Jadovno. Gotovo svake godine sam tamo. Ustaško stratište, mjesto gdje nije nikada bilo čvrstog objekta, zgrade, barake, zahoda ili bilo čega. Samo izdvojena ledina ograđena bodljikavom živom. Tu su dovođeni ljudi da bi ih pogubili. Jadovno i kompleks logora je sustav tridesetak jama u kojima je pogubljeno oko 40 000 ljudi. Prema nekima puno manje, "samo" 26 000....u taj kompleks se ubrajaju i gubilišta na otoku Pagu, Metajna i uvala Slana....mjesečeva površina na kojoj i usred ljeta nije ugodno niti u jakni. Cijelo područje oko uvale je prepuno ljudskih ostataka, mjesto je stravično. Toliko stravično da su ga talijanski fašisti zatvorili čim su ga vidjeli. Nakon toga ustaše su otvorile Jasenovac....gdje je i završila posljednja grupa preživjelih zatvorenika. Priča stravična, u Hrvatskoj gotovo nepoznata, neispričana i neopjevana. Ove godine je bilo kao i svake godine, kraj Šaranove jame vjerski obred, paljenje svijeća, kod spomenika polaganje vijenaca. Spomenik je ove godine dobio i novo postolje. Bili su tu uzvanici, predstavnici antifašista, Srpskog narodnog vijeća, saborski zastupnici...i srbijanski ministar Aleksandar Vulin.
Vulin je došao za govornicu i, teatralno kao i uvijek, održao govor. Još za vrijeme trajanja njegovog govora mi je bilo jasno da će njegove riječi zapjeniti usta javnosti Lijepe naše. Vulin je zavapio i upitao se gdje će duše žrtava Jadovna, ako postane svet Alojzije Stepinac, ustaški vikar.....Jasno mi je bilo o čemu ću pisati, a jasno mi je bilo da će "ustaškog vikara" teško probaviti baš svi u Hrvatskoj. Ustaški vikar, Alojzije Stepinac, je teška tabu tema. Alojzija Stepinca se ne dotiče u javnosti nitko. To je osoba o kojoj nikada ne pričaju političari, a kler kada ga uzima u usta bira riječi ali i prigode kada će ga spomenuti.
Papa Pio XII je imenovao Alojzija Stepinca ustaškim vikarom, o čemu je ovaj izvijestio Antu Pavelića 20. siječnja 1942.
Prve reakcije koje sam čuo na radiju govorile su o laži koje je srbijanski ministar izgovorio. No, to je samo pokazalo potpunu neukost predstavnika HDZ-a i SDP-a. Aleksandar Vulin govorio je istinu. Papa Pio XII je imenovao Alojzija Stepinca ustaškim vikarom, o čemu je ovaj izvijestio Antu Pavelića 20. siječnja 1942. Isti taj ustaški vikar danas je "blaženi", a Kaptol i Vatikan zdušno rade na tome da "blaženi" Alojzije Stepinac postane i "svetac". Navodno je to gotova stvar, proglašenje svetim Alojzija Stepinca, kako navode upućeni izvori, smo je pitanje dana. No, koga to zapravo Vatikan i Kaptol, uz bespogovornu potporu svih ljudi, organizacija, političkih stranaka i Hrvatske u cjelini (tu je zajedništvo vidljivo kao u rijetko kojoj stvari) proglašava svecem, svetim čovjekom?
Krenimo redom...."Nezavisna država Hrvatska" proglašena je 10. travnja 1941. Slavko Kvaternik je 12. travnja 1941., na veliku subotu, posjetio nadbiskupa Stepinca. Katolički list tada izvještava kako je nadbiskup Stepinac "izrazio svoja čestitanja prigodom uspostave NDH". Već 16. travnja 1941. Alojzije Stepinac se sastaje s "poglavnikom" tzv. NDH Antom Pavelićem. Napomenimo samo da je Pavelića postavila Njemačka okupacijska vlast i da je on tamo postavljen da služi Hitlerovoj Njemačkoj, da provodi rasne zakone i učini okupaciju Hrvatske što manje problematičnom za nacističke zločince. U Katoličkom listu od 28. travnja 1941. na stranici 197 - 198 nadbiskup Alojzije Stepinac poziva svećenstvo da se spremno odazove "na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja NDH", te odmah iza toga podvlači: "Poznavajući muževe koji danas upravljaju sudbinu hrvatskog naroda, mi smo duboko uvjereni da će naš rad naići na puno razumijevanje i pomoć."
