZajedUsprkos činjenici da ispunjavamo sve kriterije kao mjesto koje ima tradiciju ekstenzivnog stočarstva i u kojemu održiv razvoj i zaštita prirode izvrsno surađuju, nikada do sada nismo bili prihvatljivi ni za jednu kunu državnih potpora za zemljišteničko upravljanje nastavilo se dakle uglavnom na zemlji koja nije bila atraktivna i uglavnom su to područja pod određenim prirodnim ograničenjima i većim zahtjevima kao što su ona brdsko-planinska, poplavna i sl. Poplavno područje rijeke Save jedno je od takvih područja i po našim saznanjima jedino u Hrvatskoj koje je prijavilo formalno svoje pašnjake kao zajedničke. Zajednički pašnjaci na poplavnom području rijeke Save su specifični ekosustavi gdje je opstanak vrsta i staništa u neraskidivoj vezi s tradicionalnim ekstenzivnim načinom ispaše stoke i upravljanjem te ovisan o dinamici kojom Sava plavi pašnjake. U listopadu 2015. osnovali smo i neformalnu inicijative naziva Zajedno za zajedničke pašnjake i drago bi nam bilo da nam se priključe i ljudi iz drugih dijelova Hrvatske. Samo mjesec kasnije sjedili smo u Bruxellesu s kolegama iz devet zemalja EU na skupu koji je povezao znanstvenike, donositelje odluka i zagovarače no prije svega ljude koji rade i djeluju na zajedničkim pašnjacima.
Plan je u daljnjem povezivanju, i jačanju pozicije zajedničkih pašnjaka u našim zemljama, problema koje doživljavamo kroz provedbu Zajedničke poljoprivredne politike EU ali i različitih tradicija te različitih rješenja.
Iris Beneš: "Drugačiji svijet je moguć, naravno da je, iako je ovakvu priču dosta zahtjevno iskomunicirati." (Foto: Luka Tomac)Uz aktualne teme ograda i žica, povijest ograda i ograđivanja počinje s idejom koju je čovjek izmislio, da zemlja može biti privatno vlasništvo jednog ili više ljudi što isključuje pristup toj zemlji i njenim plodovima ostatka ljudi/životinja. Je li zapravo zajedničko upravljanje poljoprivrednim zemljištima zapravo i od šire važnosti, pokazuje da je drugačiji svijet moguć?
Nažalost, zajednički načini upravljanja u Hrvatskoj u mnogome su već relikt prošlosti. Oni koji su preživjeli unatoč vrlo nepovoljnim političkim režimima, ekonomskim pritiscima i zakonskim regulativama još nose sjećanje na slomljene veze između naših prirodnih i kulturnih naslijeđa. Ovakva područja imaju ulogu očuvanja krajolika, ali u isto vrijeme predstavljaju tematski park našeg identiteta. Ako njih uspijemo sačuvati, biti ćemo u mogućnosti pokazati našoj djeci oblike, mirise i okuse koji su živjeli u našim precima. Čuvajući tu baštinu i prilagođavajući je novim vremenima čuvamo sjećanja na vremena kada je naše društvo živjelo u većem skladu s prirodom ali i gradimo neke nove modele za budućnost. Drugačiji svijet je moguć, naravno da je, iako je ovakvu priču dosta zahtjevno iskomunicirati – kako prema sustavu u koji se treba uklopiti tako i prema korisnicima prostora jer zahtijeva jako puno rada i neprestanog truda, u našem slučaju to su skoro tri desetljeća.
