Vojvodina prosula Miloševićev jogurt

U srijedu iza ponoći, zastupnici Skupštine Vojvodine usvojili su novi statut ove autonomne pokrajine u sklopu Srbije. I dok pobornici šire autonomije Vojvodine brane statut kao dokument koji definira specifičnosti ove pokrajine koje je prije 20 godina u čuvenoj jogurt revoluciji ukinula Miloševićeva klika, protivnici, uglavnom iz redova radikala i Koštuničina DSS-a, bruje o tome kako je riječ o stvaranju podloge za odcjepljenje ove pokrajine Vojvodina je novim statutom definirana kao autonomna pokrajina građanki i građana koji u njoj žive u sastavu Srbije, a u širem smislu kao višenacionalna, višekulturalna i višekonfesionalna demokratska europska regija. Stoji to u prijedlogu Statuta koji je (zanimljivo) na stranicama Skupštine Vojvodine dostupan samo na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Ovaj podatak, kao i činjenica da je Statut donesen na dan isteka ustavnog roka, govori ponešto o ažurnosti institucija, no ujedno i pokazuje apsurdnost napada konzervativnog bloka, koji tvrde da statut utire put za odcjepljenje Vojvodine. Sadržaj statuta, naime, nigdje ne predviđa ništa što većina euroregija već ne posjeduje – zastava, himna, zaštita javnog vlasništva, manjinskih prava i međuregionalna suradnja definirani su, primjerice, i u statutu Istre. Ono što posebno boli radikale i DSS-ovce, koji u Skupštini Vojvodine imaju tek 29 od 120 zastupnika, jest famozno redefiniranje raspolaganja pokrajinskim novcem. Vojvodina, naime, prema nekim podacima ima i 50 posto veći BDP od ostatka Srbije, a pokrajinski novac se donedavno pročišćavao' u središnjoj blagajni u Beogradu, da bi se tek petina njega vraćala pokrajini. S druge strane, javna dobra na teritoriju pokrajine, poput rafinerija nafte u Pančevu i Zrenjaninu, bez pitanja je prisvojila centralna vlast i nedavno prodala ruskom naftnom magnatu Gazpromu. Zanimljivo je i da stanovnici manjih mjesta u Vojvodini imaju primjedbe na novi status pokrajine – strahuju da će Novi Sad sada postati ono što je donedavno bio Beograd. Neki Vojvođani zato cinično primjećuju da su autonomiju platili nedavnim poskupljenjem plina za 50 posto, a ovaj slučaj se na forumima uspoređuje s nedavnom pojavom Lige za Šumadiju – regionalne stranke čiji plan je bio pokrenuti središnju Srbiju, koja je prilično utihnula nakon nedavne prodaje kragujevačkog automobilskog magnata Zastave Fiatu. S druge strane, regionalna autonomija u Srbiji je, kao i u drugim zemljama regije, vrlo problematičan pojam. Kritizirajući statut Vojvodine, DSS i Nova Srbija zaboravljaju da je upravo jedan od njihovih predstavnika, nekadašnji ministar za kapitalne investicije Velimir Ilić, jedan od najvećih lokalnih šerifa u Srbiji, koji je svom rodnom Čačku stvorio gotovo kraljevske lokalne ovlasti. U nedavnoj reportaži iz Novog Sada, novinar Jutarnjeg lista Drago Hedl otkrio je zanimljiv kuriozitet - vojvođansku zastavu s tri žute petokrake na plavoj podlozi (Banat, Bačka, Srijem), Vojvođani cinično nazivaju dva piva i svetac. Na njemu se, pokraj Svetog Pavla sa srebrnim mačem u desnoj i Biblijom u lijevoj ruci, nalaze lav i jelen, što ljude asocira na dva vojvođanska piva takvog imena. Proglašenje vojvođanskog statuta stoga nije ništa drugo nego korak prema povratku na stanje prije Miloševića. Tada je Novi Sad, primjerice, pokrajinskim novcem sagradio dvoranu SPENS u kojoj se 1987. održavalo Svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu, a još tada su natpisi na javnim zgradama, uz srpski, bili istaknuti na jezicima svih nacionalnih manjina. Vojvodinu čeka puno posla u afirmaciji svog povijesnog, gospodarskog i multikulturnog identiteta koji je čine različitom od ostatka Srbije, a možda bi dobar početak mogao biti upravo prijevod statuta na jezike nacionalnih manjina.