Njemačke i talijanske Crvene brigade pripadaju prošlom stoljeću, a zapadni, uglavnom bijeli pokret se i danas lomi oko pitanja taktike i nenasilne akcije. Druga strana svijeta ne vidi nenasilnog načina za borbu. Istovremeno, državni aparat širom svijeta, slobodno i legitimno svakodnevno prakticira nasilje protiv svojih građana. Mnogi olako bivaju privedeni i proglašeni nasilnicima ili čak teroristima, a na aerodromu baš svatko postaje sumnjivac jer možda upravo vi i ja nosimo bombu u svojoj torbi. Što o terorizmu i slobodi misle bjegunci koji su nekada davno željeli rušiti američku federalnu vladu nasilnim sredstvima?
Katherine Ann Power jedna je od najpoznatijih američkih bjegunki. Rođena je 1949. u velikoj deveteročlanoj obitelji, od roditelja pripadnika srednje klase koji su je odgajali u katoličkom duhu. Ovu uzornu učenicu s brojnim nagradama i osvojenim stipendijama, 1967. zatječe kao studenticu sociologije na filozofskom fakultetu Brandeis u Massachusettsu. Godina je to u kojoj stravične slike iz vijetnamskog rata dospijevaju do svih američkih kućanstava te vrijeme formiranja mnogih radikalnih skupina kao odgovora na američku prije svega vanjsku politiku ali i brojne unutarnje sukobe. Power je dio studentskog pokreta otpora ratu u Vijetnamu te se povezuje s mnogim radikalnim grupama poput Weather Underground. Kao i mnogi drugi, osjećala je da se rat može zaustaviti samo nasilnim sredstvima. U ad hoc oformljenoj skupini s ciljem naoružavanja Crnih pantera i pribavljanja sredstava za rušenje federalne vlade, sudjelovala je u dvije oružane pljačke, od kojih je jedna - pljačka banke u Brightonu, Massachusetts, bila kobna. Bostonski policajac Walter Schroeder, junak lokalne zajednice i otac devetoro djece je ustrijeljen, nakon čega je uskoro i umro.
Plakat dokumentarnog filma o Weather Underground
weather-underground.jpg
Katherine Powers je 1970. uvrštena na FBI listu najtraženijih bjegunaca. Nakon devet godina skrivanja po različitim ženskim komunama, Katherine postaje Alice Metzinger, preuzimajući ime umrlog djeteta, te se naseljava u Oregonu i vodi prividno normalan život - rađa sina, doživljava uspjeh u svojim gastro pothvatima i postaje restoranska konzultantica. U bijegu je provela ukupno 23 godine, da bi se 1993. odlučila predati vlastima i priznati krivnju za pljačku i ubojstvo. Prilikom izricanja presude je rekla: "Ilegalna djela koja sam počinila izviru - ne iz želje za osobnim probitkom već iz dubokog duhovnog uvjerenja da ako nepravda postoji - čovjek mora učiniti aktivne korake da ju zaustavi, bez obzira na moguće posljedice po vlastitu komfornost i sigurnost". Priča o Katherine Power je priča o američkom studentskom antiratnom pokretu i radikalnoj ljevici, o iznevjerenim idealima i potpuno novim perspektivama.
Iako ne želi govoriti o vremenu provedenom u bjekstvu kako ne bi inkriminirala ili povrijedila druge, spremno odgovara kako se nakon pune 23 godine odlučila predati policiji iz osobnih razloga, ali i zbog osjećaja društvene odgovornosti: "Osnovna motivacija je bio moj sin koji je upravo ulazio u svoje tinejdžerske godine, a ja mislim da naša djeca trebaju čuti priče o našim životima - uključujući i ono što smo naučili iz naših grešaka. Šire gledano, morala sam se predati jer su nepoštenje i laž života kao bjegunca bili dalje neodrživi."
Žao mi je što u toku dva desetljeća 'nisam učinila dovoljno', jer izabirući nasilje, odstranila sam mogućnost da radim na promjenama na kreativniji, povezaniji i nenasilan način
U zatvoru u Massachusetsu je provela 6 godina, a to je iskustvo koje će na različite načine biti prijelomno. Svjedoči o tome i na svojoj web stranici Practicalpeace.net, gdje je napisala: "Zatvor je mjesto podno neba, posebna točka na zemlji, sa svojim vremenom, svojim divljim zrakom i svojim divljim svijetlom. Šest godina iza rešetaka, kaže, i bilo je više nego dovoljno da bi analizirala svoj život i dobila uvid u vlastita djela." Vrijeme u zatvoru Katherine je iskoristila za stjecanje diplome filozofskog fakulteta u Bostonu ali i za učenje od ljudi koji su veći dio svog života proveli na mariginama društva. Onu najvažniju, osobnu potragu za "zločinom i kaznom" opisuje riječima: "Zato što sam bila spremna napustiti obrane koje sam konstruirala oko vlastitih djela, mogla sam napokon zaista vidjeti što sam učinila iz perspektiva drugih ljudi, posebno iz perspektive obitelji i zajednice Waltera Schroedera."
"Sram naravno", kako sama Katherine priznaje, "može biti istovremeno komforan i moralno nepostojan". Pitanje oprosta ne prestaje mučiti zajednice koje su bile dijelom sukoba. Prominentna članica njemačkog RAF-a 2007. godine je oslobođena nakog 20-godišnje zatvorske kazne. Njen otpust nije bio dobro prihvaćen u njemačkoj javnosti jer se nikada nije javno ispričala za svoja djela. O važnosti preuzimanja odgovornosti, Katherine pojašnjava: "Osnova moralnog života znači da smo spremni reflektirati o našim djelima, ne samo sami sa sobom ili s ljudima koji misle isto što i mi već također u široj društvenoj perspektivi. Preuzimanje odgovornosti za vlastita djela je bila moja osobna moralna i društvena dužnost, čak i ako izvršitelji Vijetnamskog rata nisu preuzeli odgovornost za svoja djela."