To je samo početak, ali početak koji govori o Stepincu kao poborniku NDH i okupacijskom silom nametnute kvislinške vlade koju je predvodio Ante Pavelić.
O zločinima i deportacijama, rasnim zakonima i svemu što se događalo u NDH "blaženi" Alojzije Stepinac znao je sve, te je u to bio upućen od začetka zločina. U pismu poglavniku od 21. srpnja 1941. godine, nakon što je iz Zagreba deportirano u logore smrti preko 2000 Židova, protestira protiv “nečovječnog i okrutnog postupanja s nearijevcima”. "Blaženi" Stepinac odmah prihvaća ustašku i rasističku terminologiju, pa i više od toga: “Čujem s više strana da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postupka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici.” "Blaženi" Stepinac ni ovom prilikom ne dovodi u pitanje deportacije, nego se zalaže da se one izvode na “human” način: dakle, traži bolji postupak tijekom deportacija u logore smrti, a sam čin "blaženi" Stepinac ne dovodi u pitanje. Stepinac se nikada nije pojavio u Jasenovcu, iako je znao što se tamo događa. Njegov autoritet, kao i autoritet crkve bio bi dovoljan da spriječi masovne egzekucije i stradavanje - ako nikoga drugog onda onih 20 101 dijete mlađe od 14 godina koje su ustaše pobile u Jasenovcu.
Nadalje, nadbiskup Alojzije Stepinac je, uz suglasnost i pod nadzorom opata Josipa Ramira Markona, papinskog legata u NDH, sazvao Biskupsku konferenciju u Zagrebu od 17. pa do 20. studenog 1941. Konferencija je bila posvećena prijelazima grko‐istočnjaka (tako su tada zvali pravoslavne Srbe) na katoličku vjeru. Na konferenciji je tada izabran i posebni odbor koji će rukovoditi akcijom prekrštavanja Srba. U odbor su izabrani nadbiskup Stepinac, predsjednik Biskupske konferencije, biskup senjski monsinjor Viktor Burić i administrator križevačke eparhije, monsinjor Janko Šimrak. Nakon konferencije, svi sudionici na čelu sa Stepincem posjetili su poglavnika Antu Pavelića i predali mu jednu predstavku o svojim odlukama. Tijekom ratnih godina preko 240 000 ljudi je pod prijetnjama nasilno prekršteno. Za to je "blaženi" bio suđen, te na kraju i osuđen. Sudski proces FNRJ je "blaženom" Alojziju Stepincu dokazao konkretna djela i postupke - kao što su plansko, nasilno i sustavno prekrštavanje, skrivanje ustaških dužnosnika na Kaptolu, pa i pomaganje ustaških terorista nakon svršetka rata. Presuda je odlukom Sabora poništena na samom početku "samostalnosti" Republike Hrvatske. Sudski postupak nikada nije objektivno analiziran, djela koja su Alojziju Stepincu stavljena na teret nikada nisu pravno pobijena nego su čistom političkom voljom proglašena "komunističkim montiranim procesom".
Stepinac se 1943. zalaže za opstanak "NDH" unatoč rasnim zakonima, masovnim zločinima i diktaturi zločinca kojeg je postavila okupacijska sila.
