Samo vrag zna što je natentalo Hrvatsku televiziju da počne, i to baš sada, emitirati ciklus partizanskih filmova, oprezno ih preimenovavši u "antifašističke". Postoje o tome brojne "teorije", koje idu čak dotle da se Vanja Sutlić želi udvoriti Mesiću kako bi ga ostavio na čelu HRT-a, ali to naravno nije otpuhalo magle nad Prisavljem. Vrag je još zagonetniji što se, vidi ti to, istodobno i na srbijanskoj televiziji počelo s emitiranjem serijala partizanskih filmova, što je podudarnost koja nije viđena još od vremena kada su ovi filmovi bili obavezni televizijski začin svih datuma NOR-a i socijalističke revolucije.
U Srbiji je ciklus partizanskih filmova privremeno prekinut zbog smrti patrijarha Pavla, a u Hrvatskoj zbog godišnjice pada Vukovara. Netko je s obje strane očito ocijenio da ti filmovi kvare dostojanstvo tuge u dvjema zemljama
I, naravno, da ti odmah padne na pamet da se u ovom televizijskom vremeplovu pokvario neki važan dio, žiroskop ili tako nešto. Jer, čekaj malo. Pa, zar u Hrvatskoj sve donedavno nisu nicali spomenici najopskurnijim ustaškim zločincima, a sasvim nedavno s prozora šefice informativnog programa iste te HRT, gordo je zalepršala i zastava NDH? I zar u Srbiji i dan danas ne visi u zgradi vlade slika Milana Nedića, dok se potraga za kostima Draže Mihalovića pretvorila u čitav novi ravnogorski pokret, kojem su se priključili, osim državnih institucija, i čitave čete amatera speleologa, forenzičara i vrag zna koga sve ne.
Izmučenom ovim bezglavim teturanjem kroz povijest, čovjeku je gotovo laknulo kada su prije nekoliko dana stvari ipak vraćene u kolotečinu, i to opet i s ove i s one strane Dunava. U Srbiji je ciklus partizanskih filmova privremeno prekinut zbog smrti patrijarha Pavla, a u Hrvatskoj zbog godišnjice pada Vukovara. Netko je s obje strane očito ocijenio da ti filmovi kvare dostojanstvo tuge u dvjema zemljama, kao da se radi o humorističkim filmovima, crtićima, pa čak i nečem puno gorem, jer humora i crtića bilo je, hvala na pitanju, na obje televizije i u tim danima nacionalnog žalovanja.
U Hrvatskoj i u Srbiji tumačenje prošlosti prepušteno je zvekanima sutlićevsko-tijanićevskog i inog tipa, koji šopani narudžbama političkih gazda od povijesti rade nejestivu silažu, i, što je najvažnije, nešto - trajno nedovršeno
Zato je Boris Dežulović to vraćanje u "normalu" opisao tako da su se dvije zemlje opet vratile sebi. Ponovno su to jedine dvije "male, autistične klerofašističke" države u svijetu koje se guraju u sile Osovine i traže trećeg za Trojni pakt. A jedini televizijski program koji se skladno uklapa u taj monumentalni projekt troskoka unatrag je, zaključuje, onaj "kada naši ubijaju partizane". Na ovaj tekst su na portalima stigli ljutiti prigoviri i hrvatskih i srpskih čitatelja, jer i jedni i drugi misle da je to dobro pogođeno, ali samo kada je riječ o drugoj strani. Bez obzira što se, vidjeli smo, u ovoj priči poklapa praktički sve, pa je pitanje da li ta druga strana uopće postoji, ili su obje sparene kao što su spareni jednojajčani blizanci.
Uostalom, sada kada je ciklus partizanskih filmova i u Hrvatskoj i u Srbiji zgrozio jedne, a prekid ciklusa druge, oni imaju jedinstvenu priliku da se barem jednom u nečemu slože. A to je da je i u Hrvatskoj i u Srbiji tumačenje prošlosti prepušteno zvekanima sutlićevsko-tijanićevskog i inog tipa, koji šopani narudžbama političkih gazda od povijesti rade nejestivu silažu, i, što je najvažnije, nešto - trajno nedovršeno. Može ovako, može i onako. Otprilike kao da Valter nakon što je obranio Sarajevo, na Begovu džamiju izvjesi ustašku (četničku) zastavu.