Mnogi sumnjaju u mogućnost duboke osobne promjene, a Katherine nam objašnjava da je ta promjena moguća ali da zahtijeva određene preduvjete: "Osobna promjena je moguća, ali ona zahtijeva hrabrost i poštenje kao i volju da se bude u autentičnim relacijama sa ljudima koji svijet vide drugačije. Za mene, preduvijet za duboku osobnu promjenu je bila ljubav koja mi je bila dostupna, ne samo od ljudi koji su imali istu političku analizu i shvaćanje kao i ja, nego od ljudi sa različitim svjetonazorima i stajalištima koji su bili spremni bezuvjetno me podržati. Ovi ljudi su uključivali moju obitelj, volontere koji su došli u zatvor kroz kapelanstvo kao i profesionalce koji se bave mentalnim zdravljem, a koji su ponudili zaista pouzdanu terapiju."
Komentirajući postavljanje bombi u centrima američke moći tijekom 70-tih, kolega iz militantnih godina i jedan od vođa Weather Undergrounda, Bil Ayers, je rekao: "Žao nam je što nismo učinili dovoljno". Gledajući unatrag iz današnje perspektive, Katherine žali na potpuno drugi način: "Žao mi je što sam bila toliko vođena bijesom da je moje razmišljanje bilo iskrivljeno. Žao mi je što sam iskoristila svoju strast i predanost na tako destruktivan način. Žao mi je što u toku dva desetljeća 'nisam učinila dovoljno', jer izabirući nasilje, odstranila sam mogućnost da radim na promjenama na kreativniji, povezaniji i nenasilan način."
Sve vrste rata, legalnog i ilegalnog, vođenog od strane države ili nezavisnih grupa, vode terorizmu, jer je to njihov neizbježan rezultat
Poznati citat "Onaj koji je za jednog čovjeka terorist, za drugoga je borac za slobodu" i danas se koristi u revolucionarnim borbama širom svijeta. Mnogi, danas priznati borci za slobodu, poput Nelsona Mandele, nekada su bili optuženi za terorizam. Zanimalo nas je kako Katherine danas vidi razliku između revolucionara i terorista: "Ono što sam ja u međuvremenu naučila je da - ako uzmete pištolj u ruke - nečiji otac umire, zajednica je pokidana, a ljudi žive sa strahom i gubitkom ostatak svojih života. Sve vrste rata, legalnog i ilegalnog, vođenog od strane države ili nezavisnih grupa, vode terorizmu, jer je to njihov neizbježan rezultat. Ja sam svakako mislila da je ono što radim dobro, čak i sveto. Danas sam sigurna da ratnici džihada misle isto kao i zaposlenici CIA-e koji navigiraju bombe usmjerene na Afganistan iz nekog mjesta u Virginiji."
Na konferenciji na kojoj smo upoznali Katherine, predstavnici državnog diskursa o terorizmu su poistovjetili različite događaje, pojedince i grupe pod zajedničkim nazivom terorizma, pa su se tako u istoj skupini našli Unabomber, Weather Underground (koji su izazvali samo materijalnu štetu) i Al Kaida. Iako su njene akcije u mladosti bile motivirane patnjom Vijetnamskog naroda i željom da se ta patnja i stradanje prekinu, Katherine danas ne priznaje razliku u motivima: "Državni dikurs će poistovjetiti sve ozbiljne izazove državnoj vlasti i autoritetu, nenasilne i nasilne jednako. Ali ja zaista mislim da svaki puta kada mi proglasimo da je netko naš neprijatelj i poduzmemo nasilne akcije protiv njega, nasilje koje proizađe - dobra sreća da nitko nije mrtav, jedan mrtav ili tisuće mrtvih - je u svojoj vrsti isto, a razlikuje se samo u stupnju."
Nadam se da će ljudski kapacitet za kooperaciju snažno isplivati na površinu
U svijetu koji se još uvije bori, koji je još uvijek zasut bombama i razapinjan sukobima, mnogi ne vide drugog načina borbe osim nasilja. Nakon militantne prošlosti i želje za nasilnim zbacivanjem federalne vlade, Katherine danas gorljivo zagovara isključivo nenasilne metode: "U ovom još uvijek bombardiranom svijetu, nenasilna akcija je važnija nego ikada. Nenasilna akcija ne mora biti krotka i plašljiva. Ona može biti odvažna i kreativna, a budući da nije zaslijepljena bijesom, ona može biti efikasnija nego brutalno natjecanje za moć. Moje razmišljanje o ovoj temi je duboko pod utjecajem neuspjeha nasilja u 20. stoljeću kao i razumijevanja da povijest izranja iz kompleksnih, interaktivnih snaga. Društveni i ekonomski sistemi u kojima mi živimo su poput okoliša u kojima stvari često rastu i napreduju razvojem novih mehanizama za interakciju sa njihovim okolišem, prije nego boreći se jedna s drugom direktno."
Katherine danas radi za nevladinu udrugu koja se bavi zapošljavanjem osoba koje boluju od AIDS-a te govori i piše o svojim iskustvima, društvenoj promjeni i nenasilju. Ona još uvijek gaji nadu da je pozitivna društvena promjena moguća i poručuje: "Nadam se da će ljudski kapacitet za kooperaciju snažno isplivati na površinu. Nasilništvo i borba za dominacijom su samo jedan način organiziranja ljudskih društava. Na ovaj način, mi možemo samo preživjeti - kao pojedinci, grupe i vrste ali ne možemo rasti."