Alojzije Stepinac piše izvještaj 18. svibnja 1943. gdje moli sv. Oca Papu Pia XII da se zauzme za održanje NDH sljedećim riječima "...mlada Hrvatska Država, rođena pod najtežim i najstrašnijim okolnostima nego ijedna država kroz više vjekova, očajnički se boreći za svoj opstanak, unatoč tome pokazuje u svakoj prilici da želi da ostane vjerna njenim sjajnim katoličkim tradicijama i da osigura bolju i svjetliju perspektivu katoličkoj crkvi na ovom dijelu zemaljske kugle... Po prirodnoj naravi stvari, ako Bog ne bi učinio neko veliko čudo, napredak katolicizma je najuže povezan s napretkom Nezavisne države Hrvatske, njegov opstanak, njezin spas - njegov spas. Sveti Oče! Duboko vjerujući u Božansku Milost i Providnost Božju, čiji ste izabranik, preporučujem Vašoj očinskoj brizi i Vašim molitvama Nezavisnu Državu Hrvatsku, uvjeren da time u isto vrijeme preporučujem na najbolji način svetu vjeru u svojoj domovini i na Balkanu."
Stepinac preporučuje "NDH" iako zna za Jasenovac i sve logore. Stepinac se zalaže za opstanak "NDH" unatoč rasnim zakonima, masovnim zločinima i diktaturi zločinca kojeg je postavila okupacijska sila. Danas i dalje slušamo o "montiranom političkom procesu" Stepincu, to je teški tabu.....tema koja se ne otvara.
Postupaka i propusta od strane Stepinca je bilo još, ali i ovo navedeno je čisto dovoljno da se takvog čovjeka ne proglašava blaženim, a još manje svetim. Samo na Jadovnom, u kompleksu od 30 jama je pogubljeno 73 pravoslavna sveštenika - svaki treći likvidirani sveštenik SPC u NDH. Tamo je ubijen i episkop gornjokarlovački Sava Trlajić i mitropolit sarajevski Petar Zimonjić. Ekshumacija tih ljudi nikada nije obavljena, a žrtve sahranjene. Poznavajući kako crkvene institucije funkcioniraju, vrlo je mala vjerojatnost da nadbiskup Stepinac nije znao za ubijanje pravoslavnih sveštenika, a ipak nikada nisam vidio osudu ili bilo kakvu reakciju na te događaje.
I što nam je ovaj događaj na kraju pokazao, što nam je Vulin svojim govorom učinio? Otvorio nam je oči, pokazao nam je u kakvom društvu i vremenu živimo. Nije na kraju ove priče bitan niti Stepinac, a niti crkva. Oni će proglasiti Stepinca svecem da bi sprali krv žrtava II svjetskog rata s ruku Katoličke crkve. Da spere tu sramotu neće joj pomoći niti deset lažnih svetaca i blaženika. Vulin je nehotice pokazao koliko vrijedi istina u ovom društvu i kako se prama njoj odnose oni kojima bi istina, borba za opći boljitak i prosperitet trebala biti svetinja. Kako bi ti ljudi koji su se tako spremni ponašati zbog izricanja istine mogli istinu voljeti i imati kao ideal kojim će svima nama napraviti bolje i pravednije društvo. Ljudi koji su spremni tako lagati i tako se pred istinom neugodno osjećati nisu i ne mogu biti predvodnici bilo čega, a kamoli države.
Nakon svega, vidljivo je da je istina u Hrvatskoj najgore što možete izreći. Prozvati ustaškog vikara - ustaškim vikarom je "skandal". Govore "mudre glave" kako nije pristojno, nije po kućnom odgoju. Govori tako "krema" da nije Jadovno dobro mjesto za takve osude. A koje je mjesto onda pogodno za osuditi proglašenje Alojzija Stepinca svetim, ako ne mjesto masovnih zločina upravo onih koje je taj "blaženik" škropio svetom vodom. U Hrvatskoj očito istinu nije nikada poželjno govoriti niti pisati. U zemlji laži, prijevare i troličnosti istina je najgore što možete izgovoriti. U zemlji kojoj tepaju da je demokratska, a po slobodi medija je iza Namibije, Gane i Kosta Rike istina je posljednje što želi čuti javnost, ali i obični građani. Istina je u Hrvatskoj uvijek bezobrazna, skandalozna, protunarodna, protudržavna i utuživa. U Hrvatskoj nije nikada vrijeme za istinu, ali jest uvijek za obmanu. Obmanjujte se i dalje, lažite sebe i sve oko sebe....istinu je za to baš briga. Ona je tu i vidljiva je. Samo trebamo otvoriti oči.