Nije onda čudo da se ljutite povijesne svađe nikada ne zaustavljaju, nego se nastavljaju jedna na drugu kao vezane marame, pa ovih dana više hrvatskih medija objavljuje otvoreno pismo Julije Koš Boži Biškupiću. Ova bivša članica uprave spomen-područja Jasenovac sarkastično čestita ministru kulture treću godišnjicu novog muzejskog postava u logoru na Savi, jer se taj postav nije promijenio unatoč ozbiljnim prigovorima doslovce sa svih strana (srpska, židovska, romska.., a nezadovoljstvo su izrazili i predstavnici najviših hrvatskih vlasti). Eh, da, nije se čulo da su ikakvu pritužbu uložili jedino poštovatelji lika i djela Ante Pavelića, a upravo to je ono što je Koš i izjavila na otvorenju novog muzejskog postava - njime mogu biti zadovoljni i ustaše!
Naravno, izjava je izazvala šok i može se reći da je Julija Koš ostala izolirana i među onima koji su protiv sadašnjeg postava jasenovačkog Muzeja, ali se ne može reći da joj manjka principjelnosti. Muzej je, naime, koncipiran po uzoru na muzeje holokausta Yad Vashem i onaj u Wahingtonu, dakle uvezen je iz iskustava tuđe muke, kao da ovdašnje nije bilo dovoljno, zbog čega su se osobito našli pogođeni predstavnici srpske zajednice. Ali, evo, pridružila im se i pripadnica i aktivistica židovske zajednice u Zagrebu, Julija Koš, pokazujući time da, ako se nije pravila etnička razlika između žrtava Jasenovca, onda se ne smiju dijeliti ni poštovatelji tih žrtava.
Poziv na revanšizam za vukovarske žrtve, i to na revanšizam metodama ustaškog "domovinskog rata", u kojem mi Hrvati, dakako, nikoga nismo napali, a junački smo se i časno branili - u Jasenovcu
Ono što jeste za raspravu u njenim kritikama, jeste da li Muzej do najdrastičnijih detalja treba prikazati patnje jasenovačkih logoraša, kako ona misli, ili su dopuštene stilizacije koje neće iznevjeriti istinu o logoru, ali je neće ni iznijeti u naturalističkoj formi doslovne rekonstrukcije zločina. E da, tu treba biti pametan! Osobno sam bio prije više godina u Dachau i tamo vidio sasvim minimalistički prikaz nekadašnjeg koncologora (sačuvana je samo jedna logoraška baraka, sada spomen-prostorija ), ali mi poznanici govore da su vidjeli i njemačke logore sačuvane do takvih potankosti kao da su do jučer u njima bili logoraši.
Dakle, ima različitih iskustava i ako ona ne proizvode zbrku kakvu prave naši fašistonostalgičari kada se bace na prikazivanje partizanskih filmova, stvari su u redu. Ono što nije u redu je kada se naočigled umanjuju užasi ovih naci-fašističkih torova za ljude, što s Jasenovcem po svemu sudeći jeste slučaj (nažalost još nisam imao priliku osobno vidjeti novi muzejski postav i oslanjam se na dojmove meritornih svjedoka). Kao što, s druge strane, ne mislim da je dobro ni da se jasenovački Muzej koncipira kao svojevrsna kuća strave i užasa, koja će odbijati posjetitelje, ili još gore, izazivati u njima revanšističke strasti prema Hrvatima.
Ali, ako se složimo da jasenovački memorijalni Muzej ne bi smio biti ovo drugo, koliko ni ono prvo, onda to pravilo treba poštovati i svugdje drugdje, a ovdje u Hrvatskoj nismo te sreće. Jer, kada, recimo, pojedine braniteljske udruge organiziraju, kako je znalo bivati, hodočašće Vukovar - Bleiburg, i to ni manje ni više nego u "spomen dvaju domovinskih ratova", onda je to upravo ono o čemu govorim. Poziv na revanšizam za vukovarske žrtve, i to na revanšizam metodama ustaškog "domovinskog rata", u kojem mi Hrvati, dakako, nikoga nismo napali, a junački smo se i časno branili - u Jasenovcu.
