Nedavno postavljena još jedna terasa na Cvjetnom trgu čini se da je posljednji korak prema totalnom poništavanju toga popularnog zagrebačkog trga. Terasa koja je postavljena uz ogradu Pravoslavne crkve duž koje postoji klupa u potpunosti je blokirala njenu upotrebu, efektivno i znatno smanjila površinu trga dostupnu javnosti, otežala pješačke komunikacijske koridore, a trg je dodatno komercijaliziran.
Takva odluka gradskih vlasti posve je u suprotnosti s javnim interesom, a još se jednom pogoduje privatnom na štetu grada.
Cvjetni trg sada je sveden na neugodni i zbijeni prostor oko spomenika Petru Preradoviću, što je ujedno i pokazatelj katastrofalnih prostornih politika koje progresiraju u svojoj nazadnosti.
Upravo je tragična sudbina toga trga označila početak svojevrsne zagrebačke krize trgova, a započela je agresijom 1995. godine kada je pod izlikom obnove Cvjetni u
iblerov_trg.jpg
Tako je, uz sam Cvjetni trg, i aktualna okupacija Varšavske ulice nakon izgradnje otužnoga kompleksa Tomislava Horvatinčića pokazatelj kontinuirane degradacije javnog prostora i izraz njegove vulgarne destrukcije. U Varšavskoj, kojoj je dio javne ulice odrezan ulazom u privatnu garažu, više nije moguće sjesti ni na jednu klupu jer su sve blokirane terasama, a tamošnji je spomenik izgubio svaki smisao jer je u potpunosti zaklonjen i nedostupan.
Valja podsjetiti da su terase na tome dijelu ulice postojale i prije, no da je njihovo
kvaternikov_trg.jpg
Tako se ionako mala pješačka zona dodatno smanjuje, a grad se dodatno komercijalizira. Po pitanju posvemašnje kafićizacije i šatorizacije je, dakako, moguće postići i kompromis koji bi išao za time da se postigne ravnoteža u zauzimanju dijelova pješačke zone. No takav kompromis zahtijeva da jedna strana brani javni interes.
Danas je stanje do te mjere nekontrolirano, odnosno definirano isključivo logikom kapitala, da donjogradska pješačka zona sada ne obuhvaća nijednu ulicu koja bi u cjelosti funkcionirala kao šetalište jer su sve ispunjene terasama kafića, a pješački koridori svedeni na uske prolaze pored terasa.
Ni u takvim uvjetima ne pomišlja se na širenje pješačke zone koja se nije širila desetljećima, te u postojećem obuhvatu opslužuje potrebe grada kakve su bile kada je imao najmanje stotinu tisuća stanovnika manje nego danas.
Zamisliti Zagreb bez pješačkog Trga bana Jelačića, Bogovićeve ili Tkalčićeve ulice, a što je bio slučaj do prije nešto više od dvadeset godina, jasno pokazuje kako se shvaćanje javnoga prostora, novih potreba i mogućnosti te grada općenito,
simpraga.jpg
Konačno, svako proširenje pješačke zone donosi višestruku i i nepobitnu korist.
Ne samo kako bi se smanjio pritisak na tih svega nekoliko kratkih pješačkih ulica, Zagreb nužno treba proširenje pješačke zone, što će neminovno uslijediti s nekom progresivnijom gradskom upravom. U najmanju ruku pješačke zone u cijelosti trebaju postati Teslina i Masarykova ulica koje u popodnevnim satima, sa zabranom prometa, kao takve djelomično već i funkcioniraju. U obje te ulice zabranjeno je parkiranje, te ni moment uskraćivanja parkirnih mjesta nije argument za nepostupanje.
Dugoročnije, pješačka zona trebale bi postati još neke donjogradske ulice, idealno sve one sjeverno od Hebrangove, čime bi pješačka zona obuhvatila središnji dio Donjega grada između dva kraka Zelene potkove. Tome svakako treba pribrojiti i zabranu prometa na kaptolskom trgu i većini gornjogradskih ulica i trgova, od kojih su potonji, poput npr. Jezuitskoga i Markovićeva, još uvijek doslovno svedeni na parkirališta. A stvaranjem pješačke zone koja bi obuhvaćala najveći dio Martićeve ulice i vodila do potencijalnog budućeg trga pred Badelom kod Kvatrića, Zagreb bi dobio pješačku zonu čije je mjerilo primjereno suvremenim potrebama grada od 800
langov_trg.jpg
No, takva se odluka u postojećoj konstelaciji čini kao znanstvena fantastika.
Do tada ostaje činjenica da je Zagreb, u usporedbi s nizom europskih glavnih gradova slične veličine, grad s radikalno malom površinom pješačkih zona koje je nužno povećati kako bi se podigla kvaliteta života u gradu.
Koliko je ikakva proširenja realno očekivati od aktualne gradske uprave najbolje govori stanje u postojećoj pješačkoj zoni, što samo potvrđuje svojevrsnu kolektivnu dijagnozu društva u tranziciji i pozicija Zagreba kao taoca loših politika.
