Stjecajem ljetnih okolnosti ovaj tekst morao je biti predan nekoliko dana prije četrnaeste obljetnice "Oluje", pa je mora pratiti pomalo vidovnjački - više predviđati što će biti, nego se osvrnuti na ono što je bilo. Ali, proteklih godina nagomilalo se toliko sve eksplozivnijih polemika hrvatske i srbijanske strane da bi naprosto bilo lakomisleno pretpostaviti da će ove godine biti bogzna kako drukčije. Krajnje je indikativno to da je tih zapaljivih svađa bilo više poslije Tuđmanovog i Miloševićevog odlaska, što pretužno karakterizira demokratske, ili navodno demokratske vlasti koje su naslijedile ovu dvojicu.
Jer, to bjelodano pokazuje da se i one pokušavaju legitimirati u najtraumatičnijim i najpogibeljnijim događajima iz ratnih devedesetih, iako za njih nisu direktno krive, nego ulaze u krug onih čija je odgovornost bila više u nečinjenju nego u činjenju. I onda ih odjednom vidiš kao zapuhane predvodnike dviju patriotskih liga, srbijanske i hrvatske, od kojih jedna vidi "Oluju" samo kao "najveće etničko čišćenje u Evropi nakon Drugog svjetskog rata", a druga samo kao legitimnu i u najvećoj mjeri čisto izvedenu oslobodilačku akciju (što pobija niz eksplicitnih Tuđmanovih izjava prije i poslije "Oluje", ali možda najviše njegova "Bespuća" objavljena još prije dolaska na vlast).
Da se ova polemika nekako može zatvoriti iza hermelinskih zastora dviju vlasti, ajde nekako, ali to naravno nije slučaj. Ti razdvojeni, rasporeni stavovi toliko su ultimativni da ultimativno traže i svrstavanje "nacionalnih korpusa" s obje strane Dunava. A time se široko otvaraju vrata onom sociopatološkom stanju kada se "svete nacionalne istine" oktroiraju kao jedino moguće, čak jedino dopuštene. Iz tog kalupa samo se tu i tamo netko iskrade van, kao jedna prognaničko-izbjeglička udruga hrvatskih Srba koja je prije dvije-tri godine najavila tužbu protiv države Srbije zbog sudjelovanju u etničkom čišćenju Srba, čak slanja generala "specijalista" za evakuaciju stanovništva.
Nema nijednog hrvatskog političara, od Mesića preko Jadranke Kosor (prije Sanadera) do šefa SDP-a Zorana Milanovića, koji je spreman kvariti idilu kolovoških klanjanja "Oluji" time što će okrenuti list i pogledati naličje te akcije. To znači izraziti žaljenje zbog toga što je ta hrvatska vojna akcija dovela, direktno ili indirektno, do iseljenja malone cjelokupnog srpskog naroda iz Hrvatske i do smrti više stotina onih koje je zgromila još teža sudbina.
Što je poslije bilo s tom tužbom, vrag zna. Nikakvo čudo, vjerojatno se izgubila u fortissimu prebučne viktimizacije, koja je u međuvremenu dobila obrise ratne propagande bez rata. Suprotno uvjerenju da je u tome prednjačio Vuk Jeremić, kojeg je istina bilo gdje god bi se zapalila iskra novih užarenih polemika, to je ipak bio njegov šef Boris Tadić. On je ne tako davno predbacio Hrvatskoj što "Oluju" slavi u barnumskom stilu, dok Srbija u slučaju Srebrenice ništa ne svetkuje, iako bi, dalo se pročitati između redaka, i ona to mogla. To je strašna, krajnje neumjesna usporedba, jer je Srebrenica naprosto Srebrenica, jedinstvena i neumnoživa mjera ratnih zločina tokom devedesetih. Uostalom, i u Haagu je dobila kvalifikaciju genocida, dok etničko čišćenje Srba u Hrvatskoj još čeka haški pravorijek.
Pa ipak, Tadić je u pravu u onom prvom dijelu gdje govori o emfatičnim proslavama "Oluje" u Hrvatskoj, za koju je i bez sudskog epiloga jasno da je bila dio predumišljenog etničkog čišćenja (što nije umanjeno činjenicom da je imala, kako vidjesmo, i elemenata samočišćenja). A taj dernečki način slavljenja "Oluje" eklatantna je uvreda, oskvrnuće patnje protjeranih i iseljenih Srba, o onih više stotina brutalno pobijenih civila da i ne govorimo. Pogotovo jer ima već godinama i svoju paralelnu inačicu. To su one proustaške terevenke koje u Čavoglavama već godinama organizira Marko Perković Thompson (čemu se ove godine prvi put hrabro suprotstavila gradonačelnica Knina Josipa Rimac).
