I pad u provaliju je, kažu, let, istina kraći nego što bi čovjek želio, ali izgleda da su Slavko Linić i Radimir Čačić baš tako zamislili ekonomski preporod Hrvatske. Najavili su otpuštanje iz državnog i javnog sektora 20 000 ljudi, što je najgora vijest koja je u dosadašnjem mandatu ove vlade došla sa streljane radničkih tekovina i prava, pa su morali smirivati šokiranu javnost da se ne radi baš o otkazima.
Svi kojih se to tiče sada drhte u neizvjesnosti što to znači, ali to se i traži. U političkoj publicistici već postoji termin "doktrina šoka", koji objašnjava da su ovakve katastrofične i stresne situacije vrlo korisne za današnje vladajuće poretke
Većinom je, čulo se naknadno, riječ o prijevremenim umirovljenjima s dokupom staža. No, kako je baš malo šoka ovdje potrebno, na kraju su priznali da će biti i otkaza, i to na bazi nekakvog "ocjenjivanja zaposlenih" (Čačić).
Svi kojih se to tiče sada drhte u neizvjesnosti što to znači, ali to se i traži. U političkoj publicistici već postoji termin "doktrina šoka", koji objašnjava da su ovakve katastrofične i stresne situacije vrlo korisne za današnje vladajuće poretke, jer paraliziraju i unezvjeruju društvo, i onda ga možeš mijesiti kako hoćeš i koliko hoćeš. Nije sada važno da li Linić i Čačić baš svjesno guraju stvari u tom pravcu, važnije je da ono što najavljuju zbilja djeluje šokantno. Jer, ne radi se ovdje samo o uklanjanju novih dvadeset tisuća zaposlenih, što u zemlji ove veličine može izazvati samo asocijacije na konačni socijalni ponor, nego i o tome da njih dvojica to najavljuju s takvim neskrivenim zadovoljstvom kao da se radi o kolosalnom uspjehu. Najvećem koji je ova vlast postigla u oblasti rada i zapošljavanja.
Ova vlast jednostavno ne zna što bi sa zaposlenim dijelom hrvatskog stanovništva, to je za nju tolika muka da joj je draže vidjeti ga i kod kuće nego kroz suvisle programe iskoristiti njegovo znanje i iskustvo
Nema čak ni opravdavanja, kao dosad, da je do ovoga dovela viša sila. Ne, tu se glatko šmugnulo iz "carstva nužnosti" u "carstvo slobode" i još bi nas uskoro neki pametnjaković iz Banskih dvora mogao uvjeravati da je to konačno ostvarenje tisućugodišnjeg sna hrvatskih radnika. Uostalom, dosadašnjim napasnim palamuđenjem da tzv. fleksigurnost omogućava "putem lakšeg otpuštanja veću zaposlenost" (za što nema dokaza ni u evropskim razmjerima) već je napravljen junački korak u tom pravcu. Zato i velim, strmoglavljivanje se ovdje predstavlja kao trijumfalni let i sada se već priprema i javnost da i ona tu budalaštinu prihvati kao neporecivu istinu. Ovo tim više vrijeđa zdrav razum što je situacija sa zaposlenošću već sada jadna da jadnija ne može biti, jer hrvatske državne statistike kažu da 1,25 posto zaposlenih izdržava jednog umirovljenika. Jasno, to će se sada samo dalje pogoršati.
Zanimljivo, ovakav odnos zaposleni-umirovljeni smatraju nepodnošljivim teretom i Čačić i Linić, ali ipak iskazuju radosnu spremnost da podnesu i ovaj dodatni debalans. I to im je, očito, lakše podnijeti nego zadržati ovih 20 000 na poslu, iz čega slijedi jedan upravo tragičan zaključak. Ova vlast jednostavno ne zna što bi sa zaposlenim dijelom hrvatskog stanovništva, to je za nju tolika muka da joj je draže vidjeti ga i kod kuće nego kroz suvisle programe iskoristiti njegovo znanje i iskustvo. Zato je najjednostavnije riješiti ga se gdje se može, a može se, nije im trebalo pokazivati prstom, u državnim službama. Treba samo smisliti neko zgodno opravdanje, a Čačić je to formulirao ovako: "Nema više doživotnog sjedenja u uredima, radio ne radio". Dakle, na udaru su opet nerad i zabušavanje!
Ako se i pokuša izaći s nekim brojkama, odmah naslutiš furtim i namještaljku. Kada, na primjer, Čačić tvrdi, kao ovih dana u Rovinju, da je po evropskim kriterijima u hrvatskom državnom i javnom sektoru i do šezdeset posto više zaposlenih nego što treba, to bi se svakako moralo reflektirati i kroz skupoću države. A, vidiš, to uopće nije slučaj. Po procjenama zagrebačkog Instituta za javne financije, kojeg financira država (dakle, u neku ruku sam Čačić) Hrvatska ima jeftiniju državu nego više od dvadeset (od 27) članica Evropske unije. Ponavljam, više od dvadeset! I što ćemo sad?! Pa po tome ispada da je kampanja otpuštanja 20 000 državnih službenika i način kako se to obrazlaže obično prodavanje muda pod bubrege, i još nas mudonje iz Banskih dvora prave budalama da se nešto genijalnije od toga ne može zamisliti.
Po procjenama zagrebačkog Instituta za javne financije, Hrvatska ima jeftiniju državu nego više od dvadeset članica Evropske unije. Po tome ispada da je kampanja otpuštanja 20 000 državnih službenika i način kako se to obrazlaže obično prodavanje muda pod bubrege
Što je, dođavola, genijalno u tome da uzmeš olovku i prekrižiš 20 000 zaposlenih, i padne li nekada onima gore na pamet da bi to znale i njihove frtalj-pismene babe. S tim da bi čak i njima vjerojatno zastala ruka u zraku kada bi vidjele da se iste takve ili slične mjere poduzimaju i u Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu.. i nigdje nisu dale rezultata, naprotiv samo su pogoršale stanje. Zato se, uostalom, u Evropi i pojavio otpor štednji kao navodno spasonosnoj formuli izlaska iz krize, a ako se i ide u rezanje troškova to se sve češće nastoji iskoristiti da se teret toga više prebacuje na bogate. Istinabog, još se nije došlo do svijesti da velike i sve veće socijalne disproporcije između onih koji imaju previše i drugih koji imaju premalo i jesu korijen ove krize.
Ali je barem osviješteno da štednja, a pogotovo štednja na zaposlenima, dovodi preko potkopavanja kupovne moći do daljnjeg srozavanja proizvodnje i ekonomskog rasta, čime se zatvara kružnica iz koje nema izlaza. Ukratko, ondje su se barem okrenuli licem prema uzroku krize, dok su se ovi naši okrenuli dupetom, jer ne možeš drukčije nazvati ideju da se protiv nezaposlenosti treba boriti još većim brojem nezaposlenih. O, da, za to dobivaju aplauze svjetskih bonitetnih agencija, kojima puca prsluk za zapošljavanje i socijalu, a osim toga gdje ste čuli da one snose rizik i trošak ovakvih eksperimenata. Kada stvar crkne, a ova će sigurno crknuti, te agencije, da zametnu tragove, ne dođu ni na sprovod. A pogotovo odbijaju sudjelovati u pogrebnim troškovima.