Čak i više od tog crnokušaljškog ruganja srpskim žrtvama iritira praktički spajanje dviju službenih državnih svečanosti, obljetnice "Oluje" i sinjske Alke. Time se šalje simbolička poruka da se između pobjede nad turskim zulumčarima i nad autohtonim srpskim stanovništvom te odlaskom jednih i drugih ne pravi nikakva razlika. Pa ipak, Stipe Mesić, koji je bio jedan od aktivnih sudionika tog spajanja, što ga ne opravdava sve i da nije bio svjestan te simboličke poruke, nema što odgovoriti na optužbe iz Beograda nego da je odande inicirana pobuna hrvatskih Srba. I točka.
E nije, Stipe, tu točka. Sami ste, predsjedniče, prije nekoliko godina govorili da se srpsku pobunu u Hrvatskoj u velikoj mjeri može pripisati "antagoniziranju Srba" od strane vlasti u Zagrebu. Pa, ako rat u Hrvatskoj 1991-95. i jeste bio dio srbijanske agresije na Hrvatsku (što je unijeto i u rezolucije UN-a), on je u istoj tolikoj mjeri bio i građanski rat, za koji se krivica warlordova u Zagrebu ne može izbrisati nikakvom spužvom. Pa ipak, Mesić se razmahao tvrdom krapanjskom spužvom više nego što bi smio, kao što i Tadić neurastenično dopisuje Hrvatskoj krivicu za "Oluju" više nego što bi smio.
A kada ta dva lidera proevropske Hrvatske i Srbije tako udaraju ritam, jasno je da će zagrmiti i drugi ešalon čuvara "jedine istine", na jednoj strani Sanader (prije nego što je zbrisao), Šeks i drugi, na drugoj najviše Vuk Jeremić. Da nije toga, te svađe ne bi izgledale ovako ostrašćeno, a da nisu ostrašćene, one ne bi morale biti razlog za pretjeranu zabrinutost, naprotiv moglo bi ih se uzeti kao nešto normalno. Očekivano je, naime, da godišnjica "Oluje" Hrvate asocira na pobjedu za oslobođenje i reintegraciju njihove zemlje, kao što je jednako razumljivo da su Srbima bliže srcu žrtve koje su pritom pretrpjeli njihovi sunarodnjaci u nekadašnjoj Krajini i drugdje u Hrvatskoj.
A s istim ili sličnim ograničenjima i hrvatska se politika odnosi prema tom razdoblju. Nijema za teške promašaje u BiH i previše brbljava kada je riječ o "Oluji", odnoseći se prema njoj isključivo kao nečemu što je usrećilo Hrvate, a nimalo kao nečemu što je unesrećilo hrvatske Srbe. To je jedna od najvećih sramota hrvatske političke klase uopće, i to ne samo vladajuće, da se razumijemo. Nema nijednog hrvatskog političara, od Mesića preko Jadranke Kosor (prije Sanadera) do šefa SDP-a Zorana Milanovića, koji je spreman kvariti idilu kolovoških klanjanja "Oluji" time što će okrenuti list i pogledati naličje te akcije. To znači izraziti žaljenje zbog toga što je ta hrvatska vojna akcija dovela, direktno ili indirektno, do iseljenja malone cjelokupnog srpskog naroda iz Hrvatske i do smrti više stotina onih koje je zgromila još teža sudbina.
A kada nema želje ni s hrvatske ni sa srbijanske strane da se događaj iz augusta 1995. sagleda u cjelini onoga što je bio, to je virtualno obnavljanje rata u Hrvatskoj, točno u onim najgorim stvarima s obiju strana. Jer, ako u Srbiji tvrde da je "Oluja" bila samo "zločinački pothvat" i ništa više, onda je to novo simboličko "rušenje balvana". Ako pak hrvatski politički lideri misle da je ona bila samo oslobodilačka akcija bez ikakvog zločinačkog nauma, onda je to novi simbolički progon i novo satiranje (nova "gospićizacija", "pakracizacija", "varivodizacija"...) Srba u Hrvatskoj.
Istinabog, neće svijet propasti ni ako dvije strane ovako ćoravo nastave tretirati "Oluju". Ali dok ona bude izazivala ovakav moždani zbris ili, ako hoćete, puno vitra u glavi, i u Zagrebu i u Beogradu, to će biti dezertiranje od pristupa koji jedino može dovesti do pravog pomirenja između dviju zemalja i dvaju naroda.